Što hoćemo, a što nećemo

Mislim da je jako, jako važno da osim simone i ante, vlatke i njezine brojne svite,
nivesice, sanadera, bandića i ostalih ličnosti, pratite i razvoj događaja slavice i bernija.
(sve su to veliki ljudi, samo kaj meni tipkovnica piše mala slova s vremena na vrijeme :o)
sasvim svojevoljno.
bez da me pita.)
dakle, važno je pratiti slavicu i bernija iz razloga što su oni dokaz da ljubav pobjeđuje sve.
a to je poruka u koju se možete ugledati.
svi vi kojima dođe da se rastanete.
jer vas, recimo nervira što ona mljacka,
ili što njemu razdjeljak ide nakrivo.
slavicina je ljubav, recimo, meni uzor.
prvo, izgled njenog muškog izdanka nije joj nikakva prepreka.
mislim, nije prepreka koju ne može prekoračiti.
pogotovo ako je s druge strane milijun.
ili dva.
ili koja milijarda.
novčanica.
jer njena ljubav ne pita za izgled.
kad ima milijardu razloga.
da ne pita.
pa onda za to prekorači još neke prepreke.
recimo, što mora ljuljati muža na koljenima.
ili podići ga na ruke i prenijeti preko mlake na cesti.
ili podići ga na ramena da bolje vidi u dalj.
ili povesti ga za ruku kad idu u kino.
ili kupovati mu na dječjem odjelu.
jer ljubav je to dragi moji.
zbog par milijuna/rdi razloga.
ne razumijete vi to.
ja razumijem.
i baš si mislim da je šteta što i ja nemam barem koji milijun takvih razloga
pa da se i u mene zaljubi neki visoki, šarmantni, duhoviti, pametan lik
o kojem sve novine pišu, a on hoće samo mene.
zbog MOJIH milijun razloga.
al to nikom ne kaže nego frca izjave kako je zaljubljen u mene i onda se
stalno slika pored mene
30 cm niže, zdepaste, s naočalama, nepočešljane,
jednom riječju jadne.
ali sigurne u sebe.
jer znam da ga taj milijun razloga drži uz mene čvršće
od svih dugih nogu, tankih strukova i velikih grudi.
a na mejkovere ide samo on.
da bude MENI lijep.
i poželjan.
jer mojih milijun razloga znači da ja mogu njega zamijeniti ako hoću,
al on mene ne.
osim ak se odrekne milijun razloga zbog kojih je uopće sa mnom :o)
velike ljubavi traže puno razloga.
pa ak se jedan izgubi, ostane ih još 99999999999999999.
a di ćemo mi kad nestane onaj jedan jedini zbog kojih
je netko sa nama ili mi s nekim?
zato mi je ljubav slavice i bernija jako inspirativna.
I zato mi je daleko važnije znati što se s njima dešava.
Hoće li se, ne daj bože, rastati.
Pa se neće, hvala bogu.
Rastati.
Ko će me inspirirati ako se rastanu. Pa se o njima više ne bude pisalo.
Zato sam sretna što svaki dan mogu pročitati
gdje su, što rade, vole li se više ili najviše,
kad će posjetiti lijepu našu,
koliko će ostati,
gdje će jesti škampe,
gdje će vezati vez jahte,
gdje će kupiti burek.
Meni je to važno znati.
Svaki dan.
Pa uživam što se mediji pobrinu da me ne drže u mraku neznanja.
Recimo, koga zanima što su zagrebačke studentice bile u finalu
Svjetskog sveučilišnog debatnog prvenstva na kojem je sudjelovalo
više od 300 ekipa iz cijeloga svijeta te do nogu potukle
natjecatelje s Oxforda, Cambridgea, Yalea i Harvarda.
Imale su samo 15 minuta da se spreme na nepoznatu temu
u debati.
Mislim u redu je što je tisak izvijestio da se to dogodilo jednim
kraćim tekstom. Ali dosta je.
Koga briga što naše pametne glave nešto postignu.
I što budu bolje od drugih pametnih glava.
Na nekom pametnom svjetskom prvenstvu.
Ne na nogometu. Ili rukometu.
Neš ti prvenstva u debatiranju.
Bla-bla, truć-truć.
Jasno da su neke babe tu prve.
Ko da babe netko može nadglasati.
Neš ti dostignuća.
Zato kažem, ostavite se takvih informacija.
Samo nas deprimiraju.
Pokazuju da netko negdje nešto želi i može postići svojom pameću.
To je strašno deprimirajuće.
Mi volimo čitati o onima koji ništa nisu postigli
jer se onda osjećamo dobro u svojoj koži.
Bolji od njih.
Sretniji.
Pa i pametniji.
Kad čitamo o njihovim glupostima.
To je lijek za dušu.
Zato hoćemo što više slika nivesice kojoj ispadaju grudi iz dekoltea
jer jednom dnevno stvarno je premalo.
I hoćemo jedan foto ili video uradak o tome što simona
radi od jutra do mraka. Po satima.
I hoćemo skrivenu kameru u ormaru vlatke.
I hoćemo dokumentarac o šminkanju nevena ciganovića.
To mi hoćemo.