Prvi pokušaj druženja s Gepek udrugom

Ovo stvarno nema smisla pa ću sama morati cijelom slučaju dati smisao, jer besmisleno je ovako, kupu amaterki dati da izvješćuju o tako ozbiljnim događajima

Levantica samu sebe smatra istinoljupkinjom pa napiše takav kup izmišljotina i iskrivljenih informacija, da bi to jedino pas s maslom pojeo. Ako ga se lijepo zamoli.

Povuci potegni je samo djelomično opisala istinu i to samo u onom dijelu gdje je opisivala prelazak preko ceste do restorana. Svaka čast.
Iako ja nikako da se naviknem na sveopću pažnju koja mi se poklanja. Uglavnom pri prijelazu cesta.
Stoga trpim opće oduševljenje.

Skaska se izvukla skrećući s teme.
Jedina priznala da se ničega ne sjeća pa predlaže preimenovanje udruge koja bi se, valjda, trebala zvati prema njoj najdražim predmetima - beštek, zubotrebec i salveta, i to zgužvana.
Iako nije glupo jer bi se sve to dalo naći i u mojem gepeku.
A onda ćemu uopće mijenjati ime?!

No, istini za volju, evo jedinog smislenog izvješća.
Bilo je ovako.

Prvo, morala sam izboriti ulazak u društvo pljoskica na način da sam se samo pojavila na mjestu sastanka.
Bez pitanja, bez molbe, bez čekanja da me pozovu.
Znala sam da to nikada ne bi učinile pa sam se dovezla na to slavno parkiralište,
zalupila vratima i rekla: Evo, stigla i ja.
Ostale su otvorenih usta, bez riječi, ali što su mogle?
Morale su me primiti, iako sam vidjela da im nije bilo drago.
Malo sam ih smekšala kada sam izvadila demižon chiantia,
no samo na nekih 10-ak minuta koliko im je trebalo da ga sliste.
Još na parkiralištu.
Ni demižon mi nisu vratile.
A treba mi.

Onda, nakon onog slavnog prijelaza preko ceste uslijedilo je sjedanje za stol u restoranu prepunom slavljenika koji su obilježavali Dan izjelica i ispičutura lokalnih naselja i okolice.
Tradicija je ipak tradicija i treba je poštivati.
Zato pljoskice i biraju taj ugostiteljski objekt.

Uglavnom nastala je cijela prepirka oko toga za koji stol ćemo sjesti.
Skaska je jednostavno sjela za stol do društva od 10-ak muškića od kojih 20-ak godinica.
Svaki.
Lijepo uređeni s maramama oko vrata. Svilenim.

Upozorile smo ju na marame, na nivea-glatka lica, na prekrasne mirise parfema koji su ih obavijali, ali nije se dala odvući. Rekla je da je to samo njihov dress-code za zbunjivanje protivnika.
Nešto kao naš.
Mislim, stvarno.

Za to vrijeme Fulvus je rukom pokazivala na stol pored radijatora jer joj se tamo najviše sviđao stolnjak,
a Povuci Potegni je nagovarala konobaricu da nam postavi novi stol u zimskom vrtu jer se njoj gledalo zvjezdano nebo.
Levantica je jednostavno otišla u drugi dio restorana i onda se dobrih pola sata pozdravljala sad s ovim, sad s onim. Valjda cijelo njezino naselje dolazi u taj restoran.
I svi su njezini susjedi.
Dobri.

Konačno je Skaska pristala da ju odvučemo do stola pored šanka.
Tijekom večeri (kad sam bila prisutna) nalukavala se iza stupa,
namještala crvenu maramu oko vrata,
vadila maskaru,
mijenjala naušnice,
oblačila i svlačila rukavice,
glasno uzdisala.
I konobarica je nekoliko puta dovela lokalnog liječnika (slučajno je slavio diplomu u istom restoranu) da joj izmjeri puls.
Nakon desetog puta mislila sam da će početi reagirati, ali nije.
Bilo mu drago.
Valjda zato što je veterinar.

Što je bilo dalje, ne znam, nijedna o tome nije htjela izvijestiti, no nije čudo da se sama Skaska ničega ne sjeća.
Tko bi se htio sjećati tako nečeg.
Mislim, mogla je uzeti naočale.
Oba para.
I leće za rezervu.
Sve bi bilo lakše.

Kako su mi popile cijeli chianti morala sam naručiti kuhano vino da dođem k sebi.
Previše je to za jednu mene.
Ostale nisu morale naručiti ništa jer konobarica već sve zna.
Tek kad sam pogledala sliku stola na kraju večeri kod Lorne, bilo mi je jasno da sam se spasila na vrijeme.
Lornu nisam upoznala, a baš bih ju voljela vidjeti u nošnji.
Možda i meni nabavi jednu.
Onako za po doma.

A onda je počeo rusvaj.
Velike Pljoskice su sa sobom donijele male pljoskice iz kojih su još
nadotakale,
pojačavale,
osnaživale naručeno piće.
I to nije moglo proći nezapaženo.
Kad su se uhvatile u kolo,
kad je počelo jujuškanje,
vriska,
skidanje cipela,
i na kraju -
grljenje
- rekla sam sebi sad je dosta.
Mislim kod grljenja vučem granicu.
Bez milosti.
Nemilosrdno.
I to sam im rekla.

Rekla sam: Pljoskice, može sve, možete mi i vino popiti, možete mi i demižon ukrasti, možete i ipode slušati dok sa mnom razgovarate, ali grliti me ne možete.
Gledale su me zabezeknuto.
Sve osim Levantice, koja taj dio nije čula jer se otišla pozdraviti s načelnikom mjesnog odbora.
Ostale su se pitale o čemu ja to pričam, ali ne zadugo.
Nastavile su ljuljati kukovima, mahati rukama iznad glave, pljeskati totalno izvan ritma i grliti sve i svakoga, pa sam obukla svoj kaputić i otišla.
Kad se nauče negrljenju, vratit ću im se.

Jest da sam očekivala da će bar jedna potrčati za mnom i reći: Oprosti, nećemo te više grliti, nećemo te ni za ruku držati.
Ali ništa od toga.
Otišla sam sama ko tuga.
Malo mi se smiješak na lice vratio pri ponovnom prelaženju ceste.
Sumnjam da su bez mene one doživjele isto.

Odmah i da reagiram na razlog zbog kojeg sam otišla ranije. Puno ranije.
Nije bila pegla u pitanju. Skaska znala bi da si me slušala kad sam razlagala svoje razloge, umjesto da si se pogledavala s tipovima u maramama pa poslije dva sata druge pitala di sam. A one nisu znale reći jer ionako niti jedna nije primijetila da sam otišla pa su, nakon što su se pokušale prisjetiti o kome ih zapravo pitaš, izmišljale, svaka svoj razlog.
BTW neki od njih nisu loši pa ću ih zapamtiti za ubuduće.
Peglu naravno neću koristiti. Niti kao razlog.


Eto, tako je bilo.