Levantica je prije neki dan napisala krasan, meni krasan, post o šetnji s Malim psom u predvečerje kad boravi na svojoj kućici. Oni koji nikada nisu imali to iskustvo teško će ju shvatiti. Reći će, "moš mislit užitka", nema kafića, nema repanja/thompsona/pevaljki/punka/itd da trešti sa zvučnika, nema mobitela/iphonea/ipodea/mp3a/itd, nema DVD-a, nema MTV-a, nema svih ostalih pametnih kratica. Samo zrak, biljke, životinje. Glupost.

Upravo o tome sam razmišljala i sama ovu nedjelju kada sam bila na svojoj kućici i provela prekrasan dan okapajući,
metući lišće,
upijajući jesen u svoj njezinoj prirodnoj ljepoti
okružena s četiri četveronošca koje je zanimao svaki moj pokret,
koji su s najvećom srećom otišli u šumu tražiti gljive s mojim starim.
I isto se tako presretni vratili po dozu maženja.

Prekrasan sunčani dan,
mir koji poput melema oblaže umorne i napete živce
i sav stres nestaje - NESTAJE - i ništa, baš ništa više ne postoji
osim tog mira, tog mirisa, tih boja, te tišine, tih stvorenja.

Svaki put kada tamo odem iz ovog betonskog užasa grada i zgrada, dođem preporođena.
Žao mi je samo što se moram vratiti.
Sav fizički posao koji se tamo MORA obaviti zapravo relaksira i odmara,
ma kako kontradiktorno to zvučalo.
Jer kroz njega, u dodiru s vjetrom, suncem, travom, drvećem, zemljom
nestaju naslage totalnih gluposti kojima smo okruženi tijekom radnog tjedna,
svih frustracija,
svih ljutnji,
svih nepravdi,
svih kriza,
svih političara,
svih računa,
sveg očaja
i beznađa.
I sve je ponovo na svom mjestu.
Onakvo kakvo zapravo i jest
dok ga ne izgubimo iz vida ponedjeljcima, utorcima, srijedama, četvrtcima i petcima (petkima?).
Anyway, sada imam novi sistem,
kad recimo pročitam nešto o totalnoj degradaciji kulture u vidu nastupa leta 3,
potpunog uništenja glazbe u vidu lakija,
potpunog srozavanja ljudskog intelekta koji piše i čita
o raznim simonicama,
ellama,
pišekicama,
pokosicama
i inima,
pomislim na svoj orah koji se pruža visoko, visoko u široku krošnju,
pomislim na sjenice koje se dolaze hraniti na kuglice koje im ostavljamo blizu na brajdi,
pomislim na Beline oči i radost kojim mlatari repom kad se vratim s posla,
pomislim na naše jutarnje šetnje kada je iznad nas
samo nebo, mjesec i zvijezde,
pomislim na ONO ŠTO JE JEDINO STVARNO
i
sav ovaj nestvarni, virtualni, umjetni i BEZNAČAJNI balast svakodnevice se izgubi.
Meni pali.
Sve više i sve češće.
Jedini fitness koji ima smisla.
I značaja.
Za mene.