|
U skaldu sam s ovim vremenom. Nekako hladna i pasivna. Zato sam danas uzela vodene boje u ruke i prisjetila se djetinjstva. Jer, ja sam najsretnija kad nešto stvaram. I ne volim tratiti svoje dane. Silno želim živjeti baš sadašnji trenutak. No, ponekad se utrkujem s danima koji su prošli. I koji me neće dočekati na cillju. Zaključat ću ih tiho i pustiti na dno. Jer ih ne mogu vratiti. Niti se s njima mogu stopiti. Zato ću im mahnuti. I stvoriti neka nova sjećanja... |
23.11.2005., srijeda
20.11.2005., nedjelja
|
Jutra protkana nadom. I to golemo prostranstvo u meni. Zadnjih dana živim nekim laganim tempom. Kao u nekom polusnu. Poluzatvorenih očiju plovim uspomenama. I radim inventuru svih svojih misli. Promijenila sam se. I to jako. Došla sam do nekih novih spoznaja koje su mi bile potrebne puno ranije. No kod mene je to uvijek tako. Najprije moram dobrano pogriješiti kako bih shvatila neke stvari. Naivna sam poput djeteta. Prilagođavam se poput kameleona. Pa u moru meni važnih ljudi ne mogu pronaći sebe. I zaboravim glumiti svoj lik u predstavi koju sam nazvala svojim životom. Nikako da smislim pravi scenarij i detaljno okarakteriziram sebe. Od drugih ljudi nikada ne tražim nemoguće. Ali samoj sebi nikada nisam dovoljno dobra. Za pogreške drugih uvijek nalazim opravdanja. Ali ne znam oprostiti sebi. I užasno se bojim iduće pogreške. Jer uvijek jednako boli. I svaka nova ostavlja sve dublji trag… |
16.11.2005., srijeda
|
Bio je posljednji među prvima. Nepostojan i prevrtljiv. Stisak njegove ruke iščeznuo je. Danas više ništa nije isto. Zalasci sunca imaju drugačiji okus. Svitanja više ne zvuče isto. Ne sipam djeteline za sreću iz očiju. I ne brojim oblake dok promiču. Gledam vlakove i bježim. Putujem s njima tražeći dugu. I možda već sutra uspijem čuti Neko novo rominjanje kiše, Dok on ljubi drugu…. |
14.11.2005., ponedjeljak
|
Tuga i ja. Posjećujemo se često. Bez pitanja. I smijemo se nečujno, Nekim prošlim danima. Stojimo tu. Na pola puta do sna. Sasvim bezbrižno, Tonemo do dna… |
11.11.2005., petak
|
Pričali smo o jutru. Ono je svitalo nad nama. Ogrnuli smo se prvim sunčevim zrakama. Doručkovali sreću. Opijeni mirisom emocija. Sada šutimo. Ne pričamo pogledima. Ni osmjehom. Ni dodirima. Štedimo na riječima. Zbog nekog glupog ponosa. Koji udišem već danima. I pakiram ladice sjećanja. Brišući prašinu sa usana. Dok me on gleda poput djeteta. Sasvim nedužno i bez pitanja… |
10.11.2005., četvrtak
|
Osjećam da gubim nešto. Ni sama ne znam što. Neki djelić sebe za koji nisam ni znala da postoji. Sakriven duboko. Negdje iza nagomilanih uspomena. Tamo gdje su otkucaji srca šutnja koja spaja naše svjetove. I gdje stojim na rubu gledajući smijeh oko sebe. Zaboravljajući kako zvuči njegov dah. Tamo gdje se moji dani boje zime. Hladnoće. I praznine koju ne želim osjetiti na kapcima. Dok lutam umorna od samoće. I pogledom trčim od pahulje do pahulje. Tražeći toplinu u očima koje možda ni ne postoje… |
09.11.2005., srijeda
|
Zvuk budilice. Još jedan dan u nizu. Toliko nada položenih u ovu jesen. Mislila sam, ponovo ću zagrliti ljubav. A ona mi je pobjegla iz ruku. I sada spava na nečijim tuđim jastucima. A ja se budim sama. S uzdahom. Naizgled bez razloga. Ali s razlogom sakrivenim duboko u meni. Bez jeke. Bez cilja. Bez daha koji donosi mir. I spokoj. Sa suzom. Uvijek spremnom da krene niz obraz. I još niže. Na jastuk. S mirisom moje kose. Tamo gdje sanjam s prazninom. Koja šuti između nas… |