Pričali smo o jutru.
Ono je svitalo nad nama.
Ogrnuli smo se prvim sunčevim zrakama.
Doručkovali sreću.
Opijeni mirisom emocija.
Sada šutimo.
Ne pričamo pogledima.
Ni osmjehom.
Ni dodirima.
Štedimo na riječima.
Zbog nekog glupog ponosa.
Koji udišem već danima.
I pakiram ladice sjećanja.
Brišući prašinu sa usana.
Dok me on gleda poput djeteta.
Sasvim nedužno i bez pitanja…
Post je objavljen 11.11.2005. u 18:53 sati.