Jutra protkana nadom.
I to golemo prostranstvo u meni.
Zadnjih dana živim nekim laganim tempom.
Kao u nekom polusnu.
Poluzatvorenih očiju plovim uspomenama.
I radim inventuru svih svojih misli.
Promijenila sam se. I to jako.
Došla sam do nekih novih spoznaja koje su mi bile potrebne puno ranije.
No kod mene je to uvijek tako.
Najprije moram dobrano pogriješiti kako bih shvatila neke stvari.
Naivna sam poput djeteta. Prilagođavam se poput kameleona.
Pa u moru meni važnih ljudi ne mogu pronaći sebe.
I zaboravim glumiti svoj lik u predstavi koju sam nazvala svojim životom.
Nikako da smislim pravi scenarij i detaljno okarakteriziram sebe.
Od drugih ljudi nikada ne tražim nemoguće.
Ali samoj sebi nikada nisam dovoljno dobra.
Za pogreške drugih uvijek nalazim opravdanja.
Ali ne znam oprostiti sebi. I užasno se bojim iduće pogreške.
Jer uvijek jednako boli. I svaka nova ostavlja sve dublji trag…
Post je objavljen 20.11.2005. u 18:33 sati.