|
Čemu ću se nadati kada iza mene bude stajao cijeli jedan život? O čemu ću razmišljati kada će se iz bora na mom licu moći iščitati svaka moja tuga, svaka moja radost? Za koga ću živjeti kada moja kosa bude prošarana sniježno bijelim vlasima? Hoću li se s osmjehom osvrtati na život, ili ću žaliti za neproživljenim? Ponekad više volim promatrati život nego živjeti ga. I za mene bi bilo idealno da se mogu pretvoriti u malog sivog miša kad god pucnem prstima. I da mogu protrčati kroz gužvu do svoje rupe u zidu. A, bojim se da će mi jednom biti žao zbog toga. Ne bih voljela zbog straha propustiti neke dobre prilike, no ponekad se ne mogu boriti protiv sebe. Ja se ne znam smijati kada sam tužna. Ne znam reći "volim te" kada ne volim. I znam da bih trebala živjeti svaki dan kao da je posljednji, no nekako uvijek živim ili u prošlosti ili u budućnosti. Ili mi je žao zbog nečeg što je prošlo, ili se veselim nečemu što tek treba doći. A jednom kad se nađem na kraju, neću se imati čemu nadati. Dakle, trebala bih se pobrinuti za to da se tada mogu osmjehivati na ono što je prošlo. No, hoću li to uspjeti? Hoću li ostvariti sve ono o čemu sanjam? I ovisi li to uistinu samo o meni? |
19.03.2006., nedjelja
16.03.2006., četvrtak
|
Promatram dan kroz rupice na zavjesama. Zapravo... promatram sivilo. Bez obzira na vremenske prilike ovih se dana osjećam dobro. Zjenice su mi proširene, a oči nekako sjajnije. Neki meni dragi ljudi su napokon dobili priliku za ljubav i to me uistinu veseli. Po cijele dane držim palčeve i molim se da sve dobro prođe i da barem oni pronađu sreću. A ja? Ovih se dana čak i ne bojim da ću ostati sama. Iako sam imala faza u životu kada sam jasno vidjela sebe za kojih desetak godina ispred kamina s nekom knjigom u ruci i s psom koji je uz mene jedini stanar mog "toplog" doma danas je ta slika potpuno izblijedila. Shvatila sam da ne postoje osobe koje su apsolutni pokazatelj onoga što je dobro i što je ispravno i da ne moram nužno uspjeti ako slijedim pravila onih koji su postigli sve što su željeli u životu. Jer, moji se prioriteti razlikuju od većine stanovnika ove planete. Nekakao mi se čini da je dobrota danas izgubila na cijeni i kako su osmjesi postali preskupi. Moju su ljubav mnogi htjeli kupiti na sezonskom sniženju. I uspjeli su. Jer nekad su mi bile dovoljne mrvice da bih bila sretna. No, danas ne želim biti ničija igračka koja će s lakoćom biti spremljena u neku ladicu kada postane dosadna za igru. Ili još bolje, koja će skupljati prašinu na nekoj polici dok se njezin vlasnik poigrava s nekom drugom, šarenijom i zabavnijom. Spremna sam se smiješiti beskrajno dugo kako bih pronašla ono što tražim. Želim pronaći nekoga kome ću biti ugodna konstanta u svako doba dana i tko neće nestati kada postane teško. Nekoga s kime ću ležati na travi pod otvorenim nebom i škakljati ga tratinčicom po obrazima. Nekoga s kime ću trčati po najvećem pljusku čvrto ga držeći za ruku. A taj netko, trenutno ne postoji. I na neki mi je način drago da je tako. Jer ja još nisam u potpunosti spremna za toliku sreću. Ja zapravo i ne znam kako je to biti sretna mjesec dana u komadu. Jer, preveliki sam ja sanjar da bih se znala nositi sa svime što mi život donosi... |
12.03.2006., nedjelja
|
Ne želim napisati ništa Baš ništa… Doživi me takvom kakva jesam Nasmiješena i bezbrižna Nije bitno kakva sam kada sklopim kapke. I moje suze su sasvim obične, slane Baš poput tvojih, njenih i njihovih Ništa posebno Po ničemu značajnije Nimalo bitnije. I zavoli ovo nebo Danas nije sivo Štoviše, vedrije je nego jučer Ukradi komadić plavetnila Uzmi ga pod ruku I preplivaj snove. Ne želim napisati ništa Baš ništa… Pamti me ružičastu i glasnu Nepokolebljivu i tvrdoglavu Nije bitno kakva sam kada zatvorim vrata I moja bol je sasvim slična tvojoj Snažna, izdržljiva, vrišteća Nije vrijedna spomena… |
07.03.2006., utorak
|
Nestala sam Izgubila sam se među razbacanim knjigama Nedosanjanim snovima Nepostojanim mislima Sretna unutar svoja četiri zida kaosa Sama sebi sasvim dovoljna U trenucima nemira Pogledom sam crtala Oblike bez boja i bez značenja Po oblacima... No sada sam opet tu I opet sam to samo ja Mala silueta koja je uvijek plesala U ritmu tišine.... |