Čemu ću se nadati kada iza mene bude stajao cijeli jedan život? O čemu ću razmišljati kada će se iz bora na mom licu moći iščitati svaka moja tuga, svaka moja radost? Za koga ću živjeti kada moja kosa bude prošarana sniježno bijelim vlasima? Hoću li se s osmjehom osvrtati na život, ili ću žaliti za neproživljenim? Ponekad više volim promatrati život nego živjeti ga. I za mene bi bilo idealno da se mogu pretvoriti u malog sivog miša kad god pucnem prstima. I da mogu protrčati kroz gužvu do svoje rupe u zidu. A, bojim se da će mi jednom biti žao zbog toga. Ne bih voljela zbog straha propustiti neke dobre prilike, no ponekad se ne mogu boriti protiv sebe. Ja se ne znam smijati kada sam tužna. Ne znam reći "volim te" kada ne volim. I znam da bih trebala živjeti svaki dan kao da je posljednji, no nekako uvijek živim ili u prošlosti ili u budućnosti. Ili mi je žao zbog nečeg što je prošlo, ili se veselim nečemu što tek treba doći. A jednom kad se nađem na kraju, neću se imati čemu nadati. Dakle, trebala bih se pobrinuti za to da se tada mogu osmjehivati na ono što je prošlo. No, hoću li to uspjeti? Hoću li ostvariti sve ono o čemu sanjam? I ovisi li to uistinu samo o meni?
Post je objavljen 19.03.2006. u 18:02 sati.