Promatram dan kroz rupice na zavjesama. Zapravo... promatram sivilo. Bez obzira na vremenske prilike ovih se dana osjećam dobro. Zjenice su mi proširene, a oči nekako sjajnije. Neki meni dragi ljudi su napokon dobili priliku za ljubav i to me uistinu veseli. Po cijele dane držim palčeve i molim
se da sve dobro prođe i da barem oni pronađu sreću. A ja? Ovih se dana čak i ne bojim da ću ostati sama. Iako sam imala faza u životu kada sam jasno vidjela sebe za kojih desetak godina ispred kamina s nekom knjigom u ruci i s psom koji je uz mene jedini stanar mog "toplog" doma danas je ta slika potpuno izblijedila. Shvatila sam da ne postoje osobe koje su apsolutni pokazatelj onoga što je dobro i što je ispravno i da ne moram nužno uspjeti ako slijedim pravila onih koji su postigli sve što su željeli u životu. Jer, moji se prioriteti razlikuju od većine stanovnika ove planete. Nekakao mi se čini da je dobrota danas izgubila na cijeni i kako su osmjesi postali preskupi. Moju su ljubav mnogi htjeli kupiti na sezonskom sniženju. I uspjeli su. Jer nekad su mi bile dovoljne mrvice da bih bila sretna. No, danas ne želim biti ničija igračka koja će s lakoćom biti spremljena u neku ladicu kada postane dosadna za igru. Ili još bolje, koja će skupljati prašinu na nekoj polici dok se njezin vlasnik poigrava s nekom drugom, šarenijom i zabavnijom. Spremna sam se smiješiti beskrajno dugo kako bih pronašla ono što tražim. Želim pronaći nekoga kome ću biti ugodna konstanta u svako doba dana i tko neće nestati kada postane teško. Nekoga s kime ću ležati na travi pod otvorenim nebom i škakljati ga tratinčicom po obrazima. Nekoga s kime ću trčati po najvećem pljusku čvrto ga držeći za ruku. A taj netko, trenutno ne postoji. I na neki mi je način drago da je tako. Jer ja još nisam u potpunosti spremna za toliku sreću. Ja zapravo i ne znam kako je to biti sretna mjesec dana u komadu. Jer, preveliki sam ja sanjar da bih se znala nositi sa svime što mi život donosi...
Post je objavljen 16.03.2006. u 12:11 sati.