Zviždači su obično osobe koje prijavljuju kršenje zakona, nedolično ponašanje, korupciju i kriminal, a nerijetko nakon toga dobivaju otkaze. Kršenje pravila i zakona ili čin koji prijeti javnom interesu je ono što spada u nedolično ponašanje. Tu se mogu istaknuti prijevare, kršenje zdravstvenih i sigurnosnih pravila te korupcija.

Biti zviždač je stvar karaktera i moralnih vrijednosti čovjeka. Takva osoba ima potrebu krenuti putem istine i unatoč opasnostima pokazati pravo stanje stvari. Zviždači mogu biti interni koji nepravilnosti prijavljuju unutar poduzeća, ali i eksterni koji nedolično ponašanje prijavljuju osobama ili institucijama koje nisu dio njihova poduzeća kao što su policija, odvjetnici ili mediji.

Postoji više viđenja zviždača od kojih jedan gleda na zviždanje kao na nesebičan čin i potez prepun odgovornosti prema javnosti sa svrhom otkrivanja nezakonskih radnji, dok drugi pogled smatra zviždače izdajicama i osobama željnima slave. Takve osobe često nisu dovoljno zaštićene zakonski te zbog toga riskiraju otkaz, suspenziju sa posla i nerijetko su izloženi maltretiranju, degradiranju, progonima, ali i osveti.



Primjeri Hrvatskih zviždačica i zviždača:

Kao prva zviždačica u Hrvatskoj mogla bi se istaknuti Ankica Lepaj. Kao zaposlenica Zagrebačke banke 1998. godine otkrila kako je supruga predsjednika Franje Tuđmana oročila oko 240 000 tadašnjih njemačkih maraka, a da pritom predsjednik nije taj iznos prikazao u svojoj imovinskoj kartici. Vesna Balenović, zaposlenica INA-e, obilazila je saborske hodnike, policiju i državno odvjetništvo kako bi ukazala na nezakonite radnje koje su u to vrijeme radili ključni ljudi INA-e. Obje su dobile otkaze u svojim poduzećima, a Vesna Balenović danas je predsjednica udruge „Zviždač“.

HRT-ov dokumentarac o gđi Vesni Balenović možete pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=oofReoiu8pE



Bivši član uprave Croatia osiguranja Damir Mihanović prvi je progovorio o aferi Fimi media. Potvrdio je kako je bivši premijer Ivo Sanader čelnicima javnih tvrtki na sastanku u Vladi u travnju 2007. sugerirao suradnju sa spornim poduzećem. Na optuženičkoj klupi našli su se bivši premijer i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, nekadašnji HDZ-ov rizničar i šef Carine Mladen Barišić, vlasnica Fimi medie Nevneka Jurak, nekadašnja blagajnica HDZ-a Branka Pavošević te Ratko Maček. Pod optužbom su za izvlačenje novca i punjenje 'crnog stranačkog fonda' preko marketinške agencije Fimi media.



Svi zviždači u roku od godinu dana napuštaju svoja radna mjesta reduciranih primanja, narušene karijere i zdravlja. Osobe su izložene velikim razinama stresa te zbog toga pate od poremećaja spavanja, napadaja panike, tjeskobe, depresije, osjećaja krivnje, bezvrijednosti i manjka samopouzdanja. Njihov položaj na radnom mjestu se pogoršava na način da ih se izolira ili prebacuje na manje važne poslove tjerajući ih na taj način da daju otkaz ili im se jednostavno ukida radno mjesto. Često su izloženi uvredama ili im se daju preteški zadaci kako bi bili izloženi disciplinskim mjerama i konstantno kritizirani. Nerijetko dobivaju i prijetnje smrću. Javlja se pitanje jesu li osobe koje se odluče javno progovoriti o nepravilnostima u poduzećima dovoljno zakonski zaštićene. Odgovor na to pitanje daje jedinstveno mišljenje zviždača da više ne bi ponovili isto da su znali što ih sve čeka.

U ovotjednom blogu osvrnut ćemo se na pojam društvenog poduzetništva kroz jedan primjer u svijetu i jedan u Hrvatskoj.

Društveno poduzetništvo predstavlja gospodarsku aktivnost pojedinca ili više partnera čiji se ciljevi ne odnose samo na financijsku dobit, već i na poboljšanje kvalitete života zajednice u kojoj se djeluje.

Zadruga je poseban pravni oblik i vrsta društvenog poduzetništva te je definirana Zakonom o zadrugama kao dragovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njezini članovi, a svojim radom i drugim aktivnostima ili korištenjem njezinih usluga, na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju, unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke gospodarske, ekonomske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge potrebe i interese i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana.

Danas zadruge zapošljavaju više od 100 milijuna ljudi diljem svijeta, a primjer zadruge koja je tokom godina postala grupacija od 150 poduzeća i koja zapošljava preko stotinu tisuća radnika je Mondragon.

MONDRAGON


Mondragon je španjolska poslovna grupa koja ujedinjuje neovisne radničke zadruge s proizvodnim podružnicama i poslovnim uredima u 40-ak država svijeta. Mondragonov poslovni model ima nekoliko specifičnosti u strukturi i poslovanju, koje možemo uočiti po četiri glavnih korporativnih načela Mondragon grupe:

• Suradnja
• Participacija
• Društvena odgovornost
• Inovacija

Suradnja u Mondragon grupi znači da su radnici vlasnici i protagonisti; participacija izražava predanost upravljanju; društvena odgovornost uključuje raspodjelu bogatstva temeljenu na solidarnosti i uključenost u zajednicu; te inovacija koja predstavlja stalnu obnovu.

DRUŠTVENO PODUZETNIŠTVO U HRVATSKOJ

Društveno poduzetništvo u Hrvatskoj tek je u začecima razvoja, ali hvalevrijedan primjer je socijalno poduzeće Hedona koju je osnovala Udruga invalida Križevc u veljači 2013. godine sa željom da se tu prvenstveno zapošljavaju osobe s invaliditetom.

Osnovna djelatnost poduzeća Hedona je proizvodnja čokolade i čokoladnih pralina. Poduzeće je uređeno na način da je prvenstveno usmjereno na društveno korisno dobro, tj. dobrobit za svakog zaposlenika i kontinuiranu mogućnost razvoja kako zaposlenika, tako i samog poduzeća.
Sva ostvarena dobit reinvestira se u zaposlenike, u razvoj njihovih kompetencija i njihovog zadovoljstva, u otvaranje novih radnih mjesta i u sam tehnološki razvoj poduzeća.

Food Outlet Žabac nalazi se u zagrebačkom kvartu Trešnjevka na adresi Tratinska 80 preko puta trešnjevačke tržnice. Radi se o prodavaonici jeftine hrane koju trgovački centri i tvornice iz nekog razloga nisu mogli prodati. Na policama se nalaze oštećeni proizvodi, hrana pred istekom trajanja ili višak robe. Sva roba je u potpunosti sigurna za konzumaciju jer ima dozvole i certifikate, da nema ne bi se mogla naći na policama. Tako kupci mogu biti sigurni u kvalitetu proizvoda koje kupuju. Cijene u toj trgovini su čak do 90 posto niže nego u ostalim trgovinama. Hrana danas je preskupa i u Hrvatskoj oko 70 posto plaće odlazi samo na hranu pa će ovaj koncept trgovine pomoći mnogim kućanstvima.

Tvorci projekta i vlasnici trgovina su bračni par Maja i Mario Žamboki. Nakon nekoliko godina traženja i smišljanja kako dalje, supružnicu su se dosjetili food outleta i kako sad stvari stoje – nisu pogriješili. Tvrde kako projektom žele promijeniti svijest ljudi da nije dobro hranu bacati iz više razloga, od kojih je najvažniji razlog zagađivanje okoline. Promatranjem s etičkog i ekonomskog gledišta uvidjeli su da bacanje hrane nije prihvatljivo i to iz razloga što se na taj način iscrpljuju prirodni izvori kao što je npr. voda te se zagađuje okoliš. Ideju za ovakav koncept trgovine su dobili kada su vidjeli koliko se hrane zapravo baci. U Europi se po stanovniku godišnje baci između 200 i 250 kilograma hrane, dok za Hrvatsku točnog podatka o tome nema. Neslužbeno se govori o oko 400.000 tona bačene hrane. Na svjetskoj razini se gotovo trećina, odnosno 1,3 milijarde tona hrane baci tijekom cijele godine. Vizija je vratiti osmijeh stanovništvu i to na način da bez obzira koliko im je novčanik pun ili manje pun, mogu si uvijek priuštiti najbolje brandove na tržištu i to za pola cijene.



Surađuju s nekoliko hrvatskih kompanija kao što su Kraš, Saponia, Kandit, Koestlin, a također rade i s uvoznicima poput AWR-a i Alce, pa imaju i stalne proizvode po sniženim cijenama poput Milka čokolade i Jacobs kave. Plan im je proširiti suradnju i s ostalim velikim kompanijama i distributerima poput Atlantic Grupe, Agrokora, Dukata i Vindije. Kompanije ako uništavaju ili bacaju robu moraju plaćati 'penale' što se neće dešavati ako se sva lom, štok ili rok roba proda njima. To je win-win-win situacija jer se kompanije rješavaju takve rove koja je potrebna za snabdijevanje food outleta, a na kraju profitiraju i sami kupci koji kupuju kvalitetnu robu po nižim cijenama u gradu. Uzor vide u DM-u, žele zaposliti što više radnika koji će imati dobru plaću, a neće morati raditi nedjeljom.



Plan je proširiti i implementirati svoju ideju i na ostale dijelove Hrvatske. Uz trgovinu u ulici Ivana Thalčića i Tratinskoj u planu je otvaranje mobilne trgovine koja se planira pokrenuti u proljeće sljedeće godine. Ideja je kupiti bus ili šleper, nakrcati ga lom, štok i rok robom te obilaziti manja mjesta, festivale i sajmove.

Ovotjedni blog bazirat će se na pojmu ekonomija dijeljenja (Sharing economy).
Ekonomija dijeljenja je novi način poslovanja koji funkcionira po principu dijeljenja, kao što i sam naziv kaže. Osim dijeljenja, obuhvaća i unajmljivanje te ostale načine razmjene usluga i proizvoda. Dijeljenje je dvosmjerno što znači da osoba koja dijeli vlastito ima pravo zauzvrat koristiti i tuđe. No isto tako, tu spadaju i kompanije koje dijeljenje provode uz naplatu, no najčešće se radi o iznosima mnogo manjima od uobičajnih cijena za to. Bitna odrednica ekonomije dijeljenja je što svako može sudjelovati i dati svoj doprinos, a danas je najčešći način za to putem društvenih mreža, čemu je osobito pogodovala pojava mobilnih aplikacija i internetskih platformi. Nema ulaganja u imovinu, već se korisnici sami prijavljuju i dijele svoju imovinu uz naknadu ili bez nje. To je sustav dijeljenja određenih resursa među korisnicima zasnovan na povjerenju.

Neki od popularnijih primjera Internet servisa i sustava koja promoviraju ekonomiju dijeljenja iz inozemstva su:
Uber – za prijevoz osoba
Airbnb – za dijeljenje prenoćišta i boravka
Easy Car Club – za razmjenu automobila
Liquid Space – za korištenje radnog prostora
Park At My House – za dijeljenje parking mjesta.

Nama najzanimljiviji primjer ekonomije dijeljenja je možda najdulje prisutan model u Hrvatskoj a to je Couchsurfing.

CouchSurfing predstavlja besplatnu razmjenu smještaja među korisnicima diljem svijeta. U Hrvatskoj je na platformi CouchSurfing registrirano oko 10 000 članova, najviše iz slijedećih gradova: Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Pula, Varaždin i Dubrovnik. Preko 50% ih je između 18 i 30 godina, imamo 17 ambasador, ali zanimljivija je činjenica da ih je više od 50% žena.

CouchSurfing funkcionira tako da na web-stranicama potražimo što se nudi u mjestu koje želimo posjetiti, odaberemo jedan od smještaja, kontaktiramo vlasnika i imamo besplatan smještaj. Ono što se od nas očekuje je da uzvratimo istom mjerom. Platforma najviše zarađuje na provjerama (član uplati određenu svotu novca i dobiva kod koji unosi u svoj profil, čime potvrđuje svoj identitet i lokaciju). Glavni je izvor prihoda za CouchSurfing naplata potvrda, ali zarađuje i od premium usluga.

CouchSurfing je posebno zanimljiv i po svojoj misiji i viziji. Vizija CouchSurfinga je „Svijet u kojem svatko može istraživati i stvarati smislene veze sa ljudima i mjestima kojima se susreću“, dok je misija „kreirati inspirirujuća iskustva“.

CouchSurfing

Glavni pokretači dijeljenja usluga i proizvoda, danas su uglavnom mladi koji traže svoju priliku u novim metodama poslovanja. Mladi koji su puni snage i volje za nečim novim, okreću se modernim riješenjima te si kroz ekonomiju dijeljenja pronalaze donedavno nepostojeće poslove. Najuspješniji su oni kreativni koji uspiju realizirati svoje ideje i na tržište plasirati nešto potpuno novo. U svemu tome veliku ulogu ima internet te možemo zaključiti da koliko god sve većom uporabom otuđuje ljude, toliko s druge strane povezuje pravilnom upotrebom. Otuđenje suvremenog čovjeka ogleda se i u sveprisutnome materijalizmu gdje čovjek na kraju nije sretan jer želi ono što se novcem ne može kupiti. Zato traži načine za povezivanje s ljudima i zadovoljavanjem potrebe za zajedništvom. Dijeljenje postaje zabavno, korisno, praktično, a istovremeno oplemenjuje.

Michael Eugene Porter (rođen 23.5.1947.) je ekonomist, istraživač, autor, govornik i profesor. Tijekom svoje karijere na Harvard Business School razvio je ekonomske teorije i koncepte koji se suočavaju s mnogim izazovnim problemima korporacija, gospodarstava i društva, uključujući tržišno natjecanje i strategije tvrtke, ekonomski razvoj, okoliš i zdravstvenu zaštitu. Njegovo opsežno istraživanje široko je poznato u vladama, korporacijama, nevladinim organizacijama i akademskim krugovima širom svijeta. Istraživanja su mu dobila brojne nagrade i priznanja čineći ga jednim od najcjenjenijih znanstvenika današnjice.

U današnjem svijetu, punom problema, jednu takvu kategoriju zauzimaju socijalni problemi. Loša prehrana, loš pristup vodi, klimatske promjene, krčenje šuma, nedostatak vještina, nesigurnosti, nedostatak hrane, zagađenje, sve su to problemi koje navodi Michael Porter u svom kratkom obraćanju. Iako se oni pojavljuju već desetljećima, tek u posljednje vrijeme javlja se vrlo važan faktor za njihovo umanjenje, a to je svijest. Međutim, bez obzira na osvještenost ljudi, oni su i dalje u nemogućnosti riješiti te probleme. Upravo je to ono što je potaknulo Porteta na razmišljanje i o čemu detaljnije govori na TEDGlobal 2013. Kao jedan od glavnih uzročnika problema navode se poduzeća (business). U očima ljudi poduzeća su krivac, a ne rješenje problema, za razliku od nevladinih organizacija, vlade, filantropije. Međutim, sva ta rješenja postižu premali napredak i nedovoljna su. Prema Porteru, ona su obeshrabrujuća, a temeljni problem je što nemamo dovoljno resursa. Pod resurse navodi: novac, prihod od poreza, donacije, a upravo se svi ti resursi nalaze u svijetu poduzeća (business). Javlja se zatvoreni krug u kojem potražnja dovodi do profita, profit dovodi do poreznih prihoda, porezni prihodi do dohotka, a dohodak do donacija. Istih donacija koje se koriste za rješavanje socijalnih pitanja. Dakle, „business“ je taj koji sve pokreće i koji je podrijetlo svih resursa. Sve gore navedene institucije koriste novac, ali su poduzeća ta koja ga stvaraju i to kada se javlja potražnja, tj. potreba. Prema tome, rješenja postaju samoodrživa.

Međutim, problem koji se javlja i koji ne dozvoljava da se ove mogućnosti u potpunosti iskoriste je sljedeći: Mnoge kompanije koje ostvaruju goleme prihode i značajan profit nevoljko pristupaju promjenama koje bi dovele do riješavanja socijalnih problema, i to iz razloga što ulaganje u takva rješenja djeluje skupo i neisplativo. Odgovornije poslovanje dakle, primjerice vezano uz očuvanje okoliša, dovodi do visokih troškova te kompanije, obeshrabrene time, odustaju od takvih poteza i okreću se isključivo maksimiziranju profita.
Iako se možda kratkoročno čini kako to i jest tako, dugoročno gledajući istina je sasvim suprotna. Kao što i Michael Porter u svom obraćanju navodi, društveno odgovorno poslovanje zapravo u dugom roku dovodi do smanjivanja troškova, kao i minimiziranja rizika od nepredviđenih troškova nastalih zbog incidenata i nesreća prouzročenih neodgovornim poslovanjem. Primjerice, posljedice narušenog zdravlja zaposlenika uslijed neprikladnih uvjeta rada u poduzeću izazvat će mnogo veće troškove i financijske gubitke nego što bi oni bili da se situaciji od početka pristupilo drugačije i osiguralo zdravu i prikladnu radnu okolinu. Također, svaki oblik društveno odgovornog poslovanja šalje pozitivnu sliku o kompaniji što se može pokazati kao prednost na tržištu u odnosu na konkurenciju. U današnjem poslovnom okruženju, u kojem sve veću važnost imaju takvi aspekti poslovanja, to se može pokazati odlučujućim.

Stoga možemo reći kako je društveno odgovorno poslovanje nužno u današnjem svijetu jer, osim samo po sebi jasnih pozitivnih utjecaja na socijalne i ekološke probleme, ono doprinosi i financijskoj koristi poduzeća koje takve stavove gaji i primijenjuje, a to je i dalje, i biti će, glavni cilj poslovanja svakog poduzeća.

Od izuzetne je važnosti da, kao što i Michael Porter navodi, velike međunarodne kompanije s neizmjernim financijskim mogućnostima budu glavni pokretači društveno odgovornih promjena u poslovanju. Jednako tako je važno i da javnost, tj. potrošači, budu svjesni važnosti ovakvih poteza i promjena te svojim izborima i preferencijama dodatno potaknu takav način djelovanja.

Michael E. Porter je napisao knjige o suvremenoj konkurentnoj strategiji poslovanja. Sada duboko razmišlja o sjecištu društva i korporativnih interesa, više o toj temi možete pogledati na: https://www.ted.com/talks/michael_porter_why_business_can_be_good_at_solving_social_problems

Oznake: poslovanje, ekonomija, korporacije, fakultet

Kanadska autorica Naomi Klein u svojoj knjizi „No logo“ razotkriva kakve posljedice ostavlja globalizacija na nacionalne ekonomije. Obrađuje temu brendiranja te iznosi zaključke o tome zašto se proizvodnja seli u zemlje Trećeg svijeta. Jedan od zaključaka odnosi se na to kako krizu koja se odvija na svjetskoj razini najmanje osjeća elita, a najviše obični ljudi te tvrdi da svijetom vlada logo. U jednom od svojih istraživanja bavila se i korporacijom Lacoste na čijem je primjeru uputila kritiku potrošačkom društvu. Naime, utvrdila je da njihove majice čija je cijena oko 500$ , proizvođače stoje sitnih 5-10$ po komadu, što dalje implicira kako je to ujedno i mjesečna plaća siromašnih zaposlenika u njihovim tvornicama diljem Azije. Takvih primjera je mnogo.

Naša najveća osuda eksploatacije radnika od strane velikih korporacija odnosi se na iskorištavanje djece kao radne snage. Prema nekim podacima, u svijetu je na rad prisiljeno 100 do 250 mil. djece ispod 15 godina. Uz to, ne biraju se poslovi koje će djeca raditi već rade sve što i ostali radnici. To se nerijetko odnosi na teške fizičke poslove koji im ugrožavaju zdravlje ili pak rad u proizvodnji za nekoliko dolara dnevno. Dječja radna snaga je jeftina jer se ne mogu braniti i nisu učlanjeni u sindikate, stoga ih je najlakše zloupotrijebiti.

Osim problema minimalnih plaća, radnici su suočeni s nesigurnim radnim uvjetima i promjenjivim ugovorima, rodnom diskriminacijom, mučenjem od strane poslodavca te prekomjernim radom koji u nekim slučajevima prekoračuje 15 sati na dan, šest ili sedam dana u tjednu. Tu jeftinu radnu snagu većinom čine žene koje bi za početak trebalo saslušati kako bi im se ispoštovala prava, no to gotovo da nije moguće jer su većina vlasnika i menadžera muškarci, koji pak s druge strane svoje tvrtke u drugim zemljama ni ne posjećuju. Isto tako, kada se radnice žale zbog loših uvjeta, mnogo puta ni ne znaju za koju kompaniju rade pa se ne zna ni koga bi optužile. Sljedeći koraci u poboljšanju problema odnosili bi se na osiguranje plaće kojom si mogu osigurati osnovna sredstva za život i pružanje zaštite za koju bi trebali brinuti sindikati, što najčešće uopće ne ili pak vrlo loše rade.

Sindikati bi trebali nastojati osiguravati zaposlenima da uživaju svoja prava na radnom mjestu kao i da su u mogućnosti unaprijeđivanja istih. Tako bi trebalo biti. No, realnost je drugačija. S jedne strane ima sindikata koji se trude učiniti čim više za radnike ali nemaju dovoljno resursa ni mogućnosti, dok sa druge strane, postoje i neaktivni sindikati koji ne mare previše za svoje dužnosti ili su potkupljeni od strane velikih korporacija.

Kada dođe do tužbi protiv velikih korporacija radi takvog načina poslovanja i iskorištavanja ljudske radne snage na sve moguće načine, prašina se nakratko podigne. Poduzeća se nastoje u javnosti čim bolje opravdati, umanjiti ili prikriti stvarne okolnosti njihove masovne proizvodnje. Usprkos njihovim izjavama i opravdanjima kako žele i nastoje riješavati te pobleme, zapravo je jasno da zatvaraju oči te se ništa ne događa. Ništa se neće ni promijeniti jer ne postoje takvi zakoni ni kazne koji bi ih spriječili u tome. Prema tome, nameće se stajalište kako bi korporacije, da zaista žele nešto učiniti po tom pitanju, našle načina za to. No, uvijek je u pitanju samo profit i prema tome, sve drugo pada u drugi plan. Zarada i niski troškovi proizvodnje uvijek su na prvom mjestu, a mi kao potrošači takvih proizvoda, zapravo ih podržavamo i sudjelujemo u tom organiziranom kriminalu željeli mi to ili ne.

Kako stati na kraj iskorištavanju djece i radu u nehumanim uvjetima u 21. stoljeću?

Teoretski postoje razna rješenja. Jedan od malih koraka mogu biti pothvati osvještenih kompanija u vidu bojkotiranja uvoza materijala, proizvoda i sirovina stečenih u lošim uvjetima. Tu su i sustavna rješenja razno raznih međunarodnih organizacija koje bi se trebale aktivnije baviti tim aktualnim pitanjima, no to zahtjeva golema ulaganja što dovodi do gotovo nikakvog ili zanemarivo malog postotka rješavanja problema s njihove strane. Dakako, potrebna je i jaka politička volja, no nje baš i nema za te stvari u današnjem svijetu stalnih kriza, nestabilnosti i ratova. Uzeći u obzir sve navedene činjenice, možemo zaključiti kako će svijet bez raširene prakse eksploatacije radnika od strane velikih korporacija još dugo ostati nedostižna utopija.

Društveno odgovorno poslovanje jest ideja da poslovanje tvrtke uspostavi pozitivan balans između stvaranja profitnih aktivnosti sa aktivnostima koje pridonose dobrobiti društva (zajednice), tj. društveno odgovorno poslovanje podrazumjeva ono poslovanje koje je u pozitivnoj korelaciji sa društvom u kojem pojedino poduzeće djeluje.

Poslovanje poduzeća je orijentirano na zadovoljenje želja i potreba kupaca, putem kojih ono ostvaruje profit, te isto rezultira eksternalizacijom aktivnosti koje su usmjerene na prosperitet zajednice u sklopu društvene odgovornosti poduzeća.

U kontekstu razmatranja društveno odgovornog poslovanja možemo postaviti pitanje ponašaju li se poduzeća društveno odgovorno isključivo radi ostvarenja dobiti ili zaista žele omogućiti dobrobit za društvo u kojem djeluju, tj. je li riječ o besplatnosti aktivnosti usmjerenih na dobrobit zajednice ili jest isključivo riječ o latentnom marketingu?

Prema autoru L. Bruniu, u djelu Ekonomija zajedništva potrošači su sve osjetljiviji na vrijednosti, na poštivanje prirodnog i društvenog okoliša, te tamo gdje je civilno društvo zrelije zahtjevaju društvena poduzeća.
Društveno odgovorno poslovanje povezuje interesno-utjecajne skupine, tj. potiče investitore da ulažu u tvrtku, jer istovremeno kupci projiciraju sliku o poduzeću kao moralnom te kupuju proizvode i usluge od navedenog. Društveno odgovorno poslovanje između ostalog svoju efikasnost pronalazi i u volonterizmu, kojim ono sa stajališta kupaca, u usporedbi sa konkurencijom ima prednost.

U Hrvatskoj smo upoznati sa konkretnim primjerima društveno odgovornog poslovanja u kojem poduzeća ili osiguravaju financijska sredstva za pojedine humanitarne projekte, ili sudjeluju u volonterskim aktivnostima, promičući DOP kao zasebni poslovni subjekt, ili u suradnji sa nekim drugim poduzećem ili neprofitnom organizacijom.

PRIMJER DRUŠTVENO ODGOVORNOG POSLOVANJA

Prvo poduzeće koje se često ističe kao primjer društveno odgovornog poduzeća je DM koji u Hrvatskoj djeluje još od 1996. godine. DM svake godine ima barem po jednu društveno odgovornu inicijativu. Neke od humanitarno-edukativnih, ekoloških i zdravstvenih inicijativa su:

• Program babybonus-prijatelj djece
• Sve za nju
• Sve za prirodu
• Tu čuvam prirodu
• Prekrižimo rak vrata maternice

Poduzeće je više godina za redom dobitnik priznanja „najbolji poslodavac“ koje dodjeljuje portal Moj posao. Nagrade za poslodavca godine temelje se na istraživanju na više od 5000 zaposlenika, a provedeno je putem upitnika koji se sastoji od 78 ključnih tvrdnji iz devet područja istraživanja:

• Izazovnost radnih zadataka
• Lojalnost zaposlenika
• Organizacija rada
• Radni uvjeti
• Osobni rast i razvoj
• Uključenost u donošenje odluka
• Posvećenost poslu
• Međuljudski odnosi
• Komunikacija u tvrtki

Društveno odgovornim poslovanjem poslovni subjekt doprinosi boljem društvu, čišćem okolišu sa naglaskom na ljudsku egzistenciju.
Odgovornost se postiže kroz korektan odnos prema zaposlenicima i svim drugim sudionicima na koje poslovanje ima utjecaj. Današnja poduzeća smatraju kako postaju društveno odgovorna poduzeća ispunjavanjem zakonskih obaveza, međutim nije dovoljno samo ispunjavati zakonske obveze nego pružiti više od toga investiranjem u ljude, okoliš i ostale aktivnosti koje utječu na dobrobit zajednice.
Promicanjem društvene odgovornosti poslovni subjekti projiciraju bolji dojam prema zajednici te tako postižu konkurentsku prednost naspram poslovnih subjekata koji ne ističu društveno odgovorno djelovanje. Poslovni subjekti koji će isticati društvenu odgovornost izazvati će simpatije kod potrošača te će oni kao proritetni izbor češće odabirati kupnju kod društveno odgovornog poslovnog subjekta.