Pregled posta

THE CORPORATION

Kanadska autorica Naomi Klein u svojoj knjizi „No logo“ razotkriva kakve posljedice ostavlja globalizacija na nacionalne ekonomije. Obrađuje temu brendiranja te iznosi zaključke o tome zašto se proizvodnja seli u zemlje Trećeg svijeta. Jedan od zaključaka odnosi se na to kako krizu koja se odvija na svjetskoj razini najmanje osjeća elita, a najviše obični ljudi te tvrdi da svijetom vlada logo. U jednom od svojih istraživanja bavila se i korporacijom Lacoste na čijem je primjeru uputila kritiku potrošačkom društvu. Naime, utvrdila je da njihove majice čija je cijena oko 500$ , proizvođače stoje sitnih 5-10$ po komadu, što dalje implicira kako je to ujedno i mjesečna plaća siromašnih zaposlenika u njihovim tvornicama diljem Azije. Takvih primjera je mnogo.

Naša najveća osuda eksploatacije radnika od strane velikih korporacija odnosi se na iskorištavanje djece kao radne snage. Prema nekim podacima, u svijetu je na rad prisiljeno 100 do 250 mil. djece ispod 15 godina. Uz to, ne biraju se poslovi koje će djeca raditi već rade sve što i ostali radnici. To se nerijetko odnosi na teške fizičke poslove koji im ugrožavaju zdravlje ili pak rad u proizvodnji za nekoliko dolara dnevno. Dječja radna snaga je jeftina jer se ne mogu braniti i nisu učlanjeni u sindikate, stoga ih je najlakše zloupotrijebiti.

Osim problema minimalnih plaća, radnici su suočeni s nesigurnim radnim uvjetima i promjenjivim ugovorima, rodnom diskriminacijom, mučenjem od strane poslodavca te prekomjernim radom koji u nekim slučajevima prekoračuje 15 sati na dan, šest ili sedam dana u tjednu. Tu jeftinu radnu snagu većinom čine žene koje bi za početak trebalo saslušati kako bi im se ispoštovala prava, no to gotovo da nije moguće jer su većina vlasnika i menadžera muškarci, koji pak s druge strane svoje tvrtke u drugim zemljama ni ne posjećuju. Isto tako, kada se radnice žale zbog loših uvjeta, mnogo puta ni ne znaju za koju kompaniju rade pa se ne zna ni koga bi optužile. Sljedeći koraci u poboljšanju problema odnosili bi se na osiguranje plaće kojom si mogu osigurati osnovna sredstva za život i pružanje zaštite za koju bi trebali brinuti sindikati, što najčešće uopće ne ili pak vrlo loše rade.

Sindikati bi trebali nastojati osiguravati zaposlenima da uživaju svoja prava na radnom mjestu kao i da su u mogućnosti unaprijeđivanja istih. Tako bi trebalo biti. No, realnost je drugačija. S jedne strane ima sindikata koji se trude učiniti čim više za radnike ali nemaju dovoljno resursa ni mogućnosti, dok sa druge strane, postoje i neaktivni sindikati koji ne mare previše za svoje dužnosti ili su potkupljeni od strane velikih korporacija.

Kada dođe do tužbi protiv velikih korporacija radi takvog načina poslovanja i iskorištavanja ljudske radne snage na sve moguće načine, prašina se nakratko podigne. Poduzeća se nastoje u javnosti čim bolje opravdati, umanjiti ili prikriti stvarne okolnosti njihove masovne proizvodnje. Usprkos njihovim izjavama i opravdanjima kako žele i nastoje riješavati te pobleme, zapravo je jasno da zatvaraju oči te se ništa ne događa. Ništa se neće ni promijeniti jer ne postoje takvi zakoni ni kazne koji bi ih spriječili u tome. Prema tome, nameće se stajalište kako bi korporacije, da zaista žele nešto učiniti po tom pitanju, našle načina za to. No, uvijek je u pitanju samo profit i prema tome, sve drugo pada u drugi plan. Zarada i niski troškovi proizvodnje uvijek su na prvom mjestu, a mi kao potrošači takvih proizvoda, zapravo ih podržavamo i sudjelujemo u tom organiziranom kriminalu željeli mi to ili ne.

Kako stati na kraj iskorištavanju djece i radu u nehumanim uvjetima u 21. stoljeću?

Teoretski postoje razna rješenja. Jedan od malih koraka mogu biti pothvati osvještenih kompanija u vidu bojkotiranja uvoza materijala, proizvoda i sirovina stečenih u lošim uvjetima. Tu su i sustavna rješenja razno raznih međunarodnih organizacija koje bi se trebale aktivnije baviti tim aktualnim pitanjima, no to zahtjeva golema ulaganja što dovodi do gotovo nikakvog ili zanemarivo malog postotka rješavanja problema s njihove strane. Dakako, potrebna je i jaka politička volja, no nje baš i nema za te stvari u današnjem svijetu stalnih kriza, nestabilnosti i ratova. Uzeći u obzir sve navedene činjenice, možemo zaključiti kako će svijet bez raširene prakse eksploatacije radnika od strane velikih korporacija još dugo ostati nedostižna utopija.




Post je objavljen 21.11.2017. u 11:22 sati.