translator goes berserk

nedjelja, 22.10.2006.

IN da CITY

Ima puno primjera transformacije vlastitih imenica u opće. Mislim, možda ih i nema tako puno, budući meni sad na pamet padaju samo dva. Bila jednom jedna zubna pasta imenom Kaladont i bio jednom jedan kalkulator imenom Digitron. The rest is history.

Povijest nastaje upravo sada, ali treba nam neko vrijeme da je prožvačemo, pa je tek onda možemo poviješću nazvati, pod izlikom nekog vremenskog odmaka. Ovo čemu sam danas svjedočila spremno nazivam poviješću, ili barem jednim od njezinih ključnih poglavlja u povijesti naše konzumerističke nacije. City više nije engleski naziv za grad, City više nije dio Londona, City je City centar – novi šoping centar u Zagrebu na 61 000 kvadrata – najpoželjniji muzej, najljupkiji izložbeni prostor, najprivlačnija džamija i crkva, najdinamičnije mjesto druženja i mjesto ispunjenja svih ovozemaljskih želja. I, sudeći po broju hodočasnika u ovu svetu subotu, sve od navedenog na desetu potenciju.

Impresivno je, nije da nije. Evo, da me nije asimilirao taj potrošački borg, s guštom bih sjela i popila svježe iscijeđeni sok od crvenog grejpa ubranog s drveta odmah do autoputa, malo razrijeđen s vodom (da otopi olovo i ostale teške metale prisutne na prometnim lokacijama u nezgodnim količinama), za nevjerojatnih 20 kn, ili kavu s toplim mlijekom za samo 12 kn - sjela bih i promatrala ponašanje pojedinih skupina potrošača. Ali i bez obzira na zaokupljenost svojom misijom, snimila sam neke uzorke koji se ponavljaju.

Žene mahom s blagim tikovima – ispružene ruke na jen-dva, jer svaki se komad mora pipnuti, te vrat pod kutem ko u kornjače kad izviri iz oklopa, ali u suprotnom smjeru (znate ono kad se malo odmaknete da bolje vidite tu šulju, jel to fakat to il nije). Dečki malo pocupkuju i snimaju najbliži kafić ili barem stolac, i većinom se ne služe perifernim vidom – takvo pravocrtno gibanje i ne-lamatanje rukama i glavom sprječava glavobolju uzrokovanu eksplozijom boja i zvukova. Djeci još kao nije sve jasno – još im nisu instalirali igraonicu ko u King Crossu, ali zato medo u nadnaravnoj veličini ispred Turbo Limača dijeli bombone i mami u kućicu od čokolade. Jer unutra ima još puno bombona, čokolade i igračaka. A tu su još i one stepenice što idu gore-dolje, a ti samo stojiš. Mama, ovo je raj! A hoćemo opet doći ovamo? Kaj već idemo? Neeeeeee! Ja bi balooooon!

Ništa ne smeta što potporna infrastruktura nije još do kraja razvijena – nema restorana, wc samo na jednom mjestu – pa nemoš mi to radit! Zašto? Pa zato što sam:

a) mic po mic u koloni vozila 20 min tih 100 m od Centra
b) kružila po prekrcanom parkingu površine trećeg po veličini grada u Splitsko-dalmatinskoj županiji, slijedila na kotačima ljude s vrećicama do njihovih automobila i ko blesava gestikulirala nešto što je trebalo značiti Idete-li-van-da-ja-mogu-na-vaše-mjesto?
c) čekala u redu za salate po 10 dag, kupila plastični pribor za po 4 kn komad, a umjesto četvrt kruha i paštete ciabattu i pohane tikvice, i sve to u ugodnu društvu morala rasprostrti po stolu u trenutačno naj-posh baru ondje, jer je jedina alternativa bila čekati kebab sat i pol u redu. Zato što se meso sporo peče, a ne zato što tete koje ondje rade nisu navikle na gužvu
d) moje ugodno društvo i ja za 4 kave i 4 soka platile 150 kn
e) zaradila glavobolju
f) usaftala se u onoj posebnoj vrsti zraka koji cirkulira u takvim velikim prostorima
g) pri razgledavanju eksponata u Bati morala osjetiti kako je to kad ljudi koji, baš poput mene, cijeli dan hodaju, izuju čizme i cipele – i to 60-ak njih istovremeno

i posljednje, ali najvažnije:

h) zašto sam, for crying out loud, u najrazvikanijem dućanu od svih dućana, u City Centru One Zagreb Jankomir, da ne bi bilo zabune, morala na svakoj etiketi pročitati VELIĆINA?!?! Taj dućan ljudi već sada zovu svakako, Peek i nešto uglavnom, a znam i jednu osobu koja ga zove Peek i Klopfentopfen , ali zove se Peek and Cloppenburg, i sad mi je žao što nisam otišla do njegova high-end super posh odjela, da vidim jel i Dolce & Gabbana nude VELIĆINE. Ili oni možda imaju samo one-size fit all XXS.

I nije sad važna ta moja abeceda koja je prošlo vrijeme, već to što je ista i sadašnjost i budućnost. Svašta smo spremni podnijeti za puno šarenih artikala, iako nas od šarenila bole glave i novčanici. Šoping centri niču kao gljive poslije kiše (bajdvej, jeste vi kad vidjeli kakve gljive poslije kiše? Ja nisam), a pola Zagreba koji je danas prošao kroz 85 sve-na-jednom-mjestu dućana potvrđuje da i treba tako. Ili je ovo ona dobra stara što-je-prije-koka-ili-jaje priča.

subota, 14.10.2006.

Što je kul, a što ridikul?

Neki dan me nazvala frendica, rekla da je gledala neki moj prijevod i da ne vjeruje u kakvu sam se purgericu pretvorila. Zašto? Pa napisala sam fotka u titlu! Nije me spasilo logično objašnjenje: Čuj, fotografija ima 11 slova, fotka 5, a broj slovnih mjesta u titlu vrlo je skučen. Purgerica sam i gotovo!
Tu je istu rečenicu vjerojatno vidjelo stotine ljudi iz sjeverne Hrvatske, i ma da bi reč rekel – najnormalnija moguća (dobro ili loše prevedena) rečenica. Kužiš, fotke su fotke, ne?
I dok u mom rodnom mjestu potpisuju peticije i odriču me se zbog veleizdaje, te mi sude zbog kršenja lokalpatriotskog kodeksa časti, ja se prisjećam kako sam, kao brucošica, imala velikih problema s njemačkim, ali nemalo i s nečim što je trebao biti hrvatski. Ili barem njegova regionalna varijanta.

Super ti je šos, kaže meni kolegica. Hvala, kažem ja, razmišljajući jel mislila na frizuru ili na cipele. Kužiš, moram skoknut do DM-a, po dezić i još neke stvarčice. I sutra mi je roćkas. To repeat the silent words of virgin Mary: Come again? Čak i kad sam skužila princip rezanja riječi po pola i nadoštiklavanja perverznih deminutivnih nastavaka kao u potonja dva primjera, tulum u viksi me dočekao nespremnu.
Sad sam vještija u razumijevanju, ali svejedno ne koristim te i takve, ja ih odlučujem tako nazvati, regionalne varijante. Nekako ne mogu prevaliti preko usta to fakat, i nikad ne kažem da sam bila na telki. Ali barem kužim što misle oni koji to meni kažu.

Moj subjektivan stav prema žargonu jest sljedeći – nemam nikakav vrijednosni sud, ne mrzim niti volim niti jednu varijantu. Istina, neke su mi bliskije i srcu draže od drugih. Ali, kao jezičarki, to mi je jednostavno zanimljiv fenomen – etimologija, evolucija, kultura i lingvistika, 4 or more in 1. Naravno, zadržavam svoje pravo da iz tog jezičnog bogatstva odaberem ono što mi u kontekstu, s pozicije subjektivnog i objektivnog znanja te s horizonta očekivanja najviše odgovara. Kao osoba koja cijeni različitost svake vrste i na svakoj osnovi, te utopijski i iluzorno smatra da se od mnoštva različitih kockica dade složiti jedan lijep, bogat, možda kičast, ali svakako zanimljiv mozaik, svjesna sam da sam u ovoj našoj državi – u manjini. Regionalno-lokalni antagonizmi u našoj su maloj Hrvatskoj i vrlo izraženi, a jezik i govor uglavnom su prva pozicija s koje padaju prvi, i često zadnji, tvrdoglavi sudovi.

Dalmatinci ne vole vidjeti fakat, telku, fotku, roćkas, frajlu, gospoju i ciferšlus (mada navedene varijante ja nipošto ne bih strpala u isti koš, ali neću vas sad gnjaviti sa stilistikom). Sjevernoj Hrvatskoj (i oprostite mi na ovako gruboj i nepreciznoj podjeli Lijepe naše) vjerojatno nije drago, ili je u najmanju ruku smiješno pročitati i čuti riječi kao što su rutavati, kušin, škavacera, ponistra, kužina, a kladim se da bi mnogi teško skužili što je tinel, žuganje, konšerva ili pak saransak. (za primjere kako ljude živciraju takve stvari, vidi komentar 1rice i komentar Mrtve Mrkve)

Da bismo općenito doživjeli svijet, moramo ga segmentirati, a da bi se među tim komadićima dalo snalaziti, moramo ih nekako posložiti. Tako nastaju sterotipi, koje dio ljudi voli perpetuirati jer im daje sigurnost, a drugi se, među koje i sama spadam, protiv njih bore i mašu parolama političke korektnosti, svjesni, s druge strane, da je taj koncept divan i plemenit, ali da je u osnovi popušio. Jer ladice nam trebaju da izbjegnemo shizofreniju količine informacija, a distribucija u ladice nužno uključuje proces biranja. A svaki izbor nosi odgovornost, i posljedice. A posljedica doista jest da je zagrebački (ili sjeverni) sleng kul, a dalmatinski (ili južni) ridikul. I doista djeci u odlično sinkroniziranim i profesionalno odrađenim vrhunskim crtićima serviramo stereotipe već za četvrti rođendan. I onda ta djeca odrastu s osjetljivo emotivnim umjesto intelektualno-znanstvenim stavom prema jeziku, odnosno njegovim regionalnim varijantama.

Ili, kad bolje razmislim, ko nam je kriv? Pa tko ne bi pomislio da su svi južno od Zadarsko-kninske županije debili kad vidi Tanju iz Big Brothera? Zaključak: bitno je označeno, nije možda ni označitelj za bacit, ali njihova je veza vrlo proizvoljna. Pa si vi sad mislite kaj sam štela reć. Fakat.

ponedjeljak, 09.10.2006.

O SLANGU, SLENGU I ŽARGONU

Slang je kompleksan fenomen, složit ćete sa sa mnom. I tu problemi svakodnevne komunikacije prestaju, zbog njezine (ne)postojeće veze s teorijom, a problemi prevođenja, u ovom slučaju moji problemi, počinju. Kad kažem prevođenja, onda mislim na odgovorno prevođenje, koje shvaća da izbor registra šalje sadržajno-motivacijsku poruku, govori mnogo o likovima, o okruženju, ma o svemu. Tko ima živaca dalje čitati, pojednostavnit ću.

Problema tu ima sijaset, a najčešći su cenzura, regionalne varijante i manjkav rječnik hrvatskog žargona.

O cenzuri sam već pisala, ali svejedno: leksik i sintaksa brutalnih crnačkih mrga u nalozloglašenijem zatvoru koji u prijevodu podsjeća na svađu malo lošije odgojene djece u pješčaniku ispred vrtića ne prestaje me mučiti. Najradije bih ti opalio jednu preko zuba, negativče jedan! (u originalu: I would so like to fuck you in your motherfucker ass, you fucking moron!). Dobro, pretjerujem. Ali ne previše. Gramatika pisanog jezika mora se poštivati čak u govornog varijanti najnižih s dna društvene ljestvice, koje nije imao tko naučiti da ti BI, a ja BIH, da nije pištolj nije tamo, nego ondje (ja sam to, recimo, naučila tek od hrtovskih lektora –Idem tamo. Ona je ondje. Stanje, kretanje, kužite?), te da je planet isključivo muškog roda, kao i privilegij. Ali pismo je jedno, govor drugo. Pravilo koje je najveći neprijatelj titla, gdje bi to trebalo, vrlo uvjetno rečeno, biti sinkronizirano.

Ma te me zatvor-geto spike muče i gotovo! Stalno pokušavam prokljuviti neki način da pomirim svoju svijest o tome koliko je jezik u tom miljeu bitan sa zahtjevima cenzure i ortografije. Vrhunac mog dometa je kad uspijem izboriti da mi ostave jebote ili jebemu (umjesto jebao te i jebem mu) – mislim, to je dvostruki score – psovka s jedne, a ortografski nepoćudna forma s druge strane.

Pa onda taj motherfucker. To se najčešće predoslovno shvaća: motherfucker ne mora biti pizda, majkojebač ili, u haertevskoj varijanti, govno – to može biti i ono, frendovski, od dragosti, od milja, često preko usta lako prevaljivo ko dobar dan.
Imam zgodan primjer pa ću ilustrirati: pričala mi frendica o jednoj nadrealnoj djevojačkoj, na kojoj se zatekla s tetama, bakama i frendicama mlađe sestre buduće mlade. Pa je bila jedna teta koja je od dragosti svako malo svojoj nećakinji govorila: Što si mi slatka, pizda li ti materina! (plus štipanje po obrazu). E to vam je to crnačko motherfucker. Najčešće.

A shit? Najčešće znači sve osim sranje, a i kad znači sranje, toliko je već poštapalica da je davno izgubilo neku vulgarnu konotaciju. Osim na američkoj televiziji mozaičnog tipa. Ma to je ko ono naše jebote. S kojim ja hitno moram prestati.

A milijarda i pol izraza crnaca za bijelce i bijelaca za crnce, ovisno o čistoći rase, klase, porijekla općenito? Let me put it this way: kad se takve stvari jednom do dvaput spomenu u filmu, možete to neutralizirati ili, ako procijenite da je usput i od globalnog ne-značaja, čak i izostaviti. Ali kad se film vrti oko toga i kad mu je adut prebogata kolekcija takvih izraza, što jedan prosječni hrvatski prevoditelj/ica, filmski, mind you, s pozicije hrvatskog svjetonazora, miljea i nešto šireg kulturnog kruga, može učiniti?

Stereotipima se, jelte, ne smijemo služiti, nije političko konkretno. Ako crnci vrijeđaju bijelce u nekom tamo bolesnom filmu, ne mogu Zagrepčani vrijeđati Dalmatince ili Hercegovce, homoseksualci heteroseksualce, a ne smijemo se verbalno upustiti ni na prepucavanja na religijskoj osnovi. Ja bih to učinila samo da ilustriram tenziju na filmu, majke mi! I vrlo mi se sviđa ta ideja, ali preopasna je za moj mladi život, moju karijeru i medijske kuće za koje radim. U takvom okrutnom svijetu živimo – umjetnici su izgubili svoju licencu poeticu, a više nisu, kao nekad, spremni ginuti za ono u što vjeruju. Treba zarađivati za život, jebem mu.

Pa onda, kako to riješiti? A da je politički korektno, a ilustrira svu originalnu gadost, da je psovka, a da nije psovka, da odgovara smislu, a da se malo ublaži, da oni koji ne znaju engleski shvate u čemu je poanta, a ona većina koja zna ne samo da bude zadovoljna, već i da nauči nešto novo? Moje recentnije dvojbe, iz zatvorskog miljea:

Check it out, Bubba. (bubba - bijelac, južnjačko white trash, iz nekog jadnog trailera, kad progovori, znaš mu cijeli background. Pod uvjetom da poznaješ koncept white trasha u americi. Koje se nije uzdiglo do Britney Spears. Kako to prenijeti na hrvatski?

You shut your mouth, you cracker piece of shit! (cracker – siromašan bijelac s juga + crnac to govori bijelcu)

You honkey, you redneck motherfucker! (opet crnac 'časti' bijelca. A koga li ću ja počastiti svojim prijevodom?)

Ovakve stvari obično ostavim za kraj. Razmišljam o svemu što sam gore napisala, potencirano još nekoliko puta, promišljam aspekte koje bi eventualno mogla naglasiti, a koje ne bi bilo šteta baciti u drugi plan, proklinjući pri tom svoju književnoteorijsku podlogu koja mi je um rascijepila na više dijelova nego katkad mogu podnijeti. A sve što smislim bljesne na ekranu u trajanju od prosječnih 5 sekundi. Pa kako ne bi bio neurozan?! Odnosno, kako ne bih bila nervozna? Samo što to dvoje nije isto. And that's the whole point, thank you very much!

Nastavak o regionalnim varijantama u slangu slijedi, stay tuned.

utorak, 03.10.2006.

Pospremanje - 3. dio

Pospremanje - 1. dio
Pospremanje - 2. dio

Unce upon a time prevodila sam seriju u kojoj sam doista uživala: idealan miks podnošljive lakoće stupidnosti i duhovitosti, te pravi omjer poznatog i nepoznatog da stvori komediju situacije i inducira neku folk-varijantu ostraneniea. Druga dimenzija tog mog iskustva bio je i izazov, budući da mi je to bio prvi prevoditeljski susret sa svijetom sitcoma.

Unce upon that time tek sam postala ponosna vlasnica laptopa, ali ne i ponosna vlasnica telefonske linije koja bi mi omogućila pristup Internetu, pa sam onda po raznoraznim čitaonicama i internet-kornerima u brzini tražila pojmove koji su mi trebali i printala relevantne tekstove i objašnjenja da ih mogu doma proučiti. U znoju lica svoga da premostim udaljenost od stana do Interneta nekako sam se emotivno vezala za te papire, pa kad je laptop bez Interneta i stan na Jarunu pospremljen u mračni podrum podsvjesti, gurnula sam ih sve u neku kovertu i zaboravila. Izbor slijedi:

1. Paranoja i histerija udružene s izvanserijskim okolnostima bjesne na ženskoj strani serije, a kuler, prestavnik muškog tabora, odmahne rukom i kaže joj: Knock-knock! It's Chicken Little for you!. Nakon guglanja, isprintala sam si ovo, a u prijevodu odvagnula da nije toliko bitan kontekstualno ukorijenjen lik malog pileta, koliko ono što se njemu dogodilo. Prijevod: Kuc-kuc, za tebe je. Javljaju ti da nebo pada na zemlju!

2. Tu sam prvi put doznala što je wedgie. Nekako sam to opisala i strpala u titl, nisam zabilježila kako, ali sad razmišljam o adekvatnom hrvatskom prijevodu. Mislim da se ovdje javlja fenomen u teoriji poznat kao cultural gap. U praksi i prijevodu to bi značilo da trebaš imati bolestan smisao za bullying i humor da prakticiraš, a onda i nazoveš takvo što. Amerikanci.

3. Kao iznimno vizualan tip, u sljedećem sam se primjeru posvetila zamišljanju označenoga i natovarila si, ako se dobro sjećam, teror ida na vrat. Protagonisti su se natjecali tko zna više naziva za seks, pa sam i ja nastojala biti jednako maštovita. Molim, imati sveobuhvatni kontekst na umu:

Quickie – brzi; nooner – podnevnjak; leaner – naslonjač, mulligan – brzić; a little zippety-do-da – hopa-cupa; lunch wiggle – koprcanje; Little fiddle faddle – ciguli miguli; chattanooga choo choo – hopsa-sa; flopsy – poskočica; Little Guggenheim – kratkić; humphrey – hopsić

4. Pa je odnekud izletio Goody Two Shoes. Opet svoje ingeniozno rješenje nisam zabilježila, ali zato jesam porijeklo fraze, pa tko voli! Inače, ovaj sajt je općenito fantastičan i neumorno se ažurira!

5. Jel se djeca danas igraju ovakvim stvarima? Jel im to zanimljivo, ili briju na naprednije igračke? U svakom slučaju, to vam je Magna Doodle - high tech črčkalo! Prijevod mi je upravo sad pao na pamet, iako je high-techedness tog črčkala vjerojatno upitna!

6. I šećer na kraju - damn, ne mogu se sjetiti engleskog naziva, ali znat ćete na što mislim: veliki gumeni napuhani dvorac u kojem se djeca zabavljaju tako što skaču po zračnim jastucima, pa iz daljine vidite perverzno gore-dolje, a iz blizine čujete vrisku i vidite pokoju čarapu i leteće klince. Očajnički sam trebala jednu riječ za to gumeno čudo, i došla mi je: dvorskok! Neskromno mislim da bi je trebalo legitimno uvesti u rječnik - toliko pojednostavnjuje cijelu stvar s opisivanjem i gestikulacijom!