translator goes berserk

subota, 14.10.2006.

Što je kul, a što ridikul?

Neki dan me nazvala frendica, rekla da je gledala neki moj prijevod i da ne vjeruje u kakvu sam se purgericu pretvorila. Zašto? Pa napisala sam fotka u titlu! Nije me spasilo logično objašnjenje: Čuj, fotografija ima 11 slova, fotka 5, a broj slovnih mjesta u titlu vrlo je skučen. Purgerica sam i gotovo!
Tu je istu rečenicu vjerojatno vidjelo stotine ljudi iz sjeverne Hrvatske, i ma da bi reč rekel – najnormalnija moguća (dobro ili loše prevedena) rečenica. Kužiš, fotke su fotke, ne?
I dok u mom rodnom mjestu potpisuju peticije i odriču me se zbog veleizdaje, te mi sude zbog kršenja lokalpatriotskog kodeksa časti, ja se prisjećam kako sam, kao brucošica, imala velikih problema s njemačkim, ali nemalo i s nečim što je trebao biti hrvatski. Ili barem njegova regionalna varijanta.

Super ti je šos, kaže meni kolegica. Hvala, kažem ja, razmišljajući jel mislila na frizuru ili na cipele. Kužiš, moram skoknut do DM-a, po dezić i još neke stvarčice. I sutra mi je roćkas. To repeat the silent words of virgin Mary: Come again? Čak i kad sam skužila princip rezanja riječi po pola i nadoštiklavanja perverznih deminutivnih nastavaka kao u potonja dva primjera, tulum u viksi me dočekao nespremnu.
Sad sam vještija u razumijevanju, ali svejedno ne koristim te i takve, ja ih odlučujem tako nazvati, regionalne varijante. Nekako ne mogu prevaliti preko usta to fakat, i nikad ne kažem da sam bila na telki. Ali barem kužim što misle oni koji to meni kažu.

Moj subjektivan stav prema žargonu jest sljedeći – nemam nikakav vrijednosni sud, ne mrzim niti volim niti jednu varijantu. Istina, neke su mi bliskije i srcu draže od drugih. Ali, kao jezičarki, to mi je jednostavno zanimljiv fenomen – etimologija, evolucija, kultura i lingvistika, 4 or more in 1. Naravno, zadržavam svoje pravo da iz tog jezičnog bogatstva odaberem ono što mi u kontekstu, s pozicije subjektivnog i objektivnog znanja te s horizonta očekivanja najviše odgovara. Kao osoba koja cijeni različitost svake vrste i na svakoj osnovi, te utopijski i iluzorno smatra da se od mnoštva različitih kockica dade složiti jedan lijep, bogat, možda kičast, ali svakako zanimljiv mozaik, svjesna sam da sam u ovoj našoj državi – u manjini. Regionalno-lokalni antagonizmi u našoj su maloj Hrvatskoj i vrlo izraženi, a jezik i govor uglavnom su prva pozicija s koje padaju prvi, i često zadnji, tvrdoglavi sudovi.

Dalmatinci ne vole vidjeti fakat, telku, fotku, roćkas, frajlu, gospoju i ciferšlus (mada navedene varijante ja nipošto ne bih strpala u isti koš, ali neću vas sad gnjaviti sa stilistikom). Sjevernoj Hrvatskoj (i oprostite mi na ovako gruboj i nepreciznoj podjeli Lijepe naše) vjerojatno nije drago, ili je u najmanju ruku smiješno pročitati i čuti riječi kao što su rutavati, kušin, škavacera, ponistra, kužina, a kladim se da bi mnogi teško skužili što je tinel, žuganje, konšerva ili pak saransak. (za primjere kako ljude živciraju takve stvari, vidi komentar 1rice i komentar Mrtve Mrkve)

Da bismo općenito doživjeli svijet, moramo ga segmentirati, a da bi se među tim komadićima dalo snalaziti, moramo ih nekako posložiti. Tako nastaju sterotipi, koje dio ljudi voli perpetuirati jer im daje sigurnost, a drugi se, među koje i sama spadam, protiv njih bore i mašu parolama političke korektnosti, svjesni, s druge strane, da je taj koncept divan i plemenit, ali da je u osnovi popušio. Jer ladice nam trebaju da izbjegnemo shizofreniju količine informacija, a distribucija u ladice nužno uključuje proces biranja. A svaki izbor nosi odgovornost, i posljedice. A posljedica doista jest da je zagrebački (ili sjeverni) sleng kul, a dalmatinski (ili južni) ridikul. I doista djeci u odlično sinkroniziranim i profesionalno odrađenim vrhunskim crtićima serviramo stereotipe već za četvrti rođendan. I onda ta djeca odrastu s osjetljivo emotivnim umjesto intelektualno-znanstvenim stavom prema jeziku, odnosno njegovim regionalnim varijantama.

Ili, kad bolje razmislim, ko nam je kriv? Pa tko ne bi pomislio da su svi južno od Zadarsko-kninske županije debili kad vidi Tanju iz Big Brothera? Zaključak: bitno je označeno, nije možda ni označitelj za bacit, ali njihova je veza vrlo proizvoljna. Pa si vi sad mislite kaj sam štela reć. Fakat.