Pregled posta

IN da CITY

Ima puno primjera transformacije vlastitih imenica u opće. Mislim, možda ih i nema tako puno, budući meni sad na pamet padaju samo dva. Bila jednom jedna zubna pasta imenom Kaladont i bio jednom jedan kalkulator imenom Digitron. The rest is history.

Povijest nastaje upravo sada, ali treba nam neko vrijeme da je prožvačemo, pa je tek onda možemo poviješću nazvati, pod izlikom nekog vremenskog odmaka. Ovo čemu sam danas svjedočila spremno nazivam poviješću, ili barem jednim od njezinih ključnih poglavlja u povijesti naše konzumerističke nacije. City više nije engleski naziv za grad, City više nije dio Londona, City je City centar – novi šoping centar u Zagrebu na 61 000 kvadrata – najpoželjniji muzej, najljupkiji izložbeni prostor, najprivlačnija džamija i crkva, najdinamičnije mjesto druženja i mjesto ispunjenja svih ovozemaljskih želja. I, sudeći po broju hodočasnika u ovu svetu subotu, sve od navedenog na desetu potenciju.

Impresivno je, nije da nije. Evo, da me nije asimilirao taj potrošački borg, s guštom bih sjela i popila svježe iscijeđeni sok od crvenog grejpa ubranog s drveta odmah do autoputa, malo razrijeđen s vodom (da otopi olovo i ostale teške metale prisutne na prometnim lokacijama u nezgodnim količinama), za nevjerojatnih 20 kn, ili kavu s toplim mlijekom za samo 12 kn - sjela bih i promatrala ponašanje pojedinih skupina potrošača. Ali i bez obzira na zaokupljenost svojom misijom, snimila sam neke uzorke koji se ponavljaju.

Žene mahom s blagim tikovima – ispružene ruke na jen-dva, jer svaki se komad mora pipnuti, te vrat pod kutem ko u kornjače kad izviri iz oklopa, ali u suprotnom smjeru (znate ono kad se malo odmaknete da bolje vidite tu šulju, jel to fakat to il nije). Dečki malo pocupkuju i snimaju najbliži kafić ili barem stolac, i većinom se ne služe perifernim vidom – takvo pravocrtno gibanje i ne-lamatanje rukama i glavom sprječava glavobolju uzrokovanu eksplozijom boja i zvukova. Djeci još kao nije sve jasno – još im nisu instalirali igraonicu ko u King Crossu, ali zato medo u nadnaravnoj veličini ispred Turbo Limača dijeli bombone i mami u kućicu od čokolade. Jer unutra ima još puno bombona, čokolade i igračaka. A tu su još i one stepenice što idu gore-dolje, a ti samo stojiš. Mama, ovo je raj! A hoćemo opet doći ovamo? Kaj već idemo? Neeeeeee! Ja bi balooooon!

Ništa ne smeta što potporna infrastruktura nije još do kraja razvijena – nema restorana, wc samo na jednom mjestu – pa nemoš mi to radit! Zašto? Pa zato što sam:

a) mic po mic u koloni vozila 20 min tih 100 m od Centra
b) kružila po prekrcanom parkingu površine trećeg po veličini grada u Splitsko-dalmatinskoj županiji, slijedila na kotačima ljude s vrećicama do njihovih automobila i ko blesava gestikulirala nešto što je trebalo značiti Idete-li-van-da-ja-mogu-na-vaše-mjesto?
c) čekala u redu za salate po 10 dag, kupila plastični pribor za po 4 kn komad, a umjesto četvrt kruha i paštete ciabattu i pohane tikvice, i sve to u ugodnu društvu morala rasprostrti po stolu u trenutačno naj-posh baru ondje, jer je jedina alternativa bila čekati kebab sat i pol u redu. Zato što se meso sporo peče, a ne zato što tete koje ondje rade nisu navikle na gužvu
d) moje ugodno društvo i ja za 4 kave i 4 soka platile 150 kn
e) zaradila glavobolju
f) usaftala se u onoj posebnoj vrsti zraka koji cirkulira u takvim velikim prostorima
g) pri razgledavanju eksponata u Bati morala osjetiti kako je to kad ljudi koji, baš poput mene, cijeli dan hodaju, izuju čizme i cipele – i to 60-ak njih istovremeno

i posljednje, ali najvažnije:

h) zašto sam, for crying out loud, u najrazvikanijem dućanu od svih dućana, u City Centru One Zagreb Jankomir, da ne bi bilo zabune, morala na svakoj etiketi pročitati VELIĆINA?!?! Taj dućan ljudi već sada zovu svakako, Peek i nešto uglavnom, a znam i jednu osobu koja ga zove Peek i Klopfentopfen , ali zove se Peek and Cloppenburg, i sad mi je žao što nisam otišla do njegova high-end super posh odjela, da vidim jel i Dolce & Gabbana nude VELIĆINE. Ili oni možda imaju samo one-size fit all XXS.

I nije sad važna ta moja abeceda koja je prošlo vrijeme, već to što je ista i sadašnjost i budućnost. Svašta smo spremni podnijeti za puno šarenih artikala, iako nas od šarenila bole glave i novčanici. Šoping centri niču kao gljive poslije kiše (bajdvej, jeste vi kad vidjeli kakve gljive poslije kiše? Ja nisam), a pola Zagreba koji je danas prošao kroz 85 sve-na-jednom-mjestu dućana potvrđuje da i treba tako. Ili je ovo ona dobra stara što-je-prije-koka-ili-jaje priča.