Tragovima Istine
nedjelja, 01.09.2024.
Lica kerubina gledaju u Pomirilište (IV. dio)
Čovjek u svemu pokušava imitirati ono što u prirodi vidi stvoreno, i u tome biva jako vješt. Ali postoji jedna stvar koju on nikada neće moći imitirati (makar je to već tko zna koliko puta bezuspješno pokušavao), a to je stvaranje novog života. Veličanstveni trenutak začeća se događa kada od nekoliko milijuna samo jedan spermij uspijeva prodrijeti u jajnu stanicu i od tada sve počinje. No da bi se novi ljudski život oblikovao i bio spreman da napusti sigurno mjesto majčine utrobe i kroči u novi i nepoznati svijet potrebno je punih 40 tjedana.
Na sličan način, izraelski narod da bi bio spreman ući u obećanu zemlju morao je proći kroz određene faze rasta i razvoja. Preko Mojsija, Gospodin se trudio sa Izraelcima da ih oblikuje, preodgoji i pripremi kroz naraštaje, što je trajalo punih 40 godina.
Na početku tog putovanja, kada je Mojsije zaprimio Toru na brdu Sinaj, bila mu je dana vizija kako bi trebalo izgledati Svetište, obličjem slično šatoru, gdje će Božja prisutnost prebivati nasred tabora. No iako je Mojsije zaprimio viziju Svetišta i predmeta unutar Svetišta među kojima je glavni Kovčeg Saveza, ulogu graditelja svega toga dobio je mladi stolar imena Becalel, što u prijevodu znači "U sjeni Boga" (becel=u sjeni, El=Bog). Becalel je bio iz plemena Judinoga (poput Isusa), unuk od Hura i Mojsijeve sestre Miriam, a njegov otac se zvao Uri (u prijevodu "Moja svjetlost"). Kao mladić, odabran od Boga, Becalel je "došao i izliječio ranu" uzrokovanu grijehom zlatnog teleta. Za Becalelovog pomoćnika izabran je Oholiab, čije ime na hebrejskom znači "Šator moga oca" (Oheli = moj šator, Av=otac).
"Tako Becalel i Oholiab i svi vješti ljudi kojima je GOSPOD dao mudrosti i razboritosti da znaju obaviti sve poslove za službu u svetištu stadoše praviti sve što je GOSPOD zapovjedio." (Knjiga Izlaska 36,1)
Na dan kada je sve bilo završeno i podignuto, oblak slave Gospodnje prekriše sveto prebivalište.
Dokle god je oblak stajao nad prebivalištem, Izraelci bi ostajali utaboreni na tom mjestu, a kada bi se oblak digao sa Šatora, krenuli bi dalje. I svaki put kada bi kretali dalje na svojem putovanju prema obećanoj zemlji, svećenici su bili zaduženi nositi Kovčeg Saveza na svojim ramenima. Ovo će sada možda zvučati suludo, ali zanimljivo je da niti izraelski narod, niti okolni narodi koje su na putovanju susretali, nitko nikada nije vidio kako zaista izgleda Kovčeg Saveza!
Dok su Izraelci bili utaboreni, Kovčeg Saveza je bio smješten u prostoru zvanom Svetište nad svetištima, koje je zavjesom bilo odijeljeno od ostalog prostora Svetišta. U taj prostor zvan Svetiše nad svetištima, smio je ulaziti samo svećenik Aron jednom u godini da prinese žrtvu pomirenja i tada bi samo on imao priliku vidjeti Kovčeg Saveza.
Tako da dok su bili utaboreni, Kovčeg je bio zaklonjen od pogleda unutar Svetišta nad svetištima. A kada bi se oblak dignuo iznad Šatora, izraelski narod bi se morao spremiti za nastavak putovanja do sljedeće lokacije koju bi im odredio Gospodin. Prije nego bi kretali, samo Aron i njegovi sinovi ulazili bi u Svetište nad svetištima i prvu stvar koju bi napravili bila je da bi skinuli zavjesu koja je odjeljivala Svetište nad svetištima od ostatka svetišta i njome bi pokrili Kovčeg Saveza.
"I kad tabor kreće na put, neka uđu Aron i njegovi sinovi pa neka skinu prekrivni zaslonac te njime pokriju Kovčeg svjedočanstva. Onda neka na nj stave pokrivalo od jazavčje kože, a odozgo razastru posve modro platno i namjeste Kovčegu motke njegove." (Knjiga brojeva 4,5-6)
Dakle, nakon prekrivnog zaslonca, pokrivali bi Kovčeg Saveza sa još dva pokrivala, a to su bili pokrivalo od jazavčje kože i naposljetku modro platno.
Ali, prvo pokrivalo Kovčega Saveza, odnosno prekrivni zaslonac, bio je ujedno i zastor koji odjeljivaše Svetište nad svetištima od ostatka svetišta i nije dozvoljavao nikome da vidi Kovčeg Saveza. Ako se sada prisjetimo Isusovog razapinjanja na križu, bio je to onaj isti zastor koji se razdrije na dvoje, odozgor prema dolje.
"...put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje,..." (Poslanica Hebrejima 10,20)
Ukratko rečeno, prvi prekrivni zaslonac ujedno je i slika Kristovog tijela. Sveprisutni i svemogući Bog ograničio je sebe zaodjenuvši se u obličje čovjeka kako bi prinosom svoga Tijela svi mi mogli zadobiti novi i živi put. Kada je Isus predao svoj duh u Očeve ruke, u tom istom času se razdrije hramski zastor!
"A Isus opet povika snažnim glasom i ispusti duh. I gle, hramski se zastor razdrije nadvoje, odozgo do dolje, i zemlja se potrese i stijene se raspukoše. " (Matej 27,50-51)
Ali taj zastor nije bio rasporen od dolje prema gore, već je bio rasporen odozgor prema dolje, što znači da je to bio Bog, a ne čovjek, koji je uklonio prepreku (zastor) koja je priječila čovjeku da uđe u presvetu Božju prisutnost. Dakle prvo pokrivalo Kovčega Saveza ujedno je slika Tijela, koje se predalo za sve ljude, da po Njegovoj konačnoj žrtvi, jednom zauvijek bude podmiren Božji sud i da po žrtvi Njegovoga Tijela čovjek može ponovno postati dijete Božje.
Drugo pokrivalo, bilo je izrađeno od jazavčje kože. Ako se pogleda u knjizi Ezekijel 16,10 može se vidjeti da se jazavčja koža koristila za izradu obuće i kao takva bila je tvrda i otporna na vanjske utjecaje vremenskih neprilika. Ali za razliku od tigrove ili leopardove kože, jazavčja koža nije nimalo atraktivna koža koja bi privlačila nečiju pažnju. Stihovi u knjizi Izaije prorokuju i pobliže opisuju ljudsku narav Isusa Krista:
"Jer izrastao je pred njim poput izdanka, i poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše u njega stasa ni krasote da bismo se u nj zagledali, ni ljepote da bismo ga se zaželjeli. Prezren bješe i odbačen od ljudi, čovjek muka i znanac boli, i kao onaj od kog svatko lice otklanja; prezren bješe i nismo ga cijenili." (Izaija 53,2-3)
Onaj koji je stvorio nebo i zemlju, Stvoritelj svega živoga i neživoga, kada se utjelovio u ljudskom tijelu, odabrao si je ljudski oblik koji nije imao ni stasa ni krasote da bismo se u nj zagledali.
S druge strane, čovjekova narav je drukčija, jer čovjek kojemu su dani na zemlji odbrojeni, za kojega piše da je poput cvijeta u polju, dune li vjetar, nema ga više, taj čovjek se stalno pokušava istaknuti i uzvisiti nad drugima, sebi daje na važnosti, sebi daje nekakvu vlast, a zaboravlja da je samo stvorenje i da je kratkog vijeka te da se već sutradan pretvara u prah. Iako nema ništa iznutra, čovjek se stalno izvana hvali! Ali Nebeska narav nije takva, jer ne želi privući našu pažnju sa nečim izvanjskim. Upravo tako i pokrivalo jazavčje kože, koje uopće ne privlači našu pažnju, čak štoviše, odaje dojam nečeg bezvrijednog, ali kada zavirimo ispod pokrivala naći ćemo nešto najvrijednije.
Nebeska narav, za razliku od ljudske naravi, ne želi nas privući sa nekakvim izvanjskim sjajilom i ljepotom, već želi da zavirimo ispod neatraktivnog pokrivala jazavčje kože i da se potrudimo te nađemo i upoznamo Božansku ljepotu i upoznavši Božju narav da ju prigrlimo i da ga u svojoj slobodnoj volji nasljedujemo!
I zadnje, treće pokrivalo, kojim je bio pokrivan Kovčeg Saveza prilikom kretanja na put i koje je bilo vidljivo očima naroda, bilo je posve modro platno. Zašto je modra boja drukčija od svih ostalih boja?
Modra boja nas podsjeća na more, more pak reflektira modru boju neba, a nebo na koncu nas podsjeća na Božje prijestolje. Dakle, plava boja nas podsjeća na nebeske stvari. Kada su svećenici nosili Kovčeg Saveza na svojim ramenima, modra boja koju je narod gledao dok ih je slijedio davala im je do znanja da se ispod tog pokrivala potpuno modre boje krije nešto što ima veze sa nebeskim.
Plava boja safira u Svetom Pismu spominje se prilikom davanja Deset Božjih zapovijedi za koje se smatra da su bile urezane u kamenu safira:
"I uzađoše Mojsije i Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset starješina Izraelovih, te ugledaše Boga Izraelova. A pod nogama mu bijaše kao pločnik načinjen od safira, sjajem nalik na samo nebo." (Knjiga Izlaska 24,9-10)
U Knjizi Ezekiela se spominje nebesko prijestolje, koje za razliku od ovozemaljskog prijestolja sačinjenog od zlata, u Ezekielovom viđenju se opisuje da je od kamena safira:
"A ispod svoda koji bijaše nad njihovim glavama bijaše obličje prijestolja, izgledom nalik kamenu safiru; i na tom obličju prijestolja, gore na njemu, bijaše obličje izgledom nalik čovjeku. " (Ezekiel 1,26)
Sljedeći retci iz Knjige Brojeva nam otkrivaju što još simbolizira modra boja:
"I reče GOSPOD Mojsiju govoreći: »Govori sinovima Izraelovim i reci im neka si prave rese na skutima haljina svojih u sve svoje naraštaje, a na rese po skutima neka stave modru vrpcu. A rese ćete imati da biste se, gledajući ih, spominjali svih zapovijedi GOSPODNJIH i vršili ih, i da se ne biste zanosili za srcem svojim i za očima svojim uslijed čega se odajete bludništvu, kako biste se spominjali i vršili sve moje zapovijedi i bili sveti za Boga svojega." (Knjiga Brojeva 15,37-40)
Svrha plavih vrpci na rubovima odjeće sinova Izraelovih bila je prizvati im u sjećanje Zapovijedi Gospodnje, tako da kada pogledaju plavu vrpcu da ih se mogu sjetiti i vršiti.
Nije slučajnost da se riječ "plava" u Svetom Pismu pojavljuje točno 50 puta. Broj 50 je broj novih početaka. Samo je jedan čovjek u cijeloj povijesti čovječanstva, obdržavanjem zapovijedi zapisanih na pločama koje se nalaze ispod plavog platna unutar Kovčega Saveza, sebe predstavio kao savršena žrtva za izabranu djecu Božju i tako im osigurao novi početak u pravednosti pred Bogom.
Danas se zna da je Kovčeg Saveza zapravo bio ujedno i sjena Bogočovjeka, a taj Bogočovjek je jedan i jedini Isus Krist, koji je u isto vrijeme i stopostotni Bog i stopostotni Čovjek. No poruka koju Nebesa žele da svaki od nas primi jest da Isus Krist nije čovjek koji je postao Bog, nego upravo suprotno, Isus Krist je Bog koji je poprimio ljudski oblik, kako bi čovjek mogao biti oslobođen od tereta grijeha i smrti, jer žrtvom Isusa Krista otkupnina za čovjekov grijeh jednom i zauvijek je plaćena!
(nastavlja se...)
četvrtak, 29.06.2023.
Lica kerubina gledaju u Pomirilište (III. dio)
Dok još bijasmo u Vrtu, Gospodin je hodao skupa s nama (Adam i Eva - Knjiga Postanka 3,8); nakon našeg pada i dalje je razgovarao sa nama (Patrijarsi, Noa - Knjiga Postanka 6,13), nakon potopa povremeno bi nam se prerušen i ukazao (Abraham - Knjiga Postanka 18,1), ali tek nakon što nas je izveo iz egipatskog ropstva i krstio nas provevši nas kroz Crveno more (Mojsije - Knjiga Izlaska 13,3), svidjelo se Gospodinu da se nastani i boravi među nama (Prebivalište - Knjiga Izlaska 25,8).
Za vrijeme boravka u pustinji, naredi Gospod da se izradi Prebivalište, prema uzorku koji je pokazan Mojsiju na brdu Sinaj, sa svim pratećim sadržajima među kojima su stol za prinos kruhova, svijećnjak, šator prebivališta, žrtvenik, dvorište prebivališta, žrtvenik za paljenje tamjana i umivaonik. Ali prvi i najsvetiji predmet koji je Gospodin naveo da se napravi bio je Kovčeg Svjedočanstva:
"Od bagremova drva neka naprave Kovčeg: dva i po lakta dug, lakat i po širok i lakat i po visok. Okuj ga čistim zlatom, okuj ga izvana i iznutra; a oko njega stavi naokolo završni pojas od zlata. Salij za nj četiri zlatna koluta; prikuj ih za četiri njegove noge; dva koluta s jedne strane, a dva s druge. Od bagremova drva napravi i motke te ih u zlato okuj. Onda provuci motke kroz kolutove sa strana Kovčega da se na njima Kovčeg nosi. Neka motke ostanu u kolutima Kovčega; neka se iz njih ne izvlače. Svjedočanstvo koje ću ti predati - u Kovčeg položi." (Knjiga Izlaska 25, 10-16)
To je bio prvi dio kovčega, koji se kako vidimo sastojao zapravo od tri kutije (Trojstvo): unutarnja i vanjska kutija sačinjene od zlata (Božanstvo) te središnja kutija sačinjena od drva bagrema (čovjek), a sve tri kutije zajedno su odozgor bile okrunjene zlatnom krunom. Dok je kovčeg saveza bio sastavljen i od drva i od zlata, okrunjen zlatnom krunom, naš je Gospodin Isus Krist bio i čovjek i Bog, okrunjen trnovom krunom.
Za primijetiti je da za razliku od drugih predmeta (stol za prinos kruhova, žrtvenik za paljenice i žrtvenik za paljenje tamjana), koji su također imali motke, samo za Kovčeg Saveza je bilo rečeno da se motke ne izvlače iz kolutova kada budu stajali na postajama tokom putovanja, što bi dalo značiti da Kovčeg Saveza još nije stigao na svoje konačno i završno odredište…
Iznad kovčega kao poklopac bila je postavljena puna ploča od čistog zlata – Pomirilište, koju su sa bočnih strana kovčega pridržavala dva zlatna kerubina. Pomirilište (Božje milosrđe) je bilo iznad kamenih ploča sa Božjim zapovijedima (Zakon). Drugim riječima Božje milosrđe pokriva Zakon. Po Zakonu smo svi mi osuđeni, jer osim Isusa Krista, nema čovjeka bez grijeha. Po Pomirilištu grijesi naroda Izraelovog bivaju pokriveni obredom pomirenja, odnosno krvlju žrtve koja se prinosila jednom godišnje i kojom se poškropila istočna strana plohe Pomirilišta.
Pomirilište zajedno sa kerubinima predstavljali su drugi dio kovčega:
"Pomirilište napravi također od čistoga zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a široko lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište. Stavi na Kovčeg Pomirilište, a u Kovčeg položi ploče Svjedočanstva što ću ti ih dati." (Knjiga Izlaska 25, 17-21)
Zanimljivo je kako hebrejska riječ „kerubim“, imenica muškog roda u množini osim imena dvaju anđela, može se prevesti i kao „biti blizu“, ili „blizak“. Pa kao što nas u Matejevom evanđelju Isus naučava da gdje su dvojica ili trojica sabrana u Njegovo ime, tu je i Gospod među njima. Tako i sama molitva kojom se obraćamo Ocu Nebeskom, a koju nas je naučio moliti sam Gospodin, u množini je. Ne molimo: „Oče moj…“, ili “…otpusti mi grijehe moje…“, već molimo: „Oče naš…“ i „…otpusti nam grijehe naše…“. Dakle, sama molitva „Oče naš“ nalaže da budu bar dvojica sabrana u Njegovo Ime, i Gospodin daje riječ da će tada biti među njima.
Ako pogledamo sada tako izgrađeni Kovčeg Saveza sa dva zlatna kerubina raširenih krila iznad Pomirilišta, svojim dimenzijama daje naslutiti da se ne radi samo o običnom kovčegu, čija je jedina namjena da sadržava dvije kamene ploče sa ispisanim Božjim zapovijedima, već da je to zapravo prijestolje Slave Gospodnje, gdje se očituje sam Gospodin sjedeći među kerubinima, a pod nogama mu Zakon:
"Tu ću se ja s tobom sastajati i ozgo ću ti, iznad Pomirilišta - između ona dva kerubina što su na Kovčegu ploča Svjedočanstva - saopćavati sve zapovijedi namijenjene Izraelcima." (Knjiga Izlaska 25, 22)
I zaista kada je Prebivalište bilo završeno i kada je Kovčeg Saveza bio unesen u Prebivalište u prostoriju zvanu Svetište nad Svetištima, slava Gospodnja ispunjala je Šator sastanka i boravila nad Prebivalištem, danju u obliku oblaka, a noću bi se u oblaku pojavila vatra koja je bila vidljiva cijelom domu Izraelovu. I svaki put kada bi se Slava Gospodnja podigla iznad Tabora u obliku stupca od dima, Izraelci bi se spremali za ponovni nastavak putovanja kroz pustinju…
I tako biva završen Zavjetni Kovčeg, koji s jedne strane pruža narodu mogućnost da se pomiri s Bogom, a s druge strane on postaje izravna veza između čovjeka i Boga.
Unutar kovčega Zakon, po kojemu spoznajemo da smo nesavršeni i grešne prirode, a nad kovčegom kao pokrivka Zakona, Pomirilište, na kojem nedužna krv Jaganjčeva briše naše bezakonje i otkupljuje nas za život vječni. Spoznavši to, budimo i mi nalik Kristu, ne da razotkrivamo i osuđujemo svoje bližnje, već milostivi budimo, pokrivajmo i molimo jedni za druge.
(nastavlja se...)
ponedjeljak, 24.05.2021.
Lica kerubina gledaju u Pomirilište (II. dio)
U vrtu je sve započelo (čovjekov grijeh), u vrtu biva sve dovršeno (Božja providnost)...
Grijeh dovodi čovjeka u stanje odvojenosti od Stvoritelja. Prvi čovjek znajući da je zgriješio sakriva se od svojega Stvoritelja kao što se dijete sakriva od svojega roditelja kada učini nešto krivoga.
"Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih."
Knjiga Postanka (3,8-10)
Na to Stvoritelj žrtvova životinju i načini odjeću od krzna te odjenu čovjeka i njegovu ženu. Zanimljivo je uočiti da je to bila prva životinja koja je bila ikad žrtvovana i da je sa tom prvom žrtvom pokrivena čovjekova golotinja, proročki ukazujući na konačnu žrtvu koja će jednom zauvijek otkupiti ljudski rod za Božje Kraljevstvo. Jer, Jahve Bog nije mogao ukloniti njihov počinjeni grijeh i golotinju koja je uslijedila zbog grijeha, ali će jednoga dana kroz svoju žrtvu zaodjenuti čovjeka svojom vlastitom pravednošću.
Dakle, kao što smo u prvom postu zamislili: ovaj stvoreni univerzum je jedna velika država u kojoj vlada moralni zakon, a na čelu te države nalazi se Kralj koji je u temelje te države postavio Zakone po kojima funkcionira život. Čovjek je prekršio zakon, a kazna za počinjeni prekršaj je ni više ni manje nego – smrt.
Drugim riječima, odbacivanje Božjih zapovijedi i istraživanje vlastitih požuda, dovodi do udaljavanja čovjeka od svojega Stvoritelja. Grijeh odvodi čovjeka iz rajskog vrta te zbog počinjenog grijeha čovjek više nije u mogućnosti jesti sa Stabla života i tako gubi svoju besmrtnost.
"Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem."
Knjiga Otkrivenja (2,7)
Od toga dana pa do danas, novo čovjekovo obitavalište je ono isto u kojem sada mi obitavamo. Daleko od drva života i daleko od drva spoznaje dobra i zla.
Grijeh se ukorijenio u čovjekovu srcu, a moralni zakon nekoć sakriven i simbolički predstavljen u obliku jednog stabla, sada ima potrebu biti iznesen čovjeku na vidjelo:
Nekad sakriven u obličju stabla spoznaje dobra i zla, a skriven upravo zato da ne bi naveo čovjeka na počinjenje njemu tada nepoznatih grijeha; sada je otkriven, kako bi ukazao čovjeku na njegove grijehe i usmjerio ga na ispravan put.
Novi pečat, ili novo stablo spoznaje dobra i zla biva dano preko Mojsija izabranom izraelskom narodu, ali kako i Pismo kaže, ne samo njima već čitavom svijetu.
"Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode - ta moj je sav svijet!"
Knjiga Izlaska (19,5)
Sve što je ovozemaljsko odnosno ljudsko pokušava imitirati, kopirati i ugleda se na ono što je Nebesko odnosno Božje. Pa tako i po pitanju vladavine, kada je prijestolje nekog kralja izvan neke zemlje, on ostavlja svoj pečat i zakon u toj zemlji - kao znak vladavine, te izabire ljude koji će brinuti da se kraljev zakon poštuje. Prema tome, makar kralj nije prisutan u toj zemlji, pečat i zakon podsjećaju stanovnike te zemlje kome duguju svoju odanost.
Kralj je izabrao izraelski narod da bude njegovo kraljevsko svećenstvo, odnosno predstavnik koji će predstaviti njegov pečat vladavine ne samo njima židovima, ili kršćanima ili muslimanima, već svakom stanovniku koji je ikad živio, živi ili koji će tek živjeti na ovoj Zemlji.
U rajskom vrtu je pečat bio predstavljen u obličju Stabla spoznaje dobra i zla, a sada je pečat predstavljen kroz Deset zapovijedi. Netko ih naziva Mojsijev zakon, ili dekalog (grč. deset riječi). Prve četiri zapovijedi, daju upute o čovjekovim odgovornostima prema svome Kralju, a posljednjih šest daju upute kako bi se ljudi trebali obnašati jedni prema drugima. Kada se na hebrejskom jeziku uzme prva i zadnja riječ dekaloga (a u hrvatskom jeziku prve dvije riječi i posljednje dvije riječi), dobiva se odgovor na pitanje tko je tvoj bližnji?
Drugim riječima, sam Gospodin se krije u svakom našem bližnjem! Kada naučimo ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga, tada iskazujemo svoju ljubav prema Gospodinu!
"A jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: "Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?" A on mu reče: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.""
Evanđelje po Mateju (22, 35-40)
Ono što je karakteristično za svaki pečat nekog vladara jest to da je na njemu zapisano kraljevo ime, titula i područje vladavine. Ako se promotri četvrta zapovijed, naći ćemo sva tri podatka. Kraljevo ime je Jahve, titula je Stvoritelj, a područje vladavine je stvoreno nebo, zemlja i more.
Nakon što su Izraelci primili Zakon na brdu Sinaj, bilo im je rečeno da naprave kovčeg u koji su onda položili Zakon i Pečat - dvije kamene ploče sa ispisanim zapovijedima. Iznad kovčega je bilo Pomirilište, a bočno sa svake strane kovčega stajali su kerubini iskovani od čistog zlata…
(nastavlja se…)
četvrtak, 20.08.2020.
Lica kerubina gledaju u Pomirilište (I. dio)
Ako pogled svoj podignemo prema gore za vrijeme vedrog noćnog neba zanijemit ćemo pred veličinom nebeskog prostranstva. Milijarde i milijarde zvijezda rese noćno nebo, a još ih je puno više sakriveno našem oku. Ako cijelo to svemirsko prostranstvo poistovjetimo sa državom, zna se da država mora imati svoga kralja i svoje zakone koje trebaju poštivati žitelji te države. U jednom trenutku vremena u toj državi, kako nam Pismo govori, dogodila se velika pobuna te trećina anđela biva zbačena sa svoje visoke pozicije u toj državnoj hijerarhiji.
S druge strane, u jednom malenom, ali prekrasnom zakutku univerzuma živjeli su prvi muškarac i prva žena. Oni su također bili žitelji te iste države i odgovarali su pred istim Zakonom, koji je već tada postojao. Zakon je bitan, a Kralj je zakonodavac. Kad ne bi postojao Zakon, Kralj ne bi imao nikakvih ovlasti, a sam kralj bio bi samo fikus. Dakle, Kralj kao zakonodavac, postavio je Zakon u svojoj državi, a svi oni koji se ogriješe o Zakon, moraju odgovarati pred Kraljem.
Prvi čovjek nije poznavao grijeh i nije imao grješnih misli te je poštivao moralni zakon, ne znajući pri tome da postoji Zakon koji je zapisan u Nebeskom Svetištu. Dakle, prvi čovjek nije imao spoznaju dobra i zla – poznavao je samo dobro.
I pošto je poznavao samo dobro, Stvoritelj svega svijeta nije prvom čovjeku imao potrebe dati uvid u Zakon (deset Božjih zapovijedi), jer bi time dobio samo suprotni efekt. Otkrivajući prirodu grijeha usadila bi se ideja grijeha u glavu prvoga čovjeka i postajala bi velika vjerojatnost počinjenja grijeha.
Iz tog razloga je Stvoritelj sakrio Zakon od očiju prvog čovjeka i umjesto Zakona postavio Drvo spoznaje dobra i zla. Na taj način, Drvo spoznaje dobra i zla je predstavljalo svojevrsni simbol ili pečat vladavine Kralja, dok Zakon koji je bio sakriven unutar Drva spoznaje dobra i zla, nije otkrivao pravu prirodu grijeha. Drugim riječima: Drvo spoznaje dobra i zla preuzima ulogu Zakona, odnosno obznanjuje čovjeku da je čovjek stvorenje, kojega je stvorio sam Stvoritelj, a da je Stvoritelj koji je postavio to Drvo spoznaje dobra i zla kao svojevrsni pečat, ujedno i Kralj svega stvorenoga.
Dakle, Drvo spoznaje dobra i zla postaje prva Zapovijed, koju mora poštivati prvi čovjek. Zanimljivo je kako većina ljudi kada bi ih se sada upitalo koliko zapovijedi je morao poštovati prvi čovjek u edenskom vrtu, odgovor bi najvjerojatnije glasio: jednu zapovijed. Međutim, osim što nije smio jesti sa Drva spoznaje dobra i zla, čovjek je imao vršiti još jednu zapovijed, a ta zapovijed je bila poštivati dan subotnji kao vječni spomen na Stvoriteljevo djelo stvaranja neba i zemlje. Ostale zapovijedi, koje su bile nepoznanica, prvi čovjek je obnašao automatizmom po svojoj još uvijek nepokvarenoj prirodi. Dakle, sveukupno su postojale dvije zapovijedi, koje je morao obnašati čovjek u ono vrijeme. Ali zašto je Gospodin uopće dao zapovijedi i zašto je zabranio jesti sa stabla spoznaje?
Gospodin je znao da u onom trenutku kada čovjek bude jeo sa Drva spoznaje dobra i zla, grijeh će se nastaniti u čovjekovu umu i srcu. Upravo zato i daje zapovijed kako bi zaštitio čovjeka od grijeha, a poštivanje zapovijedi ujedno iskazuje čovjekovu odanost svome Stvoritelju i Kralju.
Međutim, Lucifer, vođa pobune u obličju zmije dolazi u rajski vrt da pridobije prve ljude da počine prvi grijeh. U trenutku kada su jeli sa stabla spoznaje dobra i zla, ogriješili su se o Zakon, i grijeh se nastanio u njihovim umovima:
"Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo." Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli."
(Knjiga Postanka 3, 5-7)
Do pojave grijeha, prvi su čovjek i prva žena u rajskom vrtu zajedno živjeli i razgovarali licem u lice sa svojim Stvoriteljem. Nakon što je grijeh zatrovao njihova srca, više nisu bili slobodni i čisti pa se sakrivahu pred Gospodinom i više nisu mogli živjeti u njegovoj blizini kao do sada, već bivaju protjerani, kako nam Pismo kaže, istočno od rajskog vrta, a na ulaz u rajski vrt bivaju postavljeni kerubini da stražare...
(nastavlja se...)
četvrtak, 23.04.2020.
Vrijeme kušnje
Kako u konkretnoj današnjoj situaciji prepoznati Božju riječ i naći pravi odgovor za svaki strah, za svaku životnu situaciju u kojoj se čovjek nalazi i ono najbitnije kako sačuvati Božji mir u svojem srcu. To su misli i pitanja koja se nameću u ovo vrijeme.
Za mene je Božja riječ, i danas kao i jučer i kao prije šest tisuća godina, djelotvorna i živa, mijenja situacije, mijenja živote ako smo otvoreni djelovanju Duha Božjega. Često tu duhovnu obnovu doživljavam u samoj obitelji. Zato zahvaljujem dragom Bogu što mi je dana milost da imam obitelj, jer u tom zajedništvu jedni drugima dajemo poticaj, snagu i uvid da je Bog taj koji sve vodi.
Danas, u ovom vremenu u kojem živimo, snage straha su vrlo jake.
Jednoga dana, vidjevši strah u očima starijih, pitala me kćerka: "Zašto se ljudi boje korone? Ako čovjek umre od korone doći će k Isusu i ne treba se bojati." Tada sam shvatio da kada smo u strahu, da smo u potpunom ropstvu, a to ropstvo nas sputava da napredujemo u duhovnom životu. Tada sam odlučio biti oslobođen od straha, jer strah je opasnost, jer ono čega se čovjek boji to će se na njega i sručiti. Shvatio sam da ako se bojim strah samo raste, strah od gubitka posla, strah od toga kako ćeš prehraniti obitelj, strah od gubitka socijalne sigurnosti... I svi ti strahovi kao strijele se zabijaju i zadaju bol našem umu, koji postaje nesposoban razmišljati o bilo čemu drugom, osim o boli. Tada otvaram Sveto Pismo u kojem piše:
"Ne silom niti snagom, već duhom mojim!, riječ je Jahve nad Vojskama." (Zaharija 4,6)
I shvatim da je Duh Sveti moje utočište i Onaj koji me štiti te da moram stalno držati kontakt s Isusom i Njemu sve podložiti. Nameće se pitanje kako to ostvariti?
U tom trenutku čujem u medijima vijesti koje govore o strogoj disciplini. Čovjek govori o držanju razmaka, nošenju maske, pranje ruku... Ali pitam se što li Gospodin govori? A On progovara:
"Strah čovjeku postavlja zamku, a tko se uzda u Jahvu, nalazi okrilje." (Izreke 29,25)
Tada se oslanjam na Isusa, u riječima i djelima. Prisutan sam u svakom trenutku dana sa svojim najmilijima i u meni raste mir kojeg zalijevam ljubavlju protkanu u riječima Svetoga Pisma, punim svoj um i pamet Božjom svrhom i voljom.
subota, 11.04.2020.
Psalam 22
Tisuću godina prije Isusovog rođenja, još dok razapinjanje na križu nije bilo ni izmišljeno, bili su ispisani ovi stihovi. Za autora psalma se navodi kralj David, međutim iskustva opisana u psalmu daleko nadilaze ono što bi se moglo pripisati da se ikad dogodilo Davidu:
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga.
Bože moj, vičem danju, al`ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka.
A ipak, ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova! U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi; k tebi su vikali i spasavali se, u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.
A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir. Koji me vode, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom: “U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!”
Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke.
Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj.
Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja, a nikog nema da mi pomogne.
Opkoliše me junci mnogobrojni, bašanski bikovi okružiše mene.
Ždrijela svoja razvaljuju na me k`o lav koji plijen kida i riče.
Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim.
Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene.
Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me.
Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.
Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć!
Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj.
Spasi me iz ralja lavljih i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!
A sada, braći ću svojoj naviještat` ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.
“Koji se bojite Jahve, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte! Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo.”
Zato ću te hvaliti u zboru veliku, pred vjernicima tvojim izvršit` zavjete.
Siromasi će jesti i nasitit će se, hvalit će Jahvu koji traže njega: nek` živi srce vaše dovijeka!
Spomenut će se i Jahvi se vratit` svi krajevi zemlje; pred njim će nice pasti sve obitelji pogana.
Jer Jahvino je kraljevstvo, on je vladar pucima.
Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze. I moja će duša za njega živjeti, njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat` slijedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: “Ovo učini Jahve!”
petak, 15.09.2017.
Križ u pustinji
Od stvaranja novog Babilona odnosno europske unije pa do danas svjedoci smo vremena u kojemu se po školama i drugim javnim ustanovama skidaju križevi. Pa i nedavni slučaj kada je netko otkrio kako su na svim Lidlovim proizvodima „Eridanous“ na kojima su vidljive kupole crkve Anastasis u Grčkoj, ali na tim istim kupolama su fotošopom izbrisani križevi. Kome i zašto smeta križ? Koja je povijest križa i kada se on prvi put pojavljuje?
Vratimo se natrag 3 i pol tisuće godina u vrijeme izlaska Izraelaca iz Egipta:
"U Sinajskoj pustinji, u Šatoru sastanka, reče Jahve Mojsiju prvoga dana drugoga mjeseca, druge godine po izlasku iz zemlje egipatske: “Obavite popis sve zajednice izraelske po rodovima i porodicama, navodeći imena svih muškaraca, glavu po glavu. Od dvadeset godina naviše, za borbu sposobne u Izraelu, ti i Aron pobilježite prema njihovim jedinicama." (Knjiga Brojeva 1,1-3)
I nakon prebrojavanja je popis Izraelaca prema svojim plemenima izgledao kako slijedi prikazano u tablici:
Plemena Izraelova su bila grupirana u četiri tabora, a svaki tabor je imao svojeg predvodnika i svoju prepoznatljivu zastavu pod kojom su taborovali i pod kojom su hodali kroz pustinju. Tako je na zastavi Rubenovog tabora (Ruben, Šimun, Gad) bio prikazan lik muškarca, zastava Judinog tabora (Juda, Jisakar, Zebulun) nosila je lik lava, Efrajimov tabor (Efrajim, Manaše, Benjamin) je bio predstavljen sa zastavom koja nosi lik vola, a Danov tabor (Dan, Ašer, Naftali) je imao zastavu sa likom zmije i konja, za koje kažu da je Ahiezer, vođa plemena Dan, kasnije promijenio u lik orla. Kroz Sveto Pismo nalazimo opise ovih četiriju bića na nekoliko mjesta, a jedno od tih mjesta se nalazi na samom kraju Svetoga Pisma u knjizi Otkrivenja:
"Od prijestolja izlaze munje, i glasovi, i gromovi; pred prijestoljem gori sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih, a pred prijestoljem kao neko stakleno more, nalik na prozirac. U sredini prijestolja, oko prijestolja, četiri bića, sprijeda i straga puna očiju: Prvo biće slično lavu, drugo biće slično juncu, treće biće s licem kao čovječjim, četvrto biće slično letećem orlu." (Otkrivenje 4,5-7)
Stari zavjet je najava dolaska Spasitelja, a Novi zavjet je Radosna vijest koja obznanjuje da je Spasitelj došao, podnio muku i darovao svoj život radi našega spasenja. Novi zavjet je ispunjenje obećanja Staroga zavjeta. Radosnu vijest nam donose četiri evanđelista, kroz četiri evanđelja:
Evanđelje po Mateju odgovara opisu prvog od četiriju bića; Lav je kroz Sveto Pismo asocijacija na kralja i na Judino pleme iz kojega potječe Isus - kralj svih kraljeva. Čitanjem evanđelja po Mateju naići ćemo najviše puta (73 x) na riječ „kralj“ ili „kraljevstvo“. Jedino u ovom evanđelju postoji zapis o posjeti triju mudraca koji se raspituju: "Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti." Na samom kraju evanđelja, kada je Isus davao poslanje svojim apostolima reče im: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!" To su riječi kralja.
Evanđelje po Marku odgovara opisu drugog od četiriju bića; Vol - sluganjska životinja koja neumorno radi. Tako kroz evanđelje po Marku upoznajemo Isusa u liku sluge, što je upravo suprotno od oličenja kralja. U evanđelju po Marku nema spomena o rodoslovlju, niti o rođenju Isusa, već samo o djelovanju Isusa, koji sve što čini, čini u službi svome Ocu. U ovom evanđelju vidimo sliku Isusa kao onoga koji je došao da služi, a ne da bude služen.
Evanđelje po Luki odgovara opisu trećeg od četiriju bića - Čovjek. U ovom evanđelju se kao i u Matejevom prikazuje Isusovo rodoslovlje, ali na drukčiji način. Matej počinje sa Abrahamom i završava sa kraljem Davidom, a Luka počinje sa Marijom i završava sa Adamom - prvim čovjekom, i upravo na taj način daje poveznicu Isusa kao čovjeka. Preko Lukinog evanđelja dobivamo uvid u neke osobne detalje iz Isusovog života. Jedino se u ovom evanđelju prikazuje kako je Isus bio odbačen iz svog rodnog kraja i jedino se u ovom evanđelju opisuje kako se Isus krvlju znojio u Getsemanskom vrtu.
Evanđelje po Ivanu odgovara opisu četvrtog od četiriju bića; Orao – simbol pripadnosti nebesima, odnosno Bogu. Kao što se prva tri zemaljska bića razlikuju od četvrtog nebeskog bića, tako se i prva tri evanđelja razlikuju od četvrtog evanđelja. Matej i Luka nam daju zemaljski pogled na Isusovo rođenje i rodoslovlje, dok nam Ivan daje nebeski pogled na isto: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga.", a zatim kaže: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine." Luka prikazuje ljudsko rođenje, a ovdje Ivan prikazuje Božansko rođenje.
Dakle, likovi četiriju bića na zastavama pod kojima su četrdeset godina kroz pustinju putovali Izraelci, kao i evanđelja - radosna vijest! odrazuju lik našega Spasitelja: Kralj svih kraljeva, a ujedno i sluga! Po svemu osim grijehu čovjek, a ujedno i Bog!
Pogledajmo sada na koji način su Izraelska plemena bila razmještena po taborima u odnosu na Šator sastanka. Bitno je imati na umu da su plemena bila razmještena po točno određenim uputama na četiri strane svijeta, a Šator sastanka je bio u središtu. Dakle, dozvoljene strane svijeta su bile samo istok, jug, zapad i sjever, što su Izraelci strogo poštivali, tako da širina niti jednog izraelskog plemena nije bila veća od širine središnje zone u kojoj se nalazio šator sastanka i Leviti. Uzimajući u obzir sve to kao i broj Izraelaca u svakom plemenu iz tablice na početku, može se izvući omjer i nacrtati izgled Izraelskog kampa u pravilnim omjerima koji je tlocrtno izgledao kao na slici ispod:
Tu na sredini križa je bio šator sastanka, tu se prinosilo životinjske žrtve za otkup grijeha Izraela. Pleme Ruben je bilo nositelj zastave sa likom čovjeka. Prevedeno sa hebrejskog ime "Ru-Ben!" znači "Pogledaj Sina!". Pogledaj dome Izraelov, tu gdje se kroz pustinju na putu prema obećanoj zemlji četrdeset godina prinosila žrtva, na takvom će istom križu, kada bude punina vremena, Sin Božji prinijeti samoga sebe za žrtvu naših grijeha i za grijehe cijeloga svijeta!
Kada su Izraelci na svojem putovanju stigli do Moapskih poljana, pobojao se moapski kralj Balak i potražio pomoć Bileama te zatražio od njega da prokune taj narod:
"Sutradan uze Balak Bileama i odvede ga gore na Bamot-Baal, odakle mogaše vidjeti krajnji dio naroda." (Knjiga Brojeva 22,41)
No Bileam umjesto da proklinje, stade blagoslivljati Izraelski narod. Zato Balak uzme Bileama i odvede ga na drugo mjesto odakle će moći bolje vidjeti taj silni narod pa da ga odatle prokune:
"Hajde sa mnom na drugo mjesto, odakle ga možeš svega vidjeti” zamoli ga Balak. “Odavde mu vidiš samo jedan kraj, a ne vidiš ga svega. Odande mi ga prokuni!”" (Knjiga Brojeva 23,13)
Prizor koji je Bileam tada vidio najvjerojatnije je podsjećao na ovaj prikazan na ilustraciji ispod:
"Bileam podiže oči i vidje Izraela utaborena po njegovim plemenima. Na nj siđe Duh Božji i on poče svoju pjesmu te reče: “Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada i oči mu se otvaraju. Kako su lijepi ti šatori, Jakove, i stanovi tvoji, Izraele! Kao dolovi što se steru, kao vrtovi uz obalu rijeke, kao aloje što ih Jahve posadi, kao cedri pokraj voda! Iz potomstva junak mu izlazi, nad mnogim on vlada narodima. Kralj će njegov nadvisit` Agaga, uzdiže se kraljevstvo njegovo. Iz Egipta Bog ga izveo, on je njemu k`o rozi bivola. On proždire narode dušmanske, on njihove kosti drobi. Skupio se, polegao poput lava, poput lavice: tko ga podići smije? Blagoslovljen bio tko te blagoslivlje, proklet da je tko tebe proklinje!”" (Knjiga Brojeva 24,2-9)
I kao što je nekoć Balak bio u strahu i htio zatrt narod koji je u znaku križa putovao kroz njegove krajeve, onaj isti neprijatelj je u strahu i danas i trudi se kao nikad prije zatrti spomen na križ i sve one istinske nositelje radosne vijesti, koji po tom križu žive.
Da nije bilo križa, Krist ne bi bio razapet. Da nije bilo križa, život ne bi bio čavlima prikovan o drvo. A da on ne bje čavlima prikovan, ne bi bili iz boka potekli izvori besmrtnosti - krv i voda, izvori što svijet oslobađaju od grijeha; ne bi bila uništena zadužnica grijeha, ne bismo bili vraćeni u slobodu i ne bismo uživali stablo života, niti bi se otvorio raj.
petak, 22.07.2016.
Jezik ljubavi
Postoji jedan jezik kojega je čovjek stvorio kako bi mogao razumijeti, objasniti i opisati stvari i pojave koje ga okružuju, a to je jezik kemije. Tako na primjer, kada netko kaže H2O, svima je jasno da je u pitanju voda, a kemijska riječ za vodu daje nam na znanje da voda u svojem sastavu ima dvije molekule vodika i jednu molekulu kisika. Pomoću kemijskog jezika suvremena znanost objašnjava da je ljubav zapravo kemijska reakcija koja se dogodi u mozgu i ostatku tijela. Tu nam znanost imenuje najpoznatiji kemijski spoj koji pri tome nastaje – feniletilamin, zatim su tu dopamin, adrenalin i oksitocin i dr. No kemijski jezik objašnjava i opisuje koje se akcije i reakcije događaju u tijelu, ali nam ne daje odgovor na pitanje: Što je to ljubav?
Ako pogledamo naš suvremeni jezik: na pitanje - koja je tvoja omiljena hrana?, odgovaramo tako da kažemo: "Ja najviše volim ribu (pizzu, meso, povrće,...)." No da li zaista volimo tu ribu? Kada bi zaista voljeli tu ribu, bacili bi je čim prije natrag u njeno stanište, odakle je ulovljena. Prema tome mi tu ribu ne volimo. Istina je zapravo suprotna od onoga što suvremenim jezikom izgovaramo i tvrdimo. Mi ne volimo ribu, mi volimo sebe i u želji da sebe zadovoljimo, mi pojedemo ribu, jer nam stvara osjećaj zadovoljstva.
No osim kemijskog jezika i našeg suvremenog jezika koji je apstraktni, postoji jedan konkretni jezik koji u svojim korijenima krije odgovore o stvarnoj naravi svega što je ikad stvoreno, jezik koji se smatra jezikom svih jezika, dnk stvaranja. Kao što Sveto Pismo kaže: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa." (Evanđelje po Ivanu 1,1-3)
Da bi se upoznala stvarnost svake riječi na tom jeziku potrebno je ući dublje u samu riječ i sagledati korijen te riječi. Svaka riječ na hebrejskom jeziku ima korijen riječi koji se sastoji od tri slova. Upoznavanjem korijena riječi i upoznavanjem značenja svakog slova korijena te riječi i njihovog međusobnog odnosa dobiva se dublji uvid u stvarnost same riječi.
Na primjer, stvarnost svijeta ljubavi definirana je sa riječju "a-ha-v" (čita se sdesna nalijevo):
Korijen riječi „voljeti“ (ahav) su tri slova „alef“, „hej“ i „vet“. Svako slovo alefbeta ima svoju jedinstvenu brojčanu vrijednost. Pa tako slovo „alef“ ima brojčanu vrijednost 1, slovo „vet“ ima brojčanu vrijednost 2, itd.
Zanimljivo je isto da svako slovo hebrejskog alefbeta ima ne bilo kakvo, već određeno značenje. A koje značenje pripada kojem slovu otkriva se na sljedeći način:
Kada se slovo po prvi put pojavljuje u Svetom Pismu kao prvo slovo korijena riječi, ta riječ nas uči o značenju toga slova.
Tako naprimjer slovo „alef“ se prvi put pojavljuje u Svetom Pismu u korijenu riječi „Elohim“, što je u prijevodu Bog, odnosno Bogovi. Tako da nas riječ „Bog“ uči o značenju slova „alef“, i pridodaje slovu „alef“ božansko značenje. Dakle, „alef“ ima značenje božanskog, uzvišenog, duhovnog. Slovo „hej“ se prvi put u Svetom Pismu pojavljuje kao prvo slovo u korijenu riječi „hav“, što u prijevodu znači davati. Tako da slovo „hej“ ima značenje davanja. Ako sada još slovima riječi „voljeti“ pridružimo brojčanu vrijednost dobiva se sljedeće:
I tako dobivamo odgovor na pitanje, što znači voljeti: Voljeti je kada jedan (1) daje drugom (2).
Dakle, voljeti znači davati. Ljubav je nuspojava davanja drugome. Što više daješ to više voliš.
Majka će puno više voljeti svoje dijete, nego dijete majku. Zašto? Jer majka provede puno dana i noći i godina pružajući djetetu svoju ljubav, dok se dijete za to vrijeme nalazi u stanju primanja majčine ljubavi. I zato će roditelj više voljeti dijete, nego dijete svojeg roditelja. Dakle, ljubav nije samo emocija, nego je ljubav proces odnosno kada se mi nalazimo u stanju davanja.
U tom stanju davanja ljubeći drugoga poistovjećujemo se sa tom osobom, sve do trenutka kada poistovjećujući se sa tom osobom postajemo jedno, što potvrđuje i brojčana vrijednost riječi „ahava“ (ljubav), koja je jednaka brojčanoj vrijednosti riječi „ehad“ (jedno).
„Dajem tebi sve do te mjere dok ti ne postaneš ja.“ – Kada se to obistini onda se može reći da taj koji je u stanju davanja zaista živi riječi koje su zapisane u Svetom Pismu: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Jer ako je bližnji postao ja, odnosno dio mene, onda ja ljubim bližnjega kao sebe samoga.
No, ako je voljeti isto što i davati postavlja se pitanje što je potrebno da muž daje svojoj ženi odnosno žena svome mužu. Da li će kupovanje skupih poklona, automobila, nakita itd., učvrstiti vezu između muškarca i žene? Odgovor ćemo naći ako ponovno pogledamo riječ „voljeti“ – „ahav“. Jedan se daje drugome, „alef“ se daje „vetu“. Dakle, muž i žena će produbiti i osnažiti svoju vezu, samo ako budu jedan drugome davali i poklanjali „alef“, odnosno darivanjem božanskih, uzvišenih, duhovnih, a ne materijalnih poklona.
Pogledajmo sada kako se na hebrejskom kaže muškarac i žena:
Vidimo da su riječi koje opisuju muškarca i ženu veoma slične. Muškarac (i-j-š) se razlikuje od žene po slovu „jod“, a žena (i-š-ah) se od muškarca razlikuje po slovu „hej“. Ono što razlikuje muškarca i ženu je upravo i ono što ih povezuje. Muškarac u brak donosi „jod“, a žena donosi „hej“. Spajanjem tih dvaju plavom bojom obojanih slova dobivamo odgovor na pitanje što drži njihov brak zajedno. Riječ „Jah“(j-ah) je jedno od imena Božjih, kojim Ga ni ne znajući često oslovljavamo kada Ga slavimo uzvikujući i pjevajući „alelu-Jah“, što u prijevodu znači „Slavi Jah“ odnosno „Slavi Boga!“.
Prema tome da bi brak mogao živjeti i opstati, u braku moraju koegzistirati tri osobe: muž, žena i između njih i sa njima – Bog.
No, što se događa kada dvije osobe odluče živjeti u braku, ali ne žele Boga u svojoj blizini, ono što žele je samo uživati u onome materijalnome što im život i ovaj svijet pružaju. Ako pobrišemo Boga iz riječi koje opisuju muškarca i ženu ono što ostaje je slijedeće:
I za muškarca i za ženu dobiva se ista riječ, a to je riječ „eš“, što znači „vatra“. Dvije vatre, dva sebična bića koja misle samo na sebe i kako sebi ugoditi, ne mareći za svoga bližnjega. A ono što se događa kada se dvije vatre dotaknu jest - eksplozija. A to je upravo ono čemu smo svjedoci u ova zadnja vremena. Danas se smatra ludom, onu osobu koja je vjerna, požrtvovna, koja gleda ugoditi svom bračnom drugu i koja ostaje cijeli život u braku sa jednom osobom. Izbacili smo Boga iz naših obitelji, iz naših domova, iz naših srdaca. Svjedoci smo tolikih razvoda brakova, tolikih obiteljskih i društvenih tragedija, ali ne zato što nas je Bog ostavio, nego zato jer smo mi Njega izbacili.
Izbacili smo Onoga, koji nam je pokazao što je ljubav, koji nam je pokazao što znači ljubiti svoga neprijatelja. A taj neprijatelj smo mi, svaki put kada odbacujemo Ljubav Božju. Odbacili smo Onoga koji je jedini nevini i jedini bez grijeha dao svoj život poradi nas i poradi našega spasenja, kako bi se mi grešni i nezaslužni po toj Njegovoj žrtvi mogli ponovno vratiti u zagrljaj našemu Ocu.
On nas kroz Sveto Pismo uči kako prepoznati pravu ljubav u ovom varljivom svijetu laži i obmana:
"Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav." (Prva poslanica Korinćanima 13, 1-13)
utorak, 03.05.2016.
Tri kratke priče
O VJERI
Stanovnici jednog mjesta odlučili su se zajedno moliti za kišu. U zakazano vrijeme svi su došli na trg, ali je samo jedan dječak donio kišobran. To se zove vjera.
O POVJERENJU
Kada se igrate sa svojim djetetom, bacajući ga u zrak, ono se veselo smije, jer zna da ćete ga uhvatiti. To se zove povjerenje.
O NADI
Svake večeri odlazimo u krevet, bez ikakve garancije da ćemo se ujutro probuditi, ali ipak navijemo budilicu. To se zove nada.
srijeda, 02.09.2015.
Čas proslave
Često puta se može čuti kada neki sportaš uspije ostvariti neki značajan sportski rezultat, njegova izjava za medije glasi: „Konačno je došao moj trenutak slave!“. Političari kada pobjede na izborima, tada slave, jer je nastupio njihov čas.
Vjenčanja, godišnjice, uspjesi, nagrade i razna druga značajna postignuća i događaji, kada to u sebi osjetimo, a mogli bismo i naglas uzviknuti, da je upravo nastupio trenutak naše slave!
Postoji tako jedno vjenčanje za koje malo tko nije čuo, unatoč tome što je od tada prošlo punih 2.000 godina. Na tom vjenčanju u Kani Galilejskoj, među uzvanicima bili su Isus, njegova majka Marija i Isusovi učenici. Kada je za vrijeme svadbe ponestalo vina, Marija, vjerujući da Isus može razrješiti ovu neugodnu situaciju, se obrati Isusu sa riječima: »Vina nemaju.« Na te Marijine riječi, dalje čitajući biblijski izvještaj, u času kada je Isus imao izvesti svoje prvo čudo, ono što Isus odgovara svojoj majci zvuči na prvi pogled zbunjujuće:
"Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!«" (Evanđelje po Ivanu, 2,4)
Zbunjujuće je zato jer, rekavši to majci, Isus svejedno izvodi svoje prvo čudo pretvarajući vodu u vino; nakon čega piše da su povjerovali u Njega njegovi učenici. Od toga dana Isus započinje svoje javno djelovanje, neprestano putujući od mjesta do mjesta, čineći mnoga znamenja.
Na drugom mjestu u Bibliji piše:
"Bijaše blizu židovski Blagdan sjenica. Rekoše mu stoga njegova braća: »Otiđi odavle i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš. Ta tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se svijetu. « Jer ni braća njegova nisu vjerovala u njega. Reče im nato Isus: »Moje vrijeme još nije došlo, a za vas je vrijeme svagda pogodno. Vas svijet ne može mrziti, ali mene mrzi jer ja svjedočim protiv njega: da su mu djela opaka. Vi samo uziđite na blagdan. Ja još ne uzlazim na ovaj blagdan jer moje se vrijeme još nije ispunilo.«" (Evanđelje po Ivanu 7,2-8)
Rekavši to, Isus pusti da njegovi učenici sami uziđu u Jeruzalem, te krenu nakon njih potajno u Jeruzalem. Tada je usred blagdana uzišao u Hram i stao naučavati. Nakon što su ga neki Jeruzalemci prepoznali, On im reče:
"Nato Isus, koji je učio u Hramu, povika: »Da! Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao. « Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas." (Evanđelje po Ivanu 7,28-30)
Nedugo nakon toga kada je Isus ponovno naučavao u Hramu, Sveto Pismo kaže:
"Te riječi rekao je Isus u riznici dok je naučavao u Hramu. I nitko ga ne uhvati jer još ne bijaše došao njegov čas." (Evanđelje po Ivanu 8,20)
Tri godine nakon vjenčanja u Kani i nekoliko dana prije razapeća, Isus trijumfalno ulazi u Jeruzalem, jašući na magarcu ispunjavajući tako Zaharijino proročanstvo, dok ga narod mašući sa palminim granama pozdravlja sa riječima: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov.«
I konačno, kada ga je cijeli narod slavio i krunio za svoga kralja, činilo se kao da je taj veliki trenutak slave napokon nastupio! Međutim, ......nije.
Nekoliko dana nakon toga, na posljednjoj večeri sa svojim učenicima, večer prije Pashe, znajući što ga uskoro čeka Isus reče:
"To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. «" (Evanđelje po Ivanu 17,1-5)
Zaista, Isusov čas slave bio je čas njegove muke, razapeća i smrti na križu. Konačno je bio žrtvovan dugo očekivani Jaganjac Božji, četrnaestoga dana, prvoga mjeseca Nisana, točno na dan Pashe. Njegov čas patnje i agonije urodio je neizmjernim blagoslovom za cijeli ljudski rod. U tom slavnom i vječnom trenutku, On je pretvorio svu tugu u radost, svu bolest svijeta u zdravlje, mržnju u ljubav, tamu u svjetlost, smrt u život.
Jaganjac Božji koji odnosi Grijehe svijeta, svojim uskrsnućem obeskrijepljuje Smrt, kako bi mi koji uzvjerujemo, ponovno mogli baštiniti Život vječni!
