Tragovima Istine
četvrtak, 13.03.2025.
Lica kerubina gledaju u Pomirilište (V. dio)
Kovčeg Svjedočanstva unutar sebe sakriva tri predmeta, koja su ujedno i znak čovjekove pobune protiv Boga. Ta tri predmeta stavljena u Kovčeg da služe čovjeku kao svjedočanstvo i kao stalni podsjetnik, bila su pokrivena zlatnom pločom zvanom Pomirilište, jer sâm Gospodin pomiruje čovjekovu pobunu protiv Boga.
Proteklo je manje od tri mjeseca otkad su izišli iz zemlje Egipta te se narod počeo buniti protiv Mojsija i Arona:
"Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!” - rekoše im. “Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!" (Knjiga Izlaska 16,3)
Izraelski je narod bio svjedok silnim čudima, koja su se događala tokom proteklih mjeseci, a koja je Gospodin izvodio preko Mojsija. No usprkos tome i dalje su mrmljali i rogoborili. Sjetimo se da je nakon posljednje pošasti, kada su izlazili iz Egipta, faraon im dao pri odlasku da uzmu sa sobom i svoju krupnu i sitnu stoku, a sada već nakon par mjeseci bune se da su gladni, tako da se postavlja pitanje da li im je zaista toliko nedostajala hrana, ali ono što im je zasigurno nedostajalo bila je vjera!
Ali Bog usliša molitve Izraelaca te navečer prepelice prekriju tabor tako da se nasitiše mesa, a ujutro kada su se probudili ugledaju površinom pustinje tanak sloj nečega poput pahuljica. Ne znajući što je to rekoše: „Ma na?“ što u prijevodu sa hebrejskoga znači „Što je to?“. Mana je bila čudotvorni kruh s neba kojim je Gospodin svakoga dana hranio izraelski narod u narednih četrdeset godina, sve do ulaska u obećanu zemlju. Nikad prije i nikad poslije.
"Mana je bila kao zrno korijandera i nalik na bdelij. Narod išao naokolo, skupljao je, a onda tro kamenom na kamenoj ploči ili stupao u stupi. Kuhao ju je u loncu i od nje pravio kolače. Okus joj bijaše kao okus kolača zgotovljena u ulju. Kad bi se noću spuštala rosa po taborištu, s njome bi se spustila i mana." (Knjiga brojeva 11,7-9)
Naravno da je bilo bitno okrijepiti tijelo, ali nakon višestoljetnog življenja u zemlji ropstva, bilo je sada potrebno odbaciti stari poganski način življenja i ponovno usvojiti Božji sustav vrednovanja, jer kako kaže psalam: „A krotki će baštiniti zemlju i uživat će u obilju mira.“ (Psalam 37,11) I zato im Gospodin daje jednostavne upute za prikupljanje mane:
Prva stvar koju ih podučava je poslušnost i pouzdanje u Njegovu riječ. Svatko je trebao sakupiti jedan gomer po osobi, odnosno koliko stane u dlanove ruku, i bilo im je rečeno da ne ostavljaju hranu za sutradan. Zanimljivo je da kada bi izmjerili prikupljenu hranu na gomer, nije nedostajalo onomu koji je sakupio manje, niti je preteklo onome koji je sakupio više, ali hrana koju bi pokušali ostaviti za sutradan usmrdjela bi se i pokvarila.
Druga stvar koju ih podučava je ponovno poštivanje subotnjeg počinka. Rečeno im je da šest dana sakupljaju hranu. Ono što budu sakupili šesti dan, bit će dovoljno hrane za dva dana, a sedmi dan neće biti mane za sakupljanje. I tako je i bilo. Ono što su sakupili šesti dan, bilo je dovoljno za taj dan, a ono što je preteklo šestog dana, nije se usmrdjelo i pokvarilo, već je bilo dovoljno hrane za sljedeći dan, a to je bio dan subotni, dan za počinak posvećen Gospodinu.
Treća stvar koju ih podučava jest vjera. U četrdeset godina lutanja pustinjom, biva iskušavan, ponižavan i moren glađu, ali Gospodin osigurava manu, kako bi poučio izraelski narod onu istu lekciju koju u Novom Zavjetu utjelovljuje Isus kada biva napastovan u pustinji.
"Ponizio te je i glađu te morio. Ali te je onda hranio manom, koju ti nijesi poznavao ni oci tvoji, da ti pokaže, da čovjek ne živi o samom kruhu, jer čovjek živi o svemu, što izlazi iz usta Gospodnjih." (Knjiga Ponovljenog zakona 8,3)
Bog iskušava, ali nikada ne napastuje. Kroz iskušenje, istražuje naša srca i razotkriva nam što je bilo skriveno u dubini naše duše, a sve kako bi nas ispravio, izgradio i ojačao nam vjeru.
Kada su bili gladni, nasitio ih je. Kada su bili žedni, napojio ih je. Kroz svih četrdeset godina odjeća im se nije poderala, niti su im noge oteknule, a sve što je Gospodin tražio zauzvrat je da povjeruju u Božju riječ.
Sveto Pismo nam dalje daje opis kako je taj nebeski kruh izgledao:
"A dom Izraelov nadjenu joj ime mna; i bijaše ona kao sjeme korijandra, bijela, a okus joj je bio poput medena kolačića." (Knjiga Izlaska 16,31)
Ako se pogleda na sam izgled i veličinu, mana nije bila velika, već piše da je bila sićušna poput zrna korijandera. Da li u tome uspijevamo vidjeti Bezgraničnog i Svemogućeg Boga, gdje zauzima oblik sićušnog i krhkog ljudskog tijela. Kralj Salomon nakon izgradnje hrama u svojoj molitvi kaže: „Ali zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio!“ (Prva knjiga o kraljevima 8,27). No ipak, Bog sebe toliko ponizi da se rodi i bi položen u jasle, među živinčadi, jer za Njega ne bijaše mjesta u svratištu.
Ne samo da je zrno korijandera sićušno, ono je i okruglo. Okrugli oblik mane bez ijednog brida, savršeni oblik, odraz je savršenosti Isusovog života bez ijedne pogreške. Mana koja je sišla sa neba i za kojeg se Izraelski narod pitao: „Tko je taj?“ To je upravo Onaj koji je zamijenio nebesko prijestolje za jasle, da bi dijelio naše boli i naša iskušenja, kako bi nama mogao dati primjer bezgrešnog života. Jer u svemu bijaše jednak nama, osim u grijehu. Bijela boja mane je simbol čistoće i nevinosti.
I posljednje što se tiče opisa mane piše da joj je okus bio poput medena kolačića. Med predstavlja Božji zakon i Božju Riječ, a u Psalmu 19,10 za njih piše: "Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim." Sjetimo se mnoštva naroda iz svih krajeva zemlje kada je došlo na goru blaženstva kako bi čulo Isusov govor. "Saće meda riječi su ljupke, slatke duši i lijek kostima", stih iz Knjige mudrih izreka 16,24 koji možda najbliže opisuje način na koji su odzvanjale Isusove riječi u ušima i u srcima prisutnih. Nakon govora na gori, Isus se sažali nad mnoštvom pa umnoži kruh da nahrani sve prisutne, nakon čega ga priupitaju:
"Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim." (Evanđelje po Ivanu 6,30-31)
Na što im Isus odgovori: "Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu." (Evanđelje po Ivanu 6,32-33)
Oni mu rekoše nato: "Gospodine, daj nam uvijek toga kruha." (Evanđelje po Ivanu 6,34)
A Isus im odgovori: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada." (Evanđelje po Ivanu 6,35)
Kao što je mana silazila s neba da uzdržava živote Izraelaca za vrijeme njihova putovanja pustinjom, u punini vremena Krist silazi s nebesa i daje život svijetu.
Razmotrimo sada na trenutak kako su Izraelci izlazili i skupljali manu svako jutro, šest dana u tjednu. Budući da je mana bila fina, tanka, pahuljasta i delikatna, i budući da se nalazila na zemlji na pustinjskom pijesku i stijenama, oni koji su je sakupljali morali bi kleknuti. Mana se morala sakupljati ujutro svježa. Morali su skupljati malo po malo u svoje košare dok nisu imali dovoljno za svoj dom. Budući da su možda sakupili nešto pijeska s manom, možda su morali prosijati kako bi uklonili pijesak. Čak da se ovaj proces sakupljanja izvede samo jednom, zahtijevalo bi strpljenja, ali je zato bila potrebna ustrajnost da se to čini svakog dana kroz četrdeset godina.
A tako je i danas… I mi, kao i Izraelci u pustinji, imamo potrebu biti nahranjeni, a da bi mogli nahraniti svoj gladujući duh potrebno je ponizno kleknuti, i potražiti našega Gospodina Isusa Krista. On je ta Živa Riječ koju moramo jesti i koja nam daje život. Ne samo jednom godišnje, jednom mjesečno ili jednom tjedno, već svakoga dana krijepiti se svježom Božjom Riječi. Naš svakodnevni hod s Isusom također zahtijeva strpljenje, vjernost i ustrajnost. Od njega skupljamo svoj kruh života malo po malo, što ponekad može biti gotovo neprimjetno, ali grumenčići koje nam daje zapravo održavaju nas i naše domove.
Bog je bio zapovjedio da se jedan gomer mane stavi u zlatnu posudu i da se pohrani unutar Kovčega Svjedočanstva. Ta se mana koja je čuvana u skladu s Božjom zapovijedi nije pokvarila, nego je ostala kao uspomena budućim generacijama da vide kako je Bog hranio svoj narod u pustinji.
(nastavlja se…)
