Tragovima Istine
nedjelja, 01.09.2024.
Lica kerubina gledaju u Pomirilište (IV. dio)
Čovjek u svemu pokušava imitirati ono što u prirodi vidi stvoreno, i u tome biva jako vješt. Ali postoji jedna stvar koju on nikada neće moći imitirati (makar je to već tko zna koliko puta bezuspješno pokušavao), a to je stvaranje novog života. Veličanstveni trenutak začeća se događa kada od nekoliko milijuna samo jedan spermij uspijeva prodrijeti u jajnu stanicu i od tada sve počinje. No da bi se novi ljudski život oblikovao i bio spreman da napusti sigurno mjesto majčine utrobe i kroči u novi i nepoznati svijet potrebno je punih 40 tjedana.
Na sličan način, izraelski narod da bi bio spreman ući u obećanu zemlju morao je proći kroz određene faze rasta i razvoja. Preko Mojsija, Gospodin se trudio sa Izraelcima da ih oblikuje, preodgoji i pripremi kroz naraštaje, što je trajalo punih 40 godina.
Na početku tog putovanja, kada je Mojsije zaprimio Toru na brdu Sinaj, bila mu je dana vizija kako bi trebalo izgledati Svetište, obličjem slično šatoru, gdje će Božja prisutnost prebivati nasred tabora. No iako je Mojsije zaprimio viziju Svetišta i predmeta unutar Svetišta među kojima je glavni Kovčeg Saveza, ulogu graditelja svega toga dobio je mladi stolar imena Becalel, što u prijevodu znači "U sjeni Boga" (becel=u sjeni, El=Bog). Becalel je bio iz plemena Judinoga (poput Isusa), unuk od Hura i Mojsijeve sestre Miriam, a njegov otac se zvao Uri (u prijevodu "Moja svjetlost"). Kao mladić, odabran od Boga, Becalel je "došao i izliječio ranu" uzrokovanu grijehom zlatnog teleta. Za Becalelovog pomoćnika izabran je Oholiab, čije ime na hebrejskom znači "Šator moga oca" (Oheli = moj šator, Av=otac).
"Tako Becalel i Oholiab i svi vješti ljudi kojima je GOSPOD dao mudrosti i razboritosti da znaju obaviti sve poslove za službu u svetištu stadoše praviti sve što je GOSPOD zapovjedio." (Knjiga Izlaska 36,1)
Na dan kada je sve bilo završeno i podignuto, oblak slave Gospodnje prekriše sveto prebivalište.
Dokle god je oblak stajao nad prebivalištem, Izraelci bi ostajali utaboreni na tom mjestu, a kada bi se oblak digao sa Šatora, krenuli bi dalje. I svaki put kada bi kretali dalje na svojem putovanju prema obećanoj zemlji, svećenici su bili zaduženi nositi Kovčeg Saveza na svojim ramenima. Ovo će sada možda zvučati suludo, ali zanimljivo je da niti izraelski narod, niti okolni narodi koje su na putovanju susretali, nitko nikada nije vidio kako zaista izgleda Kovčeg Saveza!
Dok su Izraelci bili utaboreni, Kovčeg Saveza je bio smješten u prostoru zvanom Svetište nad svetištima, koje je zavjesom bilo odijeljeno od ostalog prostora Svetišta. U taj prostor zvan Svetiše nad svetištima, smio je ulaziti samo svećenik Aron jednom u godini da prinese žrtvu pomirenja i tada bi samo on imao priliku vidjeti Kovčeg Saveza.
Tako da dok su bili utaboreni, Kovčeg je bio zaklonjen od pogleda unutar Svetišta nad svetištima. A kada bi se oblak dignuo iznad Šatora, izraelski narod bi se morao spremiti za nastavak putovanja do sljedeće lokacije koju bi im odredio Gospodin. Prije nego bi kretali, samo Aron i njegovi sinovi ulazili bi u Svetište nad svetištima i prvu stvar koju bi napravili bila je da bi skinuli zavjesu koja je odjeljivala Svetište nad svetištima od ostatka svetišta i njome bi pokrili Kovčeg Saveza.
"I kad tabor kreće na put, neka uđu Aron i njegovi sinovi pa neka skinu prekrivni zaslonac te njime pokriju Kovčeg svjedočanstva. Onda neka na nj stave pokrivalo od jazavčje kože, a odozgo razastru posve modro platno i namjeste Kovčegu motke njegove." (Knjiga brojeva 4,5-6)
Dakle, nakon prekrivnog zaslonca, pokrivali bi Kovčeg Saveza sa još dva pokrivala, a to su bili pokrivalo od jazavčje kože i naposljetku modro platno.
Ali, prvo pokrivalo Kovčega Saveza, odnosno prekrivni zaslonac, bio je ujedno i zastor koji odjeljivaše Svetište nad svetištima od ostatka svetišta i nije dozvoljavao nikome da vidi Kovčeg Saveza. Ako se sada prisjetimo Isusovog razapinjanja na križu, bio je to onaj isti zastor koji se razdrije na dvoje, odozgor prema dolje.
"...put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje,..." (Poslanica Hebrejima 10,20)
Ukratko rečeno, prvi prekrivni zaslonac ujedno je i slika Kristovog tijela. Sveprisutni i svemogući Bog ograničio je sebe zaodjenuvši se u obličje čovjeka kako bi prinosom svoga Tijela svi mi mogli zadobiti novi i živi put. Kada je Isus predao svoj duh u Očeve ruke, u tom istom času se razdrije hramski zastor!
"A Isus opet povika snažnim glasom i ispusti duh. I gle, hramski se zastor razdrije nadvoje, odozgo do dolje, i zemlja se potrese i stijene se raspukoše. " (Matej 27,50-51)
Ali taj zastor nije bio rasporen od dolje prema gore, već je bio rasporen odozgor prema dolje, što znači da je to bio Bog, a ne čovjek, koji je uklonio prepreku (zastor) koja je priječila čovjeku da uđe u presvetu Božju prisutnost. Dakle prvo pokrivalo Kovčega Saveza ujedno je slika Tijela, koje se predalo za sve ljude, da po Njegovoj konačnoj žrtvi, jednom zauvijek bude podmiren Božji sud i da po žrtvi Njegovoga Tijela čovjek može ponovno postati dijete Božje.
Drugo pokrivalo, bilo je izrađeno od jazavčje kože. Ako se pogleda u knjizi Ezekijel 16,10 može se vidjeti da se jazavčja koža koristila za izradu obuće i kao takva bila je tvrda i otporna na vanjske utjecaje vremenskih neprilika. Ali za razliku od tigrove ili leopardove kože, jazavčja koža nije nimalo atraktivna koža koja bi privlačila nečiju pažnju. Stihovi u knjizi Izaije prorokuju i pobliže opisuju ljudsku narav Isusa Krista:
"Jer izrastao je pred njim poput izdanka, i poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše u njega stasa ni krasote da bismo se u nj zagledali, ni ljepote da bismo ga se zaželjeli. Prezren bješe i odbačen od ljudi, čovjek muka i znanac boli, i kao onaj od kog svatko lice otklanja; prezren bješe i nismo ga cijenili." (Izaija 53,2-3)
Onaj koji je stvorio nebo i zemlju, Stvoritelj svega živoga i neživoga, kada se utjelovio u ljudskom tijelu, odabrao si je ljudski oblik koji nije imao ni stasa ni krasote da bismo se u nj zagledali.
S druge strane, čovjekova narav je drukčija, jer čovjek kojemu su dani na zemlji odbrojeni, za kojega piše da je poput cvijeta u polju, dune li vjetar, nema ga više, taj čovjek se stalno pokušava istaknuti i uzvisiti nad drugima, sebi daje na važnosti, sebi daje nekakvu vlast, a zaboravlja da je samo stvorenje i da je kratkog vijeka te da se već sutradan pretvara u prah. Iako nema ništa iznutra, čovjek se stalno izvana hvali! Ali Nebeska narav nije takva, jer ne želi privući našu pažnju sa nečim izvanjskim. Upravo tako i pokrivalo jazavčje kože, koje uopće ne privlači našu pažnju, čak štoviše, odaje dojam nečeg bezvrijednog, ali kada zavirimo ispod pokrivala naći ćemo nešto najvrijednije.
Nebeska narav, za razliku od ljudske naravi, ne želi nas privući sa nekakvim izvanjskim sjajilom i ljepotom, već želi da zavirimo ispod neatraktivnog pokrivala jazavčje kože i da se potrudimo te nađemo i upoznamo Božansku ljepotu i upoznavši Božju narav da ju prigrlimo i da ga u svojoj slobodnoj volji nasljedujemo!
I zadnje, treće pokrivalo, kojim je bio pokrivan Kovčeg Saveza prilikom kretanja na put i koje je bilo vidljivo očima naroda, bilo je posve modro platno. Zašto je modra boja drukčija od svih ostalih boja?
Modra boja nas podsjeća na more, more pak reflektira modru boju neba, a nebo na koncu nas podsjeća na Božje prijestolje. Dakle, plava boja nas podsjeća na nebeske stvari. Kada su svećenici nosili Kovčeg Saveza na svojim ramenima, modra boja koju je narod gledao dok ih je slijedio davala im je do znanja da se ispod tog pokrivala potpuno modre boje krije nešto što ima veze sa nebeskim.
Plava boja safira u Svetom Pismu spominje se prilikom davanja Deset Božjih zapovijedi za koje se smatra da su bile urezane u kamenu safira:
"I uzađoše Mojsije i Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset starješina Izraelovih, te ugledaše Boga Izraelova. A pod nogama mu bijaše kao pločnik načinjen od safira, sjajem nalik na samo nebo." (Knjiga Izlaska 24,9-10)
U Knjizi Ezekiela se spominje nebesko prijestolje, koje za razliku od ovozemaljskog prijestolja sačinjenog od zlata, u Ezekielovom viđenju se opisuje da je od kamena safira:
"A ispod svoda koji bijaše nad njihovim glavama bijaše obličje prijestolja, izgledom nalik kamenu safiru; i na tom obličju prijestolja, gore na njemu, bijaše obličje izgledom nalik čovjeku. " (Ezekiel 1,26)
Sljedeći retci iz Knjige Brojeva nam otkrivaju što još simbolizira modra boja:
"I reče GOSPOD Mojsiju govoreći: »Govori sinovima Izraelovim i reci im neka si prave rese na skutima haljina svojih u sve svoje naraštaje, a na rese po skutima neka stave modru vrpcu. A rese ćete imati da biste se, gledajući ih, spominjali svih zapovijedi GOSPODNJIH i vršili ih, i da se ne biste zanosili za srcem svojim i za očima svojim uslijed čega se odajete bludništvu, kako biste se spominjali i vršili sve moje zapovijedi i bili sveti za Boga svojega." (Knjiga Brojeva 15,37-40)
Svrha plavih vrpci na rubovima odjeće sinova Izraelovih bila je prizvati im u sjećanje Zapovijedi Gospodnje, tako da kada pogledaju plavu vrpcu da ih se mogu sjetiti i vršiti.
Nije slučajnost da se riječ "plava" u Svetom Pismu pojavljuje točno 50 puta. Broj 50 je broj novih početaka. Samo je jedan čovjek u cijeloj povijesti čovječanstva, obdržavanjem zapovijedi zapisanih na pločama koje se nalaze ispod plavog platna unutar Kovčega Saveza, sebe predstavio kao savršena žrtva za izabranu djecu Božju i tako im osigurao novi početak u pravednosti pred Bogom.
Danas se zna da je Kovčeg Saveza zapravo bio ujedno i sjena Bogočovjeka, a taj Bogočovjek je jedan i jedini Isus Krist, koji je u isto vrijeme i stopostotni Bog i stopostotni Čovjek. No poruka koju Nebesa žele da svaki od nas primi jest da Isus Krist nije čovjek koji je postao Bog, nego upravo suprotno, Isus Krist je Bog koji je poprimio ljudski oblik, kako bi čovjek mogao biti oslobođen od tereta grijeha i smrti, jer žrtvom Isusa Krista otkupnina za čovjekov grijeh jednom i zauvijek je plaćena!
(nastavlja se...)
