Tragovima Istine
petak, 22.07.2016.
Jezik ljubavi
Postoji jedan jezik kojega je čovjek stvorio kako bi mogao razumijeti, objasniti i opisati stvari i pojave koje ga okružuju, a to je jezik kemije. Tako na primjer, kada netko kaže H2O, svima je jasno da je u pitanju voda, a kemijska riječ za vodu daje nam na znanje da voda u svojem sastavu ima dvije molekule vodika i jednu molekulu kisika. Pomoću kemijskog jezika suvremena znanost objašnjava da je ljubav zapravo kemijska reakcija koja se dogodi u mozgu i ostatku tijela. Tu nam znanost imenuje najpoznatiji kemijski spoj koji pri tome nastaje – feniletilamin, zatim su tu dopamin, adrenalin i oksitocin i dr. No kemijski jezik objašnjava i opisuje koje se akcije i reakcije događaju u tijelu, ali nam ne daje odgovor na pitanje: Što je to ljubav?
Ako pogledamo naš suvremeni jezik: na pitanje - koja je tvoja omiljena hrana?, odgovaramo tako da kažemo: "Ja najviše volim ribu (pizzu, meso, povrće,...)." No da li zaista volimo tu ribu? Kada bi zaista voljeli tu ribu, bacili bi je čim prije natrag u njeno stanište, odakle je ulovljena. Prema tome mi tu ribu ne volimo. Istina je zapravo suprotna od onoga što suvremenim jezikom izgovaramo i tvrdimo. Mi ne volimo ribu, mi volimo sebe i u želji da sebe zadovoljimo, mi pojedemo ribu, jer nam stvara osjećaj zadovoljstva.
No osim kemijskog jezika i našeg suvremenog jezika koji je apstraktni, postoji jedan konkretni jezik koji u svojim korijenima krije odgovore o stvarnoj naravi svega što je ikad stvoreno, jezik koji se smatra jezikom svih jezika, dnk stvaranja. Kao što Sveto Pismo kaže: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa." (Evanđelje po Ivanu 1,1-3)
Da bi se upoznala stvarnost svake riječi na tom jeziku potrebno je ući dublje u samu riječ i sagledati korijen te riječi. Svaka riječ na hebrejskom jeziku ima korijen riječi koji se sastoji od tri slova. Upoznavanjem korijena riječi i upoznavanjem značenja svakog slova korijena te riječi i njihovog međusobnog odnosa dobiva se dublji uvid u stvarnost same riječi.
Na primjer, stvarnost svijeta ljubavi definirana je sa riječju "a-ha-v" (čita se sdesna nalijevo):
Korijen riječi „voljeti“ (ahav) su tri slova „alef“, „hej“ i „vet“. Svako slovo alefbeta ima svoju jedinstvenu brojčanu vrijednost. Pa tako slovo „alef“ ima brojčanu vrijednost 1, slovo „vet“ ima brojčanu vrijednost 2, itd.
Zanimljivo je isto da svako slovo hebrejskog alefbeta ima ne bilo kakvo, već određeno značenje. A koje značenje pripada kojem slovu otkriva se na sljedeći način:
Kada se slovo po prvi put pojavljuje u Svetom Pismu kao prvo slovo korijena riječi, ta riječ nas uči o značenju toga slova.
Tako naprimjer slovo „alef“ se prvi put pojavljuje u Svetom Pismu u korijenu riječi „Elohim“, što je u prijevodu Bog, odnosno Bogovi. Tako da nas riječ „Bog“ uči o značenju slova „alef“, i pridodaje slovu „alef“ božansko značenje. Dakle, „alef“ ima značenje božanskog, uzvišenog, duhovnog. Slovo „hej“ se prvi put u Svetom Pismu pojavljuje kao prvo slovo u korijenu riječi „hav“, što u prijevodu znači davati. Tako da slovo „hej“ ima značenje davanja. Ako sada još slovima riječi „voljeti“ pridružimo brojčanu vrijednost dobiva se sljedeće:
I tako dobivamo odgovor na pitanje, što znači voljeti: Voljeti je kada jedan (1) daje drugom (2).
Dakle, voljeti znači davati. Ljubav je nuspojava davanja drugome. Što više daješ to više voliš.
Majka će puno više voljeti svoje dijete, nego dijete majku. Zašto? Jer majka provede puno dana i noći i godina pružajući djetetu svoju ljubav, dok se dijete za to vrijeme nalazi u stanju primanja majčine ljubavi. I zato će roditelj više voljeti dijete, nego dijete svojeg roditelja. Dakle, ljubav nije samo emocija, nego je ljubav proces odnosno kada se mi nalazimo u stanju davanja.
U tom stanju davanja ljubeći drugoga poistovjećujemo se sa tom osobom, sve do trenutka kada poistovjećujući se sa tom osobom postajemo jedno, što potvrđuje i brojčana vrijednost riječi „ahava“ (ljubav), koja je jednaka brojčanoj vrijednosti riječi „ehad“ (jedno).
„Dajem tebi sve do te mjere dok ti ne postaneš ja.“ – Kada se to obistini onda se može reći da taj koji je u stanju davanja zaista živi riječi koje su zapisane u Svetom Pismu: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Jer ako je bližnji postao ja, odnosno dio mene, onda ja ljubim bližnjega kao sebe samoga.
No, ako je voljeti isto što i davati postavlja se pitanje što je potrebno da muž daje svojoj ženi odnosno žena svome mužu. Da li će kupovanje skupih poklona, automobila, nakita itd., učvrstiti vezu između muškarca i žene? Odgovor ćemo naći ako ponovno pogledamo riječ „voljeti“ – „ahav“. Jedan se daje drugome, „alef“ se daje „vetu“. Dakle, muž i žena će produbiti i osnažiti svoju vezu, samo ako budu jedan drugome davali i poklanjali „alef“, odnosno darivanjem božanskih, uzvišenih, duhovnih, a ne materijalnih poklona.
Pogledajmo sada kako se na hebrejskom kaže muškarac i žena:
Vidimo da su riječi koje opisuju muškarca i ženu veoma slične. Muškarac (i-j-š) se razlikuje od žene po slovu „jod“, a žena (i-š-ah) se od muškarca razlikuje po slovu „hej“. Ono što razlikuje muškarca i ženu je upravo i ono što ih povezuje. Muškarac u brak donosi „jod“, a žena donosi „hej“. Spajanjem tih dvaju plavom bojom obojanih slova dobivamo odgovor na pitanje što drži njihov brak zajedno. Riječ „Jah“(j-ah) je jedno od imena Božjih, kojim Ga ni ne znajući često oslovljavamo kada Ga slavimo uzvikujući i pjevajući „alelu-Jah“, što u prijevodu znači „Slavi Jah“ odnosno „Slavi Boga!“.
Prema tome da bi brak mogao živjeti i opstati, u braku moraju koegzistirati tri osobe: muž, žena i između njih i sa njima – Bog.
No, što se događa kada dvije osobe odluče živjeti u braku, ali ne žele Boga u svojoj blizini, ono što žele je samo uživati u onome materijalnome što im život i ovaj svijet pružaju. Ako pobrišemo Boga iz riječi koje opisuju muškarca i ženu ono što ostaje je slijedeće:
I za muškarca i za ženu dobiva se ista riječ, a to je riječ „eš“, što znači „vatra“. Dvije vatre, dva sebična bića koja misle samo na sebe i kako sebi ugoditi, ne mareći za svoga bližnjega. A ono što se događa kada se dvije vatre dotaknu jest - eksplozija. A to je upravo ono čemu smo svjedoci u ova zadnja vremena. Danas se smatra ludom, onu osobu koja je vjerna, požrtvovna, koja gleda ugoditi svom bračnom drugu i koja ostaje cijeli život u braku sa jednom osobom. Izbacili smo Boga iz naših obitelji, iz naših domova, iz naših srdaca. Svjedoci smo tolikih razvoda brakova, tolikih obiteljskih i društvenih tragedija, ali ne zato što nas je Bog ostavio, nego zato jer smo mi Njega izbacili.
Izbacili smo Onoga, koji nam je pokazao što je ljubav, koji nam je pokazao što znači ljubiti svoga neprijatelja. A taj neprijatelj smo mi, svaki put kada odbacujemo Ljubav Božju. Odbacili smo Onoga koji je jedini nevini i jedini bez grijeha dao svoj život poradi nas i poradi našega spasenja, kako bi se mi grešni i nezaslužni po toj Njegovoj žrtvi mogli ponovno vratiti u zagrljaj našemu Ocu.
On nas kroz Sveto Pismo uči kako prepoznati pravu ljubav u ovom varljivom svijetu laži i obmana:
"Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav." (Prva poslanica Korinćanima 13, 1-13)
