Snaga Tvokuna https://blog.dnevnik.hr/torakvokun

utorak, 25.09.2018.

Opet neka sjećanja ...

Vozila sam se na posao biciklom neki dan. Bio je pravi jesenski dan, toplo i sunčano i mirisalo je na jesen ! Zrake sunca su sramežljivo virkale ... prekrasno ! Jesam li Vam rekla koliko volim Jesen ???

Kraj mene su projurila dva klinca na biciklima ! Preskočili su preko bankine kao da se natječu na nekom ludom biciklističkom natjecanju ! Cijeli su bili u toj svojoj trci !
Samo sam se nasmijala. Vjerojatno sam izgledala kao neka luđakinja, ali odjednom su mi pred očima projurili neki fragmenti prošlosti ! Dvoje djece jurilo je prašnjavim putem na Ponikama !

Moja obitelj često se selila po zemlji zbog tatinog posla. Svagdje smo živjeli po dvije do tri godine. Taman one godine prije kretanja u školu proveli smo seleći se. To znači da A. (moj mlađi brat) i ja nikada nismo imali neku ekipu ! Nismo išli u vrtiće dovoljno dugo u istom gradu da bi imali neke frendove iz vrtića. Nigdje nismo živjeli tako dugo da bi imali frendove iz kvarta ! Družili smo se sa djecom maminih i tatinih poslovnih kolega, ali sve bi to trajalo kratko. Ali uvijek smo imali jedno drugo ! Uvijek smo jedno drugome bili najbolji prijatelj.
Otkad znam za sebe dijelili smo sobu. Spavali u krevetima na kat koje nam je tata "sagradio" ! Jednom prilikom živjeli smo u stanu koji je dozvoljavao da budemo u odvojenim sobama ... to je kratko trajalo. Ne stan, nego naša odvojenost. Nakon dvije tri noći rekli smo da želimo NAŠU sobu !
Imali smo taj neki običaj koji se zadržao skroz dok se A. nije odselio, svaku večer prije spavanja odradili bi sat ili dva "psihoterapije" - pričali smo ! Unatoč činjenici što bi cijeli dan bili skupa navečer smo si prepričavali doživljaje i poglede na sve ! Kasnije kako smo bili stariji nismo stalno bili skupa pa su nam i priče bile drugačije, to je onda više bilo prenošenje i razmjena životnih iskustava. Uvijek smo mogli jedno drugome reći sve tajne. Zajedno smo smišljali kako ćemo roditeljima reći neke ružne ali i lijepe vijesti vezane za školu ili naše životne odluke.

Dvoje djece na Ponikama. To smo bili A.i ja ! Dvoje malenih, musavih, preplanulih klinaca na bakinim Ponikama koje je tata popravio da se možemo vozikati.
Crveni i Sivi Ponika... imali su i svoja imena, prava trkača, ali ih se više ne sjećam ! Rasvjetna bandera nam je bila "benza" i tu smo svako malo stajali da se ispušemo od jurcanja. Preskakivali smo rupe i vozali se po kamenju, što drndavije to bolje.
Danas zapravo ni ne mogu zamisliti koliko smo nas dvoje vremena proveli samo se vozeći na tim Ponikama. Nitko nam nije trebao, nije nam bilo dosadno, nije nam trebalo sto igračaka. Imali smo svoje Ponike, imali smo svoju Livadu pred kućom, imali smo svoje Zadnje Dvorište i dvije šupe, baštu i katkad neke životinje. Znali smo često ostajati sami jer su nam roditelji radili. Sami smo spremali kuću, pomagali mami, skupljali tati pokošenu travu i otpalo lišće... bilo nam je predivno ! Ali bili smo sami, A. i ja, najbolji prijatelji.

A. se odselio prije dvije godine u Irsku. Završio je svoj fakultet i otišao za boljim životom. Sada živi u Dublinu i dolazi na Holiday ! Kada dođe ponašamo se kao stranci.
A. ima tonu prijatelja koji su ostali ovdje i sa svima se mora podružiti. Mora se družiti i sa mamom jer ipak mama je mama. Druži se on i samnom, ali nije to to ! Udaljili smo se, svatko ima svoj život. Svatko vodi svoje bitke sam, bori se kako najbolje zna i umije ! I dalje smo si najbolji prijatelji. I dalje se borimo jedno za drugoga ali na neke svoje drugačije načine ! Ne krivim ja njega, ne krivim ni sebe, život je to ! Ali ja imam problema s prošlosti. Uvijek se nekuda žurim i jedvačekanje me ubija, a onda mi se dogode ovakvi neki trenutci i ostanem šokirana koliko se sve promijenilo. Gdje smo bili i gdje smo sada ! Često plačem za prošlosti, plačem za tim nekim danima i tim nekim ljudima kojih više nema pored mene !

Sinoć je zvao ... kaže došao je po curu na posao pa idu doma gledat film ! Predivno ! Doći će opet za Božić. Jedva čekam. Nema veze što ćemo se dva dana nakon njegovog dolaska poklat i posvađat na noževe, jedva čekam da dođe. I donese onaj neki dašak velikog grada i drugačije klime !
Najbolj prijatelj ti ostaje najbolji do kraja života ! Možda nam se nekada opet životi približe ... možda opet budemo barem na istom kontinentu ! Želim to ! Ne mogu zamisliti budućnost u kojoj njega nema blizu !!

P.S. ne znate šta propuštate ako nemate brata ... i to mlađeg wink

Oznake: #brother #memories #happy #family

25.09.2018. u 18:48 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.