independent country croatia
26.02.2005., subota
DOUG SAHM
a ovo je meni u zadnje vrijeme rado slušani country izvođač. lijepe vesele pjesmice laganoga zvuka. ime mu je doug sahm i baš sam nedavno saznao da je umro i baš mi je bilo žao. ali me je njegova pjesma razveselila. neka tako i ostane. |
JEBENO BRATE U NAŠEM NOGOMETU
|
počelo je počelo. i to baš onako kako je trebalo. osjekov rezultat nekako ne mogu preboljeti. nisam danas moga izbaciti na post najavu jer me net jebao, tako da su moje prognozerske uspješnice ostale samo za mene. dakle, osijek. kao što se moglo vidjeti, borbom su zaslužili i više od boda, lai kad se vidi igrač manje, manjak talenta i igračkih sposobnosti, treba uzeti ponuđeno i ostati sretan bodom. iako je ovo bio trenutak da se hajduka dotuče do koljenja jer su bili u kriminalnome izdanju i nikada zreliji za punu mrežu golova, došao je glupi ostopanj i sve uništio. idiotski žuti za svađu i drugi za namjerno igranje rukom. što bi bilo da smo bili komplentni? onakvo junaštvo se već dugo nije vidjelo na našim terenima i dečkima svaka čast. borbenost je izbijala na sve strane, trako po čitavu terenu nije prestajala do sučeva zvižduka. ne znam koja ekipa može toliko trčati, i još, i još. ovaj je rezultat nagrada za uloženi trud, premda bi se svi mogli složiti kako je osijek zaslužio sva tri boda. ono što je hajduk pokazao ovdje, nije vrijedno prvoga mjesta niti svih silnih pojačanja. onaj se guzonjin sin kranjčar nije vidio te je kao u stilu dinamovih utakmica samo trčkarao terenom, ali svih 90 min- zamislite, svih 90!!!! jedini koji ima pohvale je Leko koji je svoj posao odradio profesionalno. hajduk nije stvorio niti upola prilika koliko je osijek s igračem manje, ali je uzeo bod. zahvala osječanima na odličnoj pariji i samo tako naprijed. hajduk? Ipak ima pravde i moja su se očekivanja ostvarila. dinamo je pao na prvom težem ispitu, i to na moju veliku sreću. mamić je fino proda sve što iole vrijedi i planira kupiti prnje iz dinama s zarađenom lovom. dinamo nikada crnji i drago mi je da je to baš bio zagreb. sada će biti zanimljivo dinama gledati u borbi za opstanak, tamo gdje ga svi želimo vidjeti. vidjelo se da je dovođenje lončarevića bio pogrješan potez jer je on jedan od naših slabijih trenera, a na usluzi im je bio her Otto Barić-budale. sada je situacija gadna i ode prvenstvo koje ionako bilo jaaako daleko. I na kraju bih se dotaknuo rijeke koja je baš bezveze prosula bodove protiv susjeda. mogli su im pustit majmuni iz pule. ovako ostaje žaljenje za propuštenim, i nada da će se dokopati bodova za naslov. živjela rijeka. |
24.02.2005., četvrtak
|
e sada idem u kivi kartati i boli me kurac. haudi- kako bi rekli kaouboji. treba nadoknaditi ovijeh nekoliko poraza. i jedno osječko pivo popiti. |
OVO JE TRENUTNA COUNTRY LEGENDA
ajd da baš oborim svoj dnevni prosjek tekstova. eto ga treći, pa neka ide kvragu. evo vam Tim Mcgraw, legenda countryja, najprodavaniji izvođač, trendi pjevač, ali je dobar. tekstovi su mu bliski onom netaknutom jugu, njihovu folkloru. ima i pjesama o štalama, o traktorima, roštiljima, pick upovima, pravom životu country boyja.I like it i love it I want some more of it I tried so hard to find some lovin. ili druga pjesma She thinks my tractor sexy it realy turns her on She is allways strering at me... She is even kind of crazy about my farmers ten she is only one who realy understands what gets me She thinks my tractor sexy ili pjesma Every friday night there is stedy cloud of dust it leads to the field full with pick up tracks... there is big fire burning but dont be alarm its just country boys and girls going down to the farm... |
ODLUČIO SAM KUPITI KAUBOJSKI ŠEŠIR
|
odlučio sam kupiti kaubojski šešir. sigurno se ne pitate zašto jer vas ne zanima. neka i ne mora vas jer je to moja stvar koju ću svejednio reći a vi nemojte čitati, ako ne ćete, ili čitajte ako hoćete. Jedini je problem što toga nema ili baš ja ne mogu u Osijeku, a nemam niakve rodbine u ameriku, nego kao svaki pravi Hrvat u Nemačku. I nije to došlo samo od sebe, nego je već dugo u meni vrilo dok nije sagorjelo u neispunjivu želju za nečim čega tu nema. Znam da to nije obilježje našega podneblja, niti kulture, ali je one kulture koju ja volim. A to je kultura američanskoga juga. Da, american south, taj prirodni i netaknuti dio američkoga društva koji odskače svojom prirodnošću. e jebiga, izgubio sam nit vodilju. svi me jebu sa svih strana. ako mi pukne nastavak pišem, ali i dalje želim kajbojski šešir. Like Tim Mcgraw. |
GRJEŠKE U PRAVOPISANJU 2
Već sam u prvome dijelu naveo povijesni okvir nastanka ove problematike, pa ste mogli dobiti uvid i stvoriti neki stav. U ovom će te tekstu ipak dobiti moje mišljenje, moj subjektivni stav jer sam tako naučen i tako pišem, a ako ste čitali pažljivo, primijetili ste da se uopće ne radi o nekim endehazijskim korijesnkim pravopisima, niti nečemu nerazumljivomu. Zapravo se promjene niti ne primijete. Promjene ću vam sada iznijet, ali baš sve i vidjet će te kako se prašina, zapravo, digla oko ničega.PRAVIL0 1. KRAČENJE SLOGA S DVOGLASNIKOM - ako u oblicima i tvorenicama na mjestu dvoglasnika (ije) dolazi kratak slog (je), tada se dvoglasnik smjenjuje s kratkim je: bijel-bjelina, cijena-cjenik, mlijeko-mljekar... (dakle, nešto sasvim normalno što danas koristite bez da vas netko tjera - kada kratak slog dolazi iza pokrivenoga r, tj. kada je r posljednji glas u stalnoj zatvorničkoj skupini, tada u oblicima od četiriju riječi (vrijeme, privrijediti, upotrijebiti, naprijed) dolazi e, a u ostalih dolazi je. Dakle, vrijeme-vremena, privrijedit-privreda...., ali brijeg-brjegovi, strijela-strjelica, grijeh-grješka. Isto tako pišemo, a ne odnosi se na ovo pravilo jer je ono podpravilo pravila koje kaže da je dolazi iza početnoga r kada on dolazi iza zatvornika ili otvornika: riječ-rječnik, korijen-korjenčić, riješiti-rješenje... Dakle, vidljivo je da je ovo famozno pravilo u novome pravopisu kojega svi smatraju korijenskim, zapravo čisto hrvatsko rješenje s nekim iznimkama onih riječi koje su se najjače uvriježile u svijest govornika. Nema nikakve revolucionarnosti, ničega što već nije u svijesti govornika. PRAVILO 2. ODVOJENO PISANJE NEGACIJA (ne ću) Danas svaki pismeni govornik hrvatskoga jezika zna kako se negirani glagol piše tako da se negacija stavlja u rečenici odvojeno od istoga glagola. Dakle, piše se ne želim, ne tugujem, ne volim... Svi glagoli se tako piši i to nam nije strano. Ono što se dogodilo je sljedeće. Srpski su jezikoslovci jednostavno to pravilo namjerno izbacili iz zajedničkoga pravopisa (to je rješenje svojstveno njihovu jeziku) kada je bila riječ pisanja negacije glagola biti. Glagol biti ima nekoliko inačica pisanja i one su nam svima poznate: ću, ćeš, će, hoću..., sam, si, je..., ali se jedino negacija toga glagola piše spojeno neću. To se naziva napad na jezik, rušenje jezične cjelovitosti. Sada se stvara panika kako to mi opet idemo pisati korijenski, a vidljivo je da to nije ništa drugo nego odstupanje, nepotrebno, od jezičnih pravila. Dakle, ne ću, ne ćeš... PRAVILO 3. GLASOVNE PROMJENE U hrvatskome jeziku postoje glasovne promjene koje su vam poznate:palatalizacija, sibilarizacija, jotacija, ali i jednačenja zatvornika po izgovornome mjestu (pas-pašće, orah-oraščić ne orahčić; u tome je nova promjena), gubljenje glasova (seliti-iseliti, bežični umjesto bezžični) i jednačenje glasova po zvučnosti (pr. vrabac-vrapca). U ovoj zadnjoj promjeni doneseno (ne donešeno) je novo-staro rješenje u situaciji kada se šumnici d i t ne gube ispred c, osim u riječima otac-oca, sudac-suca, svetac-sveca. U svim ostalim riječima se ne gube, dakle: ledac-ledca, letak-letci, sudac-sudci. Dakle, u svim riječima koje završavaju na –dac, -dak, -tac, -tak glasovi d i t se zadržavaju. I tako bi to bilo sve. Baš tako. Sve oko čega se danas diže tolika buka. Nekoliko novih-starih pravila koja su od naše samostalnosti postojala, ali kao dvojnosti, kao izbor između dvoga. Vrjeme je bilo da se dvojnosti, koje idu samo na štetu jezika, dokinu i uspostave stalna pravila. Niti ćemo mi biti nepismeni, niti smo do sada bili, ali je važno pisani jezik dovesti do savršenstva. Važno je uočiti kako ova pravila nisu nova, hrvatskim govornicima strana. Naprotiv, njima smo se porabili sve do Novosadskoga dogovora i sada to ponovno trebamo. Zvuči nategnuto, ali još uvijek postoje elementi (kako zvuči komunistički, ali druge riječi nema) kojima nije svejedno što Hrvati napokon mogu uređivati vlastiti jezik preko kojega su nas godinama tlačili i odnarođivali. Ne smije biti upleteno puno politikanstva u jezične raspre jer one dovode do ovaga da svi, samo ne jezikoslovci, govore o jeziku. HRVATSKI SE JEZIK VOLI ZNANJEM I UČENJEM!!! |
23.02.2005., srijeda
GRJEŠKE U PRAVOPISANJU
|
Pokušati ću u nekoliko nastavaka, pošto vidim da dugački blogovi nisu baš čitljivi, objasniti tu pravopisnu problematiku, prikazati ju onakvom kakva ona zaista jest. Sažeti ću nekoliko pravila kojih bi se svi trebali držati i to baš ona koja su najspornija, a kojih opet nema puno. Dakle, prvo bi se trebalo reći kako pravopis predstavlja skup pravila pravilnoga pisanja. Kao knjiga, ona se baš sastoji od pravila pisanja velikoga i maloga slova, razgodaka, riječi iz stranih jezika, riječi s dijakritičkim znakovima (slova s kvačicom), pisanje iji ili je... itd. Osim toga dijela, postoji i pravopisni riječnik u kojemu se nalaze samo one riječi koje su pravopisno zanimljive, oko kojih se kolebamo. To je knjiga koja bi se trebala naći u svačijoj privatnoj biblioteci. Ona predstavlja izvor našega pravulnoga pisanja. Kako se nitko od nas nije rodio znajući hrvatski standardni jezik, tako se nitko nije rodio sa znanjem pisanja istoga. Kako moramo učiti jezik, tako ga moramo učiti i pisati. To nije samo naša problematika, već se to odnosi na sve jezike. O tome ću isto pisati. Elem, kako razvoj našega jezika nije jednostavan, kao i sve što se Hrvata tiče, tako su nam problemi vezani uz njega također složeni. Čitava se današnja velebuka oko jezika, zapravo, svodi na pitanje od koje točke treba nastaviti razvoj našega jezika. Kako bi skratio i ovaj dio koji je posebna priča, zadržati ću se na konstataciji kao je sve ovih godina izrečeno točno i kako su svi u pravu. Jer, naš je jezik doživio nekoliko udaraca tijekom XX. st. od kojih i danas osjećamo probleme. Prvi je bio veliki utjecaj Vuka Stefanovića Karađića čiji su sljedbenici poturali takva rješenja kojih se hrvatski jezik uhvatio i na tome temeljio daljnji razvoj. Ti su temelji ugrađe, djelomično, i u Boranićev pravopis koji stoji kao temelj današnjega suvremena jezika. Drugi je bio stvaranje NDH kada je naprasno prekinuto s tradicijom fonološko-morfonološkoga pravopisa, utemeljene Boranićevim, te se prešlo na čisto morfološki, korienski (tako bi se pisalo) pravopis. Treći je bio Novosadskim dogovorom kojim se htio hrvatski izjednačiti sa srpskim radi već poznatih želja. Mnoga su tada pravila, svojstvena isključivo hrvatskomu jeziku, naprasno dokinuta te zamijenjena srpskim rješenjima. Tih su se pravila Hrvati pridržavali sve do te 1960. g. U istome razdoblju nastaje hrvatska inačica u vidu novoga pravopisa kojega su vlasti zabranile i uništile. Ali je ostao samo jedan primjerak koji je tajno tiskan u Londonu i po tome dobio naziv Londonac. On je bio grješka koju je trebalo popraviti. Tu dakle dolazimo do pitanja kako dalje. Ja sam ovaj uvodni dio skratio, tako da sam iznio samo ono najosnovnije da bi se shvatio povijesni okvir. Za pitanja sam otvoren. Dakle, koji je ispravni put, koji je normalnojezični slijed događaja, kako Hrvati danas dišu o tom pitanju (neispravno je reći i pisati- po tom pitanju). Strjelice znanja su uperene prema nama, a mi ne smijemo činiti pogrješke. |
22.02.2005., utorak
POČINJE LIGA PRVAKA I HNL
|
danas je liga prvaka, bog te jebo. ovako se dugo nisam veselio početku nogometa. nije da ne pratim, ali ovako me veselje dugo nije obuhvatilo. ljudi moji, liga prvaka. e, utakmica, ne baš neka uzbudljiva, ali svejedno je to liga prvaka. dotsa više onih liga petice, pun mi ih je kurac. daj malo prava nogometa. brate, a još Ivić daje komentare. to će biti totalna ludnica. samo je problem što ću gledati u birtiji pa ne ću ništa čuti, ali će osjećaj ostati isti. liga prvaka, birtija, pivo, dim da ga se može rezati nožem. a jpš važnije je to što počinje naša prva liga. jebiga, ali domaće je domaće. ništa nije ko subotnji prijenosi naših dosadnih utakmica. jesu dosadne ali su naše. dosta mi je više klubo koje ne znam ni izgovoriti, niti gdje se nalaze. ko će koga, ko će komu... i usto će hajduk dobiti po pički kod nas u osijeku, makar to sve bilo namješteno. |
21.02.2005., ponedjeljak
NOVI NASTAVAK OZ-a
|
počinje OZ. idite ga svi gledati. došle su nove face i kinezi. jebeno. |
BEZ NSALOVA
|
ne razumijem. al zato kontam kako bi trebao promijeniti izgled bloga, nekako mi se više ne sviđa. ne znam kako će se to svidjeti mojim brojnim(!?!?) čitačima i obožavateljima, ali jebiga. dosta mi je ovoga mračnoga.savjet ne bi bio zgorega. i tako.kratko al jebitačno. nekako kako nema ideja za srati na blogu, postaje mi dosadan, a i niko mi ne šalje pjesme da ih čitam. evo gledam busha i baš si mislim to je pravi čovjek, državnik i pol. da je nama jedan takav. saznao sam kako je umro doug sahm, baš kada sam ga počeo slušati. jebeno. onaj blog dralemajstore je baš fora, nekako mi je neobičan ali jedinstven. drago mi je da ste mi ga preporučili.dečki su totalno otkvačeni. |
19.02.2005., subota
ZAMOLBA
|
dajte ljudi iditite na blog, najjači uvijek bio dralemajstore, imaga u linku kao dado. tu ima svega, svidjet će vam se. čovjek vas lijepo moli i odazovite se. ne ćete se razočarati. To je inače najlošiji blog i ne bi ga nikomu preporučio, samo preseravanje. čovjek uopće nema smisla, nego se pretvara, kao da je fora. odite pogledajte, svidjet će vam se. jedan od boljih blogeva. baš onako po mjeri svakog mladog. ja recimo još na njega nisam išao. čekam da mi drugi kažu kakav je. |
ŠKOLA JE ZAKON
znam da ovime plagiram druga od kojega sam skontao ove slike, ali je svejedno potrebito staviti još poneku. e ta škola, te školarke, majku mu, pa tako u nas nije bilo. nikakvi izljevi takvih osjećaja među školarkama, a eto vremena se mijenjaju i ja to podržavam. ovo je bio vrlo lijep prizor, premda ne znam što im je bilo na pamet da to sve stave na net, možda zbog baš ovakvijeh reakcija. i neka su stavile, prizori su jaki, premda može biti i boljih glumica, ne kažem da su sve loše, pače dobre su, al zhnam da se po razredima skrivaju i prave ljepotice kakvih samo škole mogu izbaciti. hvala bogu na školarkama. (bez ikakve ljutnje) |
16.02.2005., srijeda
|
idem u potrgu za literaturom. idem u neizvjesu budućnost. treba za ispite. ispite položiti. |
15.02.2005., utorak
JESTE LI ZA CIGARETU?
|
Uvijek me jebalo otvaranje kutije cigareta. Iako uz zvuke Johnnyja Casha sve ide lako, ni ovaj put mi nije bilo drago. Jebiga, uzmem novu kutiju, frišku iz šteke koju inače ne otvaram cijelu nego samo bočnu stranicu i onda se uvijek mučim izvući one dublje kutije... Elem, uzmem kutiju i opet isto sranje. Baš se nameračim zapaliti, pogledavam kutiju s jedne i druge strane, provjereavam je li jačina ona ista; znate smanjili su jačinu waltera pa sada ima okus po bljuvotini; lagano prstima povučem onaj odvojeni dio folije koji služi za otpakiravanje. Sav se nakako uzbudim, išćekujući konzumirati sadržaj, sav se uspušem, počnem uvlačiti i izvlačiti usne kao da gledam staljinovu sliku uz uzdisaje, zanijemim. Kako se filija lagano odljepljuje od kutije i ostatka donjega dijela zaštitne folije koja je bogom dana kako duhan ne bi završio u džepu, razmišljam kako to sve deponirati u pepeljaru, a da ne bude puno smeća. Jako me živciraju neuredne pepeljare u koje ne možeš pošteno otresti svoju cigaretu. Većina manijaka uopće ne pazi kako pune pepeljaru ostatcima od otvorene kutije pa prilikom otresanja cigarete moram nabadati prazan prostor. Još me više užasavaju krimeni poput ostavljanja žvake koja se prilijepi na dno i nastane živo sranje. Je li toliko teško žvaku umotati u neki papirić, lagano ju urolati i takovu ju staviti u pepeljaru? Nije teško rolati drogu, ali ćemo žvaku baciti u pepeljaru kao na pod. Elem, tu dolazim do problema s početka. Kako se lagano kutija otvara, folija se počinje nesnosno lijepiti po ruci kao magnet, izazivajući u meni polaganu nervozu. Nervoza se pojačava kada ne uspijem, a to se gotovo nikada nije dogodilo (ne znam vama?), odvojiti onaj dio za početak otvaranja kutije od folije kaja pokriva gornji dio kutije, onaj poklopac. Oni nekako uvijek ostanu spojeni te je tako nezgodno deponirati ostatak. Međitim, nekeko prijeđem preko toga jer znam da sada na božje vidjelo izlazi onaj dio kojim se sve popravalja i koji ostavlja nimalo nereda iz sebe, a to je onaj mali papirić koji otkidamo da bi došli do zlatnoga sadržaja. Taj papirić, tzv. otvarnjak, ima presudnu ulogu u završnoj fazi raspakiravanja cigareta. Spomenuo sam kako volim pedantnu pepeljaru, e njime se to postiže. Nikakav filozofija i ne znam zašto to svi ne prakticiraju. Lagano uzmem pokrovnu foliju koja se još uvijek lijepi za ruku te ju urolam tako da dobijem mali krug ili kao malo pismo koje ću poslati u dubine pepeljare. Tu sada slijedi najveći problem. Primijećujete kako je onaj dio za otkidanje folije nesnosno dugačak. Baš kao takav predstavlja najveći problem urolavanja cijele folije jer baš kada je sadržaj spreman za novo umotavanje taj mali visuljak ima presudnu ulogu u finaliziranju prve faze, a ta je uloga ona ljepljivost koja nestaje u trenutku kada trebam omotavanjem toga prvoga smotuljka završiti njegovim omotavanjem pomoću one početne male folije. Tako da nikada ne drži, nego uvijek neki mali dio viri. Neka,malo truda i sve će biti u redu. Tada uzimam onaj papirić, onaj čijim micanjem otkrivamo sadržaj kutije, i njega lijepo rastvorim, prostrem ga kao dekicu na mirisnoj livadi, te u njega stavim onaj prvi smotuljak. Tada stranicu po stranicu lagano zatvorim i dobijem mali pravokutni oblik ispunjem folijom od kutije cigareta. Na taj sam način uspio ipak uredno spremiti sve ostatke koji prave nepotrebno smeće. Pepeljara je uredna, gotovo uvijek čista, a ja tada uzimam upaljač, koji upali iz četvrtoga pokušaja, i pripaljujem uredno polizanu cigaretu. Ušćuje se malo pucketanje koje je zdravo. Uvučem prvi dim kojega nikada ne uvučem do kraja nego ga samo ispuhnem u znak pobjede nad čitavim procesom vađenja cigarete i paljenja koje ponekada zna biti izrzito mučno. već ubrzo slijedi drui, ovaj puta pravi dim kojim malo proparam, da ne kažem iznenadim, pluća, dim koji propiri sve dišne putove, koji i sada čini isto uz Cashovu verziju Thirteen od Danziga. Nako još nekoliko dimova, slijedi prvo otresanje cigarete, zapravo ''šiljenje'' u pepeljaru kako bi se formirao željeni cigaretni oblik kojega će ona zadržati do kraja uživanja u duhanu. Tek tada pušenje ulazi u područje automatizma kada se smjenjivaju otresanja, šiljenja, ostavljanja na pepeljari i konačno gašenja, kada u povijest nepovratno odlazi posljednji sivi dim koji se pretvara u oblak koji odlazi u udaljenje krajeve, poneki krug koji kao aurola odlazi naći mjesto na glavi pokojega anđela na nebu. A u pepeljari ostaje samo uspomena na netom ispušenu cigaretu u vidu maloga zgrišta, ali nada kako će uskoro doći opet trenutak paljenja cigarete. O da! Usput, kažu kako pušenje nije zdravo! |
14.02.2005., ponedjeljak
valentinova čestitka
|
sretno mi valentinovo. želim si još ovako uspješnih valentinova, da ostanem jednako lijep i zgodan kao i sada. zahvaljujem renati sopek što mi je to isto zaželjela te i ja njoj isto želim svako dobro. |
|
Kao što se vidi, promijenio sam se. od sada me samo zanima lijepo, umjetnost. akt... a ovo bi trebala biti muza Thalia, ali u suvremenome izdanju. treba joj popularnost i jer se od gaža ne može živjeti. živio ja u tom poslu |
DANAS NISAM IŠAO NA MISU
|
Danas nisam otišao na misu. Nisam otišao iz jednoga čistoga razloga: ja uopće ne idem na mise, pa tako nisam trebao ni danas. Niakda se ne idem pomoliti niti bigu, niti isusu, niti mariji. Inače, misa je počela u deset sati i nisam se ustao jer sam se toliko sinoć napio, da me ni buldože nebi izvukao iz kreveta. Mislim, i da se nisam napio ne bi otišao na misu iz jednostavna razloga: ja ne idem na mise. nekako mi se ne da sjediti besciljno sat vremena u neugodno hladnim i zagušljivim prostorijama, gdje se još ne može ni zapaliti, a platio sam za upad. Dobro tek na kraju zabave, kao neka procjena za svečenikovo misiranje, ko ako je misa bila dobra ubodite ljudi koju kunu više. Ako ne, daj šta daš. E, takvo se poslovanje jednome svećeniku, prevažnome božjem glasniku, nije svidjelo. kako nije bogzna kakav misodržac, tjedna plaća koju zaradi na terenu nije bila povelika. gledatelji-slušači su ga odlučili kažnjavati iz tjedna u tjedan smanjenim donacijama- lemuzijama, emulzijama ili kako se već to kaže- njegovim govorničkim eskapadama za božjim stolom, nešto poput Mamićeva kažnjavanja igrača zbog loše odigranih partija. Dečki, slabo ste igrali ovaj mjesec i ja vam od usta otkidam 10 000 maraka. Nema više zajebancije. Tako je i vjerno božje stado iz jednoga sela blizu vas odlučilo kazniti svojega vodička ka bogu. Pošto je teško biti svećenik, i ne imati stalnoag izvora zarade, moralo se nešto učiniti. Svećenik si je baš nekako ovih dana župni stan, s pogledom na obližnji vinograd od čijega vlasnika već godinama dobiva enormne količine alkohola na poklon i koje vrlo brzo nestaju, dao obnoviti nekim novotarijama. Pa si je tako kupio na kredit kućna kina i linije kako ne bi zaostajao u tehnici, ipak je on svećenik u trendu. U to je planirao uklopiti i nova kola, ništa specijalno, neki golf ili mazdu- japanci su sada popularni- kako je načuo u svećeničkim kuloarima. i eto ti vraga. njegovi župljani, njegovo stado, baš sada odluči više ne trpjeti njegovo amatersko misarenje te mu tako upropasti planove. '' Vidi ti njih. Ne će oni meni tako. Pa doći ću na loš glas'' pomosli svećenik i dođe na veliku ideju. Uvede mjesnu glavarinu, tzv. svećenikovu desetini koji odredi godišnji paušal kojega bi svi vjernici trebali preko opće uplatnice- kako moderno, pa ne trebaju nam odredi kraljevih konjanika kako bi ubrali porez, služimo se čudima sivremene tehnologije. zamislio je, uz godišnji danak i stalna dabanja na licu mjesta na misi, bit će još i za brod, ionako mu je onaj stari privezan na Braču pomalo demode. Kada se za takvu ideju pročulo po selu, svećenik je samo mirno otpio gutljaj nekega skupoga pića kojega svakodnevno uživa, ugasio malboro u pepeljaru od slonove kosti, spremio u memoriju svojega moćnoga računala posljednje slike malih dječaka koje je dopbi od jednoga ljubitelja djece iz njemačke, ugasio internet, obukao svećeničku odoru te zamolio boga za još jednu uspješnu misu. I onda ga je spičio harc atak. Ne nije naravno. Tako bi ja htio da je bilo, a pošto nije, ja danas nisam otišao na misu. Niti ću otići idući tjedan. Sada, razmišljajući o onim američanskim svećenicima u zabitima južne karoline ili alabame kako na noge dižu svoje stado i poželim čuti misu. Zamislim si pjesmu, zadimljenu crkvu, pjesmu i ples- počinjem se križati u ime oca i ... kad se ono sjetim da u klupama tih istih crkava zapravo sjede brat i sestra međusobno jučer vjenčani, bratić i sestrična kako u naručju drže zajedničko tek kršteno dijete- čitavu plejadu incestuoznih likova. Još im dodaš nekoliko nimalo po život opasnih čegrtuša i eto ti novoga razloga da opet ne idem na misu idući tjedan. Pa ljudi moji, ja želim živ dočekati starost, želim znati kako će niko igrati za hajduk, hoće li hrvatska prihvatiti poziv da uđemo u EU, hoće li se jergović obrijati, tuđman ponovno uskrsnuti. Zato ću i dalje s gađenjem proći pokraj crkve, znajući da imam karte za sljedeće kolo HNL-a kada nam u osijek dolazi hajduk. tamo ću se pomoliti niki, trenutno mome prvome bogu i pitati ga da nam hajduk prepusti bodove. ja znam da taj dečko to može. onda ću se poslije utkamice u gradu napiti, te ću u nedjelju ujutro opet imati razloga DA NE IDEM NA MISU!! |
13.02.2005., nedjelja
ŽIVOT JEDNOGA ČOVJEKA
|
Poruka ide ovako: '' Pao sam, uganuo sam nogu. Gadno. Dobio sam langetu. Bit ću van terena barem mjesec dana.'' To je zapravo kraj jedne vesele priče o našem mladom bosancu, studentu prava iz Jajca, zapravo sela pokraj Jajca. Inače se radi o jednom lijepom mladiću širokih pogleda na svijet. U njega nema zajebancije, jednostavan, ali opet u drugu ruku vrlo zahtjevan i dobar čovjek. Dobro građen, prava definicija na području prsa. Zahvalan posjetitelj tjeloizgraditeljskih oganizacija. Međutim, njegova fizička dominacija nije čisto skoncentrirana na tijelo, nego se ona proteze , kao invalidska proteza, u sferu mentalnoga sklopa i intelekta. Nije da je njegova životna filozofija šutnja je zlato, ali se potvrđuje u većini njegovih konverzacijskih slučajeva. Nije da se čovjeku doimlje da nekada priča sam sa sobom kada pokušava one neugodne šutnje u razgovoru prekinuti čisto bezveznom pričicom o naravi kupusa uvezenom iz indije ili nekim temama koje čovjeka cijeloga okupiraju, pače cijelo razgovorno društvo. Bosančev svaki odgovor na neko pitanje ili ne daj bože komentar samoinicijativni smatra se mudrošću indijskih mudraca ili Plečkovih jogija. Međutim, nije to zbog njegova neznanja, nemogućnosti normalnoljudske komunikacije- ne daj bože, to je zbog toga što čovjek ima višu razinu razmišljanja koja nam ljudima nije pojmljiva. On može šutnjom reći više nogo što bilo tko od nas može cijelim litanijama. Inače je vrsni student prava, zapravo je to bio prve dvije godine, kada je funkcionirao kao normalan čovjek otvorena srca i velikoga razuma. Kako je ta godina završavala, nešto se u njemu promijenilo. Postao je čudan, zapravo nama neshvatljiv. Postao je već spomenuto šutljiv, nekako nezainteresiran, s nekim dubokim pogledom u daljinu koji te ostavlja bez daha jer tako odaje dojam duboko intelektualnoga mudraca. Uz tu duhovo-pojavnu promjenu, dogodila se promjena u životu kada se povukao u osamu vlastita stana i života. Komunikacija mu se svela na mentalno čitanje misli sugovornika i vrlo šture odgovore. Jedino što se iz toga moglo zaključiti jest da je čovjek uvidio neku novu filozofiju, dobro ju proučio i stvorio neki novi, nama nepoznati, pogled na svijet. Odjedom mu je stana konteplacija prožeta stalnom i besprijekornom šutnjom prerasla u životnu filozofiju te se tako promijenio u jedno sasvim novo biće. Biće nesposobno za bilo kakav oblik svakodnevne komunikacije, smislena razgovora, ali i davanja ispita. Za njega ovozemaljske stvari više nisu toliko bile važene, čak je i cigaretu ostavio. Vjerojatno je uvidio kako je takva komunikacija za čovjeka nebitna, kako je razgovor opterećenje i kako se sve može stalnom šutnjom. Tako su znali prolaziti dani u kojima je on cijelo vrijeme bio zatvoren u kući, ne izašavši ni jednom iz svoje crkve koja mu je predstavljala utočište, kako od svijeta tako i od utjecaja drugih ljudi sa strane. Isprva se mislilo kako čovjek uči, zapinje da bio koju godinu dao i tako skratio vrijeme studiranja, skinuo se s grbače svojega ćaće gastarbajtera, ali ne. Čovjek se zadubio u svoju filozofiju novoga svjetskoga smisla, otuđio se. Kada je protekao dugi niz mjeseci, čovjek se pojavio iz vedra neba u lokalnoj gostionici. Mi smo se s njim već oprostili, a ono šok, filozof se vrati u ovaj svijet. Smatrali smo kako je, eto, prošla neka faza u njegovu životu u kojoj se tražio, a počela je sa šutnjom, pa otuđenjem i eto ga opet među nama. Očekivali smo neke priče, objašnjenja, priču uopće- ali ništa. Dobar dan, dobar dan. Tu i tamo koja rječca, i opet šutnja. I tako dan za danom, poneko pojavljivanje, malo priče iz koje smo ipak uspjeli saznati kako se čovjek odjednom utopio u nešto što se zove neprestano gledanje televizora, odlazak na spavanje u četiri i buđenje u šest popodne i tako mjesecima. Dakle, nije se tu radilo o nekim iščitavanjima filozofija istočnih mudraca, niti napuštanje površnosti ovoga svijeta. To je bilo utapanje u samotuzi i televiziji. Ona mu je bila nova filozofija, pogled na svijet u kojemu je komunikacija bila zabranjena, zapravo jednostrana dozvoljena. Dakle, ipak se promijenio i ponovno dolazio posjećivati svijet uz pojačanu komunikaciju koja još uvijek nije bila dovoljna i koja je nekada prelazila u tragikomične situacije vođenja monolga mjesto dijaloga. Ipak, ono što bi rekao postajalo bi toliko smiješno da mu je svaka rečenica bivala legendarnom, pamtljivom. Njegova bi dnevna doza razgovora izgledala ovako : ‘’đe ste momci. U vid’ omladne kako sjedi, tu, kava… e momci. Kak si mi ti. Viđe ga, momčne’’. Mi : ‘’ O vidi ko nam došao. Već tako rano. Pa do kada si spavao ? (iz dana u dan čovjek se budio sve ranije : oko tri, pa do pola dva što mu je najjače dizanje). On : ‘’ Do pola pola dva.’’. I tu prestaje govor, a on se pretvara u najboljega slušača bez stavova i s dalekim pogledom kroz prozor u svijet koji je samo njemu poznat. Uzima novine i čita ih, pa opet malo sluša, itd. I sada dolazi onaj početak priče. Kada je čovjek malo došao k sebi, čak počeo izlaziti, mislili smo da je sve opet na starom, osim naravno priča koja je bila bolna točka. Ponovno se u njemu rodila ona klica socijalizacije i društvena života, kad mi čovjeka nagovorismo da ide igrati nogomet. Lagano se zagrijavali, kad ono bosanac na podu. Drži se za nogu i jauče. Ljudi pomagajte- uzvikne. Čovjek ugane gležanj, ode na traumu i dobi-kaqko on veli- langentu. Da ste vidjeli njegovu tugu u očima, očaj koji ga je opsjedao po čitavu tijelu kao da je opsjednut. Sjedio je tako uvaljen u fotelju mjesec dana. Ni da se pomaknu. Čak su mu bile posuđene i štake, ali ih nije htio koristiti jer nije htio izgledati kao vrabac koji skakuće. I tako se čovjek opet vratio na staro, baš kada se počeo vračati u normalu. Ni naši posjeti nisu bilo korisni jer su mu ulijevali još veću tugu, te se pretvarao staro gunđalo kojemu ništa u životu ne ide, a ova mu je langeta sjebala život totalno. Taj njegov očaj i tuga koji su mu se iščitavali s lica u nama su izazivali smijeh jer čovjwk ni u jednome trenutku nije imao smisla za humor, priču ili bilo što. Samo ja zapomagao za langetom i sudbinom koja ga je snašla. Naša bilo kakva šala u njemu je izazivala oblik lica na kojemu je bio vidan facialni grč s posljedicom plača, tako da je nama bilo još smješnije. Uglavnom, sada se čovjek rehabilitira, a mi smo u očekivanju da se opet ne pretvori u sljedbenika televizijske sekte kaoja ga je jednom već odnijela od nas. Teoriju da su bosanci veseli ljudi, on sigurno nije pisao niti rekao jer joj predstavlja antitezu. Jebiga, ja sam se uvjerio. On je, ipak, iznimka koja potvrđuje pravilo- da budem blaži. |
12.02.2005., subota
POMOZITE MENI I SEBI U PJESMARENJU
|
malo da i ja pokažem svoje sklonosti poeziji. vjerujem da će te vidjeti kako se ovdje radi o visko stiliziranom stilu i uzvišenome, ali opet jednostavnome jeziku, koji na nama pristupačan način govori o problemima današnjice, problemima o kojima se ne usudimo pričati zbog ljudskih uzusa dobra ukusa. autor ovdje promišlja na neobičan način svačiju svakodnevicu, ne štedeći zakone pristojnosti. rime u zametcima daju dojam pokreta koji se krije u svima nama i koje ove poetske uratke čine bližima, shvatljivijima. uočite i sami, te slobodno dajte svoje viđenje raskošnoga rukopisa, koji je pred vama, oboga mladoga talenta. 1. Upalite svjetla, baklje ili svijeće Može i ono što su pretci koristili, što dugo gori, Može crveni sag, fanfare nek sviraju, Neka se cijela obitelj skupi, neka pozdravi junaka na pohodu. Nek se čuju riječu potpore, navijanje pače. Mladi junak kreće Naoružan do zuba Da se posere. 2. Istjerajte đavla iz mene, izvucite tu dugačku kobasicu, kulena, ili njegovu sestru po materi, otvorite mi taj zatvor crijevnoga puta jer odmetnik želi pobjeći, ali po zakonu. Po zakonu količine koja uništava moja crijeva. Ljudi, pomagajte! raspadam se! 3. Pojedi čokolade, čokolade za kuhanje! Bit će ti bolje! 4. Brže, više, jače Brže, više, jače! Tko to tamo kukumače? U sjeniku se mlada djeva čuje, Pa sva nešto zapomaže Pa malo nešto navija Sve kako bi joj dragi Duje Oborio rekord sranja najdužega Ovo su mali pokušaji da se nešto napiše, a da se ne dođe pod strašno kritičarsko pero nekog autoriteta. Vjerujem kako svatko ima neke svoje piskarije, neki svoj ciklus pjesama kojega stidljivo čuva samo za sebe, što je jako sebično. sada je prilika da se pokažu svakovrsni talenti lakoga pera i slobodne misli. sv e što je napisano je vrijedno, kao što svako mišljenje stoji, iako nije u skladu s uzusima. pozivam da mi se svako pridruži u pjesničkim naporima, poda mi svoju pjesmu na objavu, svakako kritiku koja nikako nije konačna. htio bih da se uobrazi mali zbornik internetske poezije, ali i da se zabavimo. kao natječaj za najboljeg e-poštanskoga pisca poezije. ma mogu i priče, ne dulje od kartice. zapamtite, danas je sve poezija- SKRIVENI POSTULAT POSTMODERNE! |
11.02.2005., petak
POLOŽIO SAM!!!
|
Vidim kako svi nešto pišu kako im život, dani itd prolaze, pa reko da i ja otvorim malo. Jebiga, meni važno, drugima koje zanima (sumnjam). Tako je i došao taj ispit iz ekpresionizma. već sam ga tri puta pao, s tim da je prvi put bilo dobro te je trebalo za nadopunu izučiti Milanju i njegova teoretiziranja koja sam u kratkim crtama iznio, ali samo dvadesetinu. i tako sam išao na prvu i drugu nadopunu, i uvijek pao. Mlađahna profesorica od svojih 60-ak godina lijepo me je uzela na zub i ne da proći. ne možeš senilnome mozgu objasniti koji je moj status. N prvome roku lijepo joj objasnim što i kako, ona me ijepo pomiluje po obrazu i veli: '' Sunce moje, sve je uredu, znam ja tko si, ja sam vizualni tip...''. Tu mi je već bilo jasno kako ništa od svega. i tako je i bilo. uđem među prvima kako bi joj sve bilo svježe, a ono kurac. iz nje počne isijavati neka nervoza, inače je sklona mijenjanju raspoloženja kao letica stranaka, ko neka joj knjiga noje objavljena, a ona je tako prevažna, cijenjena u njemačkoj.... lijepo zavali pitanje oz dijela kojeg nisam ni prvi put učio i eto ti ga lagani pad. Inače, sklonost joj je prema muškoj populaciji velepoznata i nema tu tajne- i ja jebiga padnem. trebao sam skinuti hlače da se uvjeri kako visi, pa ipak sam muško. Drugi rok se opet opetovala ista priča. Moja je priprema za ispit bila ista, malo ponoviti onu nadopunsku knjigu pa što boh da i sreća junačka. Inače, ''pretgao'' sam se od učenja za onaj prvi pravi rok da boli glava, čista sreća, pitala s popisa kojega se sastavlja za ispit sve što sam znao (15 tekstova, dva znao, osim ove temeljne knjige). tako da sam apsolutno bio nespreman za dodatna ispitivanja. Međutim, da bi priča išla u što boljem tijeku, provuče se priča u kuloarima kako je profesorku njezina ''sposobna'' asistentica provalila kako nitko ne čita lektire!! Zamisli, mi studenti, pa ne čitamo!? Mislim, bila je u pravu, ali tko nas je sada pred kraj ispita imao zajebavati oko nekih lektira koje nismo čitali na seminarima, ili pak uopće. Dolazi bakica, sva izmučen amigrenama i raspadima kostiju, naravno nadrkana kao mi ne čitamo, to tako ne ide, tko smo mi. Jebiga, asistentica nam je vratila za sve one seminare koje nismi posjećivali- inače živa dosada. sam nisam napravio seminar, bio na dva seminara, nepročitao ni jednu lektiru... uzorito, ali jebiga, želim svoju krvavo sretno zarađenu ocjenu. Tako se ja bakici opet nenametljivo najavim kako imam samo knjigu za nadopunu, ali sam dobio sve samo ne odgovor. Znači, opet pad. Pošto se čeka po dva sta za doći na red, otišah na kavu kako ne bi morao trpiti nervozu štrebera i predispitnih paničara i odlučih ovaj put zadnji ući- kao umoriti će se, zaboraviti na lektire i naravno pustiti me. Kurac. nisam ni ušao i pitanje: '' Kolega, što ste pročitali, bla, bla...''. Ja reko, vidite nije da nisam čitao, nego je moja zadaća bila samo dopuniti..., prekide me i počne citirati neku Šoljnovu rečenici sa sijaetom pitanja vezana uz njegovo djelo za koje nisam znao ni da postoji. Ja započeo neke priče o ljudima i pravdi na ovome svijetu, kada zazvoni telefon. ona se javi te stane o nekoj knjizi pričati, a meni nakon minute lagano pokaže put iz kabineta, bez prave borbe. tada je palo 70 od 72 studenta, jebiga znam da zvučio već poznato, u stilu lažeš, ali jebiga. ja su sačekam nakon ispita i lijepo joj sve objasnim, a ona mi obeća kako će sve idući put ispraviti, uz laganu pusicu u lice!!!! Jebote, ajd u kurac. naravni smjeh ostalih koji su to vidjeli, a u mene mučnina. daj barem neku mlađu ako već to moram prolaziti. Tako mi za ispite propao 9, 10, 11, 12, 1 mjesec. propast. i tako je došao ovaj tjedan i uspjeh. ovaj je put sama shvataila kojim sam poslanjem došao, dopustila da prvi krenem u mučenje usmnoga ispita. doček je bio glup. ksko ons ima puno brejnstorminga, počelo je s pričom o rukometašima koja je brzo završila na aušvicu i pitanju morala. naravno, kao svaki pravi studenti, nas smo troje u kabinetu samo potvrđivali njezine moždane ispade, samo da sve završi. tada mi ukaže priliku da joj serviram moje znanje milanje. a to je bilo zakon. trpao sam iz rukava ludorije, pala je prava mala jezična gimnastika, nadigao mi se koliko sam to dobri izlagao. od religije, do filozofije, slikarstva. Kako bi rakeo taj i taj, citirao bih ovoga, polemizirao bih s činjenicom... upijala je fino i onda mi je zavukla masnu peticu u indeks. jebeno zasluženo. Ali bez da sam pričao o nekim knjigama, sadržajima, piscima... Još je malo ostalo, i trebat će još malo takve sreće. Ali i znanja!!???!! |
OPET BEZ VEČERNJE ŠKOLE?
INTERVIEVZzumm: Vidim da Pervan gostuje kod Sanje, što sigurno nikada prije ne bi napravio. Padaju li kriteriji s vremenom? Zuhra: Da, ne znam šta mu je bilo… Mujica: Je l' tebi humorističan Lokas? Tip je totalni fulanac na TV-u. Zuhra: Ne. Lokas mi je jako drag, ali emisija mu je katastrofa. Mujica: Hoće li opet 'Večernja škola'? Zuhra: Hoće. Na HRT-u. mirkofodor: Hoćeš li ponovno snimati reklame za klima uređaje? :) Zuhra: Hoću, ako dobro plate. Velimir: A 'Audicija'? Bila je to kontroverzna emisija... Zuhra: Da, ali neshvaćena Sale: Zuhra, 'ajde baci neku foru. Zuhra: 'Ajde daj neku lovu. Velimir: Koliko po fori? Zuhra: 100 eura Velimir: Što ako fora nije dovoljno 'fora'? Vraćaš pare? Zuhra: Nađeš nekog drugog, pare ostaju. mirkofodor: Koliko daleko možeš bacit neku foru? Zuhra: Do tebe, da se potrudim. IPAK ĆE IH BITI ZAGREB – U utorak je navečer u Zagrebu otvorena nova elitna, privatna školska ustanova, no Vjesnik doznaje da njezin utemeljitelj Željko Pervan nije dobio suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Ipak, na pomolu nije skandal, već nastavak gotovo kultne humoristične emisije Večernja škola koja je prije nekoliko godina prikazivana na OTV-u, a idućih će mjeseci resiti Drugi program HTV-a petkom navečer. Dvorana Zagrebačkog kazališta lutaka u kojoj su pred živom publikom snimljene prve dvije polusatne epizode, bila je uistinu pretijesna za sve željne dobrog humora i trbuhobolje. Što zbog besplatna ulaza, što zbog polarne zime, no ponajviše zbog statusa vrhunskih komičara kakav prof. Pervan i učenici imaju u javnosti, strogi je zaštitar bio prisiljen zaključati vrata Kazališta pred stotinjak razočaranih gostiju. Oni, pak, koji su zauzeli sjedala u publici bili su nakon odgledanoga – sve samo ne razočarani. Kako, uostalom, ostati ravnodušan na priču učenika Aljoše (Zlatan Zuhrić) koji, opisujući svoje apartmane kod Splita, kaže da je to dvojni objekt – s cementarom. Ili pak na Denisa (Mladen Horvat) koji je postao modni stilist i već brine za Elija Piska i Mladena Burnaća«. Treći učenik, znani Antimon, sada se zove Ante Čulo, po ocu je iz Gabona, a po majci – iz Ljubuškoga. Večernja škola dobila je i osvježenje – Đuru je više no uspješno zamijenio Blaženko. Jasno, tajna komičnosti »Večernje škole« nije samo u improviziranim doskočicama i verbalnim prepucavanjima – kojih je napretek i mnoge su urnebesne – već i u izvrsnoj mimici i govoru tijela. U kvalitetu i duhovitost snimljenoga materijala kojim je, inače samokritičan Pervan, uvelike zadovoljan, uskoro će se moći uvjeriti i hrvatski gledatelji. Prva polusatna terapija smijehom imat će svoje mjesto na 2. programu HTV-a i to najvjerojatnije u petak, 18. veljače, u »udarnom terminu« između 20 i 22 s Vidite što se događa. današnji dan je trebao biti blagdanski, sve spremno za sjetvu. kazeta, da se ne bi sjebao kao za prijašnjih epizoda kada ih puno nisam snimio, pivo i dobru volju. ovako će se trebati čekati svaki dan u navedenu vremenskom intervalu kako bi ih uhvatili. samo daj da počne, pa kakvo god bilo. |
OTIŠLA JE
Ipak sam saznao tko je ovaj puta ispao To sam ja. Otišao je dosadni bosanac, šatro reper, i srbijanka. e to je ipak velika šteta za šuo. nije se čak ni pojavila u studiju da još jednom pokaže guzu, ili da onako smiješno priča.baš ju je bilo lijepo gledati kako se gola tušira, brije dole, tupavo djeluje. ali je barem bila poslušna i sve je on glupom slovencu ispunjavala, samo ne znam jeli mu pušila. ostala je tuga od ženskih predstavnika, ali me još drži voditeljica, jebiga.sada bi se svi trebali jednim zbogom oprostiti s neprežaljenom kandidatkinjom iz vojvodine. |
TO SAM JA!!!
Ma nije to što mislite, to sam već najavio. to sum az, oliti to sam, bre, ja. regionalni šou realnosti bliži se kraju i sve se zakuhava. danas je bilo novo ispadanje i nisam uhvatio koga su izbacili. ne znamjel tko gleda, ali jebiga navučeš se ko na ono naše sranje od velikoga brata. ovaj je malo bolji jer ima više sranja i nisu dosadni ko naši koji su se samo ljubakali i izražavali velike privrženosti. tu brate ima svega. ne znam tko koliko zna, ali za podsjetnik čisto: slovenac je pobubao zgodnu (teško mi je to reći, ali je tako) srpkinju. ta priča ne bi bila toliko zanimljiva da joj on nije bio prvi i da su to njezini roditelji vidjeli i prosto zamračili. priča ide dalje te je srpkinja nakon njihove svađe, slovenca pred kamerama i drugim ukućanima ocijenila s 2,5 za njegovo seksualno umijeće(!!!) na što je ovaj poludio ali i brzo oprostio. zamisli sramote, prvi joj je a već toliko slab. jebiga, ipak je to slovenac. inače, to su makedonci komotno pustili da se sve vidi, za razliku od naših pičketina. lijepo se sve vidjelo kako pokrivač ide gore dolje, ali bez zvuka. osim toga su pustili i lagana tuširanja svih ukućanica, brijanje pičke mlade srpkinje, drkanje makedonca, gupanje dvije ukućanice... dakle, eksplicitnije nego u nas. onda je još neki konj ćelavi u ukućanin napuhao lutku na puhanje, ne da bi ju jebao nego da bi ga podsjećala na maju šuput koja se tamo pojavila i nikada nije bila ružnija i deblja, a taj ej ćelavi pravi defektaš, malo sporo konta i glup je, e. usto su i voditeljice zgodne. ova naša što je vodila oš- nećeš putovati u tunis na nova tv i neke lokalne. inače možda i ne bih preporučio da se glede jer zatupljuje ko i ovaj naš, ali za dokolicu i ubijanje vremena nije loše. ima samo jedna loša stvar, slabo ih se čuje i većma ne razumiješ šiptarski i makedonski tako da su tu mali problemi. pojavljivala se i sisata alavanja, nešto se proljepšala, majku joj.eto, uz zvuke countryja Townesa van Zandta imam još brejnstorminga za teme te u očekivanju oz-a završavam. |
05.02.2005., subota
ZANIMA LI VAS EKPRESIONIZAM?
|
e jebiga, pitam se i ja što ja sada radim. drkam se tu na internetu kad bi se mogao oblijevati vani. e pa ne budem. vidim da se većina pisača izjadava,i ja ću. moram jebeno učiti, naravno sada započeti, a ispit je u ponedjeljak. nemam ni motivacije pohvaliti naše sokolove za demontiranje onijeh francuza. čista poezija, letjeli su ko sokolovi. međutim, to profesoricu neće zanimati, ona će htketi a.b. šimića, njegove pjesme, malo krleže i njegove komunističke fore, malo njemačkoga ekspresionizma i secesije. malo kurca. ako netko nije čitao Cvjetka Milanju, neka niti ne pokušava, čovjek je idiot koji piše samo sebi razumljivim jezikom o nečemu što se može reći na tri stranice. ono što je važno za sve neuke o ekspresionizmu reći jest sljedeće: - zahtijevaju novi esteticizam, novi stih, novi stil, nove forme; sve u svemu novu tradiciju pisanja - zahtijevaju antitradicionalizam, tj. protjerivanje stare garde pisaca te dolazak novih sa svježim načinom izražavanja - zahtijevaju novu antropologiju, tj. NOVOGA ČOVJEKA (UBERMENSCH) koji će svojim postupcima promijeniti svijet, stvoriti bolji svijet, stvoriti novu umjetnost i novi umjetnički izričaj Pitanje je ubermenscha bilo vrlo škakljivo jer bilo vrlo radikalno i zahtijevalo je velike promjene, one koje će provesti Hitler, tako da je dugo vremena bilo vrlo opasno bilo što afirmativno pisati o ekspresionizmu. Kako se uopće došlo do tih spoznaja? vrijeme u kojemu se razvio eksp. bilo je vrlo mračno. rat na vratima, rat se odigrao, tragične posljedice 1. svj. rata- uzrokovale su moralni i etički raspad onakva zapadnoga svijeta kojega je moderna propagirala: blagostanje, tehnološki napredak... Oni koji su uvijek prvi na obrani čovjekova digniteta, umjetnici, satkali su ideju nove umjetnosti, novoga načina izražavanja, novoga svijeta, ali je bilo pitanje kako ojačati temelje takve zamisli. tada su posegnuli za Ničeom (jebiga, Vuk nekada olakša stvar, ali sam u biti protiv toga) koji im je dao mogućnost da preko ideje novoga čovjeka, oslobođenoga svih prljavština staroga svijeta, povede bitku za novo društvo. Umjetnici su na sebe preuzeli ulogu nova čovjeka i pišući, slikajući, referirajući. okomljavali su se na prijašnje pisce, zamjerajući im odmak od stvarnosti, socijale, ljepote u svojoj biti. čitava se njihova djelatnost zasnivala na antiracionalizmu, antiesteticizmu, te na novoj poziciji čovjeka-pojedinaca u društvu. Vrlo je važno za istaknuti kako oni nisu doslovce preslikavali prirodu, događaje.. nego su njih pokušali prilagoditi svojim tumačenjima i viđenjima. Dakle, priroda se trebala prilagoditi umjetničkomu umu književnika, a ne da su se njih dvoje trebali uzajmno nadopunjavati. Za ekspresionizam bi se na kraju ove kratke crtice trebalo reći kako bi ga se moglo shvatiti kao jednu od univerzalnih ideja poput komunizma ili fašizma (možda i kapitalističke demokracije?), koja je prije svega predstavljala utopijsku udeju, nego stvarni i ostvarivi pokret. U, glava me zaboli, a to je tek početak. Ovo napisano nije ni da se čovjek začudi ili zapita. sada ću si pustiti malo countryja, to jebeno opuštajuće, možda malo digne koncentraciju, kad ne može ništa drugo.jebeno učenje |
OTAC DOMOVINE
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a srednju u Zagrebu. Već tada sudjeluje u, kako se tada govorilo, naprednom pokretu, a 1941. s ocem i braćom postaje antifašistički aktivist. Godinu dana poslije odlazi u partizane. Početkom 1945. upućen je u Vrhovni štab u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika. Zatim je u Ministarstvu obrane, Generalštabu JNA, te uredništvu vojne enciklopedije. Završio je dvogodišnju bivšu vojnu akademiju. Promaknut je u čin generala, a 1961. napušta vojnu službu, kako bi se, po vlastitoj izjavi, posvetio znanstvenom radu. U Zagrebu Tuđman osniva Institut za historiju radničkog pokreta, kojemu je direktor, stječe doktorat, sudjeluje u društvenom i kulturnom životu Zagreba i Hrvatske. Već do tog vremena poznat je po svojim povijesnim djelima Rat protiv rata i Velike ideje i mali narodi. Poslije će napisati još niz radova o hrvatskoj povijesti, od kojih će neki doživjeti žestoke kritike. Kad je 1972. godine počeo progon hrvatskih disidenata, tj. proljećara, Tuđman je proveo devet mjeseci u zatvoru, a u veljači 1981., osuđen je na tri godine zatvora i na zabranu svakog javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. Kada mu je 1987, godine vraćena putovnica, odlazi više puta u inozemstvo i svojim predavanjima među iseljenicima budi stvaranje hrvatskoga nacionalnog pokreta. Godine 1989. osniva HDZ - Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima, Tuđman postaje predsjednikom predsjedništva, tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Bori se za samostalnost i međunarodno priznanje hrvatske države, vodi sve važnije akcije u domovinskome obrambenom ratu, te u oslobađanju i reintegraciji hrvatskih područja. Međutim, ratni pobjedik nakon niza uspjeha u unutarnjoj i vanjskoj politici, doveo je Hrvatsku gotovo na rub izolacije. Netko ga je nazvao karizmatskim državnikom staroga kova. Jedno dr. Franji Tuđmanu nitko ne može poreći - on je utemeljitelj nove hrvatske države. Umro je odan svojoj ideji neovisne Hrvatske i nacionalne pomirbe ne uviđajući, nažalost, kako se autoritarnim vođenjem države mogu učiniti krupni previdi. Poslije Tuđmana Hrvatska ulazi u novo razdoblje svoje povijesti. Hrvatska se 10. prosinca 1999. godine oprostila od svoga prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je umro nakon dugotrajnih pokušaja liječenja. Njegovo se posljednje počivalište nalazi na groblju Mirogoju uz crkvu Krista Kralja, na početku glavne mirogojske aleje. |
NAPOKON ''POVRATAK UPISANIH''
Napokon je došao i taj trenutak da ćemo opet moći gledati legendarnu večernju školu na tvu. Dvije ili tri godine pauze je previše. već mi je doadilo neprestano pregledavati stare, ofucane snimke s otevea, jebiga, znam sve dijaloge napamet. Ne očekujem puno, ipak su se ljudi istrošili, to je eć stara forma koju će biti teško osvježeiti, ali neka. U nedostatku humora u našim medijima, ovo dolazi kao milost s nebesa. Jedino mo je žao što ne će biti teteka koji je davao posebnu draž emisiji svojim glupim upadicama, stalnim potvrđivanjima, crticama-epizodama i NOB-a. Ta im svađa nije trebala. Već sam posumnjao u istinitost navoda u medijima jer se već dvije godine najavlju ponovni projekt većernje škole, pa nije bilo ništa. Čini se da je ovaj put ozbiljno, i neka je, DOSTA MI JE ČEKANJA!!!Odbrojavam dane do početak, POČINJE U OVAJ PETAK 11.2.!!!. Već sam u potpunosti spreman: obnovio sam zalihu praznih video kazeta, očistio sam glavu videa za svaki slučaj, isnimio sve programe u memoriji videa, osim drugoga programa, stavio baterije u daljinski i počeo paliti svijeće kako nešto ne bi pošlo po zlu. Da sam malo luđi, već bi počeo drkati, ali ću svejedno priznati da mi se nadiogao(jebiga, na TV je zatočenica). I za kraj: POZDRAV KOLEĐU, TAPIR!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! |
PONAVLJANJE RUKOMETNOGA FINALA MEDITERANSKIH IGARA?
Hrvatski su sokolovi još jednom pokazali kako im nema premca. Isprašili su srbe s prvenstva i ostali jedini i pravi favoriti za osvajanje svjetskoga zlata. Moji su vapaji ipak imali odjeka među božanskim silama koje su nam omogućile Metličićevo pojavljivanje; danas će i Pero nastupiti tako da nema zime. Ekipa je opet kompletna, pa tako i nepobjediva. Nekako nema straha da bi se nešto negativno moglo dogoditi, osim sigurne pobjede hrvatskih sokolova. Od danas pa do sutra će se pisati nova rukometna povijest, dva puta svjetski i jednome olimpijski pobjednici, ZAREDOM!!!!Inače, ovi polufinalni parovi podsjećaju na posljednje mediteranske igre na kojima su se našli isti polufinalni parovi te smo u očekivanju da se to ponovi, ne samo u konačnici kada smo postali prvacima, nego i u raspletu polufinalnih utakmica. Naime, finale je bilo Tunis-Hrvatska, i tako bi moglo biti i sada. O snazi naše reprezentacije nije potrebno zbora, već su litanije ispisane, a ona će se danas i pokazati. Onih nekoliko crnaca ne će moći pomrsiti naše račune jer u našim momcima teče čista hrvatska krv koja ih odvaja od drugih, gubitnaika. U naš je ponos ono što ih nosi dalje, ponos na domovinu, hrvatski narod i trobojnicu za koju su spremni poginuti. Najveći je od njih borac Metličić koji spreman riskirati karijeru kako ekipu, Hrvatsku, ne bi ostavio na cjedilu. Svaka mu čast!!! Idite skolovi!!!! Raširite krila, razletite se po terenu i razbijte onu poluarapsku reprezentaciju. Razbijete, i pokažite kako se nacionalne boje brane samo nacionalnim ratnicima, ne nekim naturalizantima. Dokažite da svijet nije bio u krivu kada su nas proglasili najsposobnijim ratnicima kojih su se sve vojske svijeta bojale, neka tako bude i u rukometu, neka nas se boje, a mi im to moramo pokazati. |
ODNOS CRKVE PREMA SVOJEMU STADU
|
Nikako da mi iz glave izađe ona slana pošalica ljudskim sudbinama o podrijetlu djece koju je službena Crkva u Hrvata iznijela ovih dana. Ko, ako dijete nije rođeno prirodnim putem??, ako je rođeno umjetnom oplodnjom, nije božje biće već je stvar. Dobro, pitam ja vas, a koji je to prirodni put kojim bi se djeca trebala ''stjecat'', ako u njega ne ulazi i umjetna oplodnja? Dobro, nije došlo do spolnoga kontakta kojim bi se ''prirodno'' oplodilo žensko čeljade, ali je ipak bijela tekućina, donirana od strane nekoga, ipak priodni produživač vrste, a to je ono najvažnije. Pitam se zašto opet napadaji crkve na najintimnije sfere ljudskoga života. Međutim, jasna mi je jedna stvar koja bi to mogla odgovoriti. U sve češćim amoralim ispadima crkvenih veledostojnika, moguća je još jedna, baš ona koja bi ih moghla povezati i s činjenicom da se i u njihovim redovima krije onaj petokolonaš koji bi iz čiste razonode, osvete prema strogim crkvenim pravilima moga donirati nekoliko mililitara svoje dragocijene ''tekućine'', zanjući unaprijed da ju nikada više ne će ''uzalud prosuti'' ili, ne daj bože, u reproduktivne svrhe iskoristit. međutim, sve je moguće U jednoj crkvi (ništa mistično, može biti i vaše susjedstvo) na dalekome Balkanu crkveni je poglavar dobio obavijest kako se u toj dotičnoj crkvi događaju neke pervezije koje štete ugledu crkve te ih je kao takve nužno iskorijeniti. Inače, baš se u toj crkvi njezni glavnome zapovjedniku don Miji Bakoti nekako prohtjelo ići kontra zakona koji ga iz godine u godinu čini nezadovoljnim te bi sam svećenički zavijet rado napustio, ali ga privilegije drže na životu. Nekako mu je drago što je najomiljeniji u selu i financijski je neovisan, pošto je uspio s lokalnim življem dogovoriti pristojno godišnje davanje koje naravno ne prijavljuje središnjici u Zagrebu. Međitim, don Miji su nekako seksualni porivi bivali sve žešći, tako da se povremeno tijeko misna slavlja zano napaliti na one velike svijeće koje mali ministranti nosakaju po crkvi, na kaleže koje je radije htio privući svojemu penisu nego ustima. U početku je te osjećaje zatomljavao, ali kako je vrijeme odmicalo one se tomu više nije mogao suprostaviti, pa je odlučio nešto poduzeti. A to je značilo ići do kraj, a kraj je značio seksualni čin. Ma ne sa svijećama. U međuvremenu mu se razvila strast prema mladim dječacima, zapravo je ona sama postaojala, svijeće su bile samo paravan. Dugo je on uživao u ljubavi koju su mu pružali uplašeni dječaci te se nije osvrtao na sve one zakonitosti koje poučava biblija i koje on samo svojemu stadu prenosi. Dakle, ispuštao je onu bijelu stvar uzalud, ubijao je, bio je zločinac. Vro se brzo ta priča pročula, ispostavilo se da on nije bio jedini svećenik-ubojica na svijetu. To su radili i oni u Americi, Africi, Austriji.. Kako bilo, crkveni ga se vrh riješio, ostavljajući čovjeka da moralno propadne u svojim amoralnim eskapadama, umjesto da ga se liječi. Naprotiv, crkva se odlučila sama izliječiti, pravdajući se pojedinačnim slučajevima, ispadima poremećenih umova, ali im to nije bilo dovoljno jer su iz svijeta stizale nove i nove vijesti slična sadržaja od kojih se crkva više nije mogla braniti, ze je prešal u kontraofenzivu. A ona se sastojala u tome da sami nađu neko mjesto u čovjekovoj muci i da udare na to kako bi se oči javnosti odmakle od njihova problema. Tako su iskopali pitanje umjetne oplodnje kao nemoralna čina kojim mi stvaramo ''stvar'' a ne ljudsko biće. Oni se vjerojatno boje da ne bi možda sljedeći donor bio neki iz njihovih redova, neko tko je rezigniran zatvorenošću i konzervativnošću crkve. Nitko od njih nije bio u tako teškim životnim situacijama, ali su kao kompetentni da nam sole pamet osvemu i svačemu, a sami nisu sposobni očistiti ispred svoje dvorišta, božjega dvorišta gdje se krše božji zakoni. |
04.02.2005., petak
POTVRDA NAŠE, OSIM RATNE, I FIZIČKE SPOSOBNOSTI-RUKOMET2
|
Dan nakon naše herojske i epske pobjede nad prinudnim nam susjedima, moramo svi još jednom ustati i zapljeskati našim sokolovima koji su na rukometnome bojnome polju pokazali kako se gine i bori za hrvatski narod, ne na bojnome nego na športskome terenu. Odakle uopće početi. Vjerojatno od sudaca čije je nacionalno podrijetlo dalo naslutiti kako će u toj utakmici raditi o nepoštenome suđenju. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, suđenje je bilo zadovoljaajuće i napokon se pokazalo da i mi možemo nekada imati naklonost sudaca (MORALI SMO POSTANI NAJBOLJIMA NA SVIJETU DA BI TO POSTIGLI), pogotovu kada se radi o krivome isključenju. Zapravo je crveni trebao dobiti četnik s brojem 5. Tu nam se malo sreća osmjehnula, međutim... Tada je započeo odstrjel našega Blaža na kojega nasrtali iz svih mogućih sredstava, šakama, kako bi ga onesposobili i tu su suci opet zakazali jer su većini srpskih grubijana prašatali divlje nasrtaje na naše sokolove. Naši su se junaci u takvim, za živce neizdrživim situacijama, pokazali kao pravi športaši i kršćani, praštajući tim srpskim grubijanima svaki njihov nasrtaj. To nas je, naravno, omelo u dizanju igre i postizanju boljega rezultata koji je tijekom cijele utakmice bio na rubu, ali ipak u korist srba. Ova je utakmica, kao i čitavo prvenstvo, pokazala kako smi ipak najjači na svijetu, i da nam nema ravnih. Jer, pogledajte, nama nedostaje igrač čijim bi prisustvom olakšali sve naše pozicije, otvorili prostora da se i ostali naši sokolovi razmašu, a ovaku su oni bili pod budnom paskom protivničkih čuvara, koji su znali odakle prijeti, ovaj puta dvojaka opasnost. Kao što se vidjelo, bez Metličića nam Džomba uopće nije zabijao iz kuta, akcije nisu bile njemu usmjerene, premda je nekih bilo, ali je te akcije kompromitirao Buntić koji još očigledno nije shvatio naš sustav igre i koji se najviše gubio po terenu. Drga su naša krila za sada prikazala isodprosječne parije, iako su izrađene akcije išle prema njima. Ono što nam je ostalo bilo je dovoljno da nam osigura polufinale. Prvo Vori koje se diže i z parije u partiju i biva našim najboljim strijelcem, Lacković, unatoč ozljedi, para mreže iz svakojakih situacija u kojima e nalazi prije svega zbog izostanka Pere koji bi dio protivničke obrane odvukao na sebe. te na kraju Balić, čudo od igrača. Svojim košarkaškim potezima oplemenjuje igru, a sada je dokazao da i te kako može biti ubojit po gol protivnika iz svih pozicija. Dakle, iako neizmjerno hendikepirana, prva se postava može obračunati sa svim ljutim neprijateljima jer posjeduje duh zajedništva, nacionalnoga ponosa koji im je usadio Izbornik, i znanja bez kojega ništa ostvarili. Dometnuo bih još kako se na ovome prvenstvu rodio još nepoznati Dominiković napadač, strijelac, ubojiti kontraš čije kontre ne zaustavlju ni najjači svjetski vratari. Ali bi isto tako istaknuo i vrlo loše branjenje našega Šole koji je pokazao kako su godine ipak učinile svoje i da je možda vrijeme da se oprosti. Međitim, ne smijem ne istaknuti posljednje dvije obrane koje su nam donijele polufinale, ali da je bilo malo više obrana tijekom utakmice, do šokantne završnice ne bi ni došlo. Kako vrijeme odmiče, postajem sve optimističniji što se tiče našega poslanja na svjetskome prvenstvu. Pokazali smo tko je najjači kada ga ne prati sreća s ozljedama, kada najvažnije poluge u ekipi zakažu; uvijek izađemo pamtniji za neko novo iskustvo koje nam pomogen da na idućem meču budemo bolji. Portuka našima u Tunisu (pogotovu ozlijeđenima): LJUTU TRAVU NA LJUTU RANU!!!!!!!!!!!!! i zajedno s Perom do svetskoga zlata |
03.02.2005., četvrtak
dans je '91- rukometna
|
ono što nas očekuje danas, za nekoliko sati, svi hrvati moraju shvatiti kao mogućnost za još jednu pobjedu na bradatim nam ''komšijama''. samo nas Božja providnost i jaka volja naših sokolova može odvesti do pobjede nad bandom četničkom. kao što smo se 91 ustali u obranu naših ognjišta i djedovine, tako ćemo i sada, izranjavani, ponovno obraniti našu trobojnicu. neka naši sokolovi znaju da su uz njih i uvijek će biti Bog i otac domovine dr. Franjo Tuđman kojemu se ova potencijalna pobjeda treba posvetiti. Sinjska je gospe poslala svoje anđele da vidaju rane našemu sokolu Metličiću koji će nas svojom sokolskom snagom odvesti do pobjede nad ćirilicom. savjetujem našima da ne štede ljutoga šrotivnika jer suci iz dansek, norveške ili iz bilo koje mlake i pičkaste skandinavske zemlje nemaju milosti prema junačkim hrvatima te ih zbog njihove ljubavi prema domovini i Bogu žele kazniti jer i sami te osjećaje ne znadu.narode hrvatski, pridruži mi se u molitvi za naše sokolove da danas još jednom široko rašire svoja krila i da velikim svojim panđama zakopaju sve nade srbima. DANAS JE PRAVO ZADOVOLJSTVO BITI HRVATOM. |
dobro došao ja
|
Evo, i ja sam se rodio u ovom svijetu. Nije sve išlo po planu jer su mi mnogi pokušaji ''blogiranja'' propali zbog ne znam kojih razloga. |
