Nikako da mi iz glave izađe ona slana pošalica ljudskim sudbinama o podrijetlu djece koju je službena Crkva u Hrvata iznijela ovih dana. Ko, ako dijete nije rođeno prirodnim putem??, ako je rođeno umjetnom oplodnjom, nije božje biće već je stvar. Dobro, pitam ja vas, a koji je to prirodni put kojim bi se djeca trebala ''stjecat'', ako u njega ne ulazi i umjetna oplodnja? Dobro, nije došlo do spolnoga kontakta kojim bi se ''prirodno'' oplodilo žensko čeljade, ali je ipak bijela tekućina, donirana od strane nekoga, ipak priodni produživač vrste, a to je ono najvažnije. Pitam se zašto opet napadaji crkve na najintimnije sfere ljudskoga života. Međutim, jasna mi je jedna stvar koja bi to mogla odgovoriti. U sve češćim amoralim ispadima crkvenih veledostojnika, moguća je još jedna, baš ona koja bi ih moghla povezati i s činjenicom da se i u njihovim redovima krije onaj petokolonaš koji bi iz čiste razonode, osvete prema strogim crkvenim pravilima moga donirati nekoliko mililitara svoje dragocijene ''tekućine'', zanjući unaprijed da ju nikada više ne će ''uzalud prosuti'' ili, ne daj bože, u reproduktivne svrhe iskoristit. međutim, sve je moguće
U jednoj crkvi (ništa mistično, može biti i vaše susjedstvo) na dalekome Balkanu crkveni je poglavar dobio obavijest kako se u toj dotičnoj crkvi događaju neke pervezije koje štete ugledu crkve te ih je kao takve nužno iskorijeniti. Inače, baš se u toj crkvi njezni glavnome zapovjedniku don Miji Bakoti nekako prohtjelo ići kontra zakona koji ga iz godine u godinu čini nezadovoljnim te bi sam svećenički zavijet rado napustio, ali ga privilegije drže na životu. Nekako mu je drago što je najomiljeniji u selu i financijski je neovisan, pošto je uspio s lokalnim življem dogovoriti pristojno godišnje davanje koje naravno ne prijavljuje središnjici u Zagrebu. Međitim, don Miji su nekako seksualni porivi bivali sve žešći, tako da se povremeno tijeko misna slavlja zano napaliti na one velike svijeće koje mali ministranti nosakaju po crkvi, na kaleže koje je radije htio privući svojemu penisu nego ustima. U početku je te osjećaje zatomljavao, ali kako je vrijeme odmicalo one se tomu više nije mogao suprostaviti, pa je odlučio nešto poduzeti. A to je značilo ići do kraj, a kraj je značio seksualni čin. Ma ne sa svijećama. U međuvremenu mu se razvila strast prema mladim dječacima, zapravo je ona sama postaojala, svijeće su bile samo paravan. Dugo je on uživao u ljubavi koju su mu pružali uplašeni dječaci te se nije osvrtao na sve one zakonitosti koje poučava biblija i koje on samo svojemu stadu prenosi. Dakle, ispuštao je onu bijelu stvar uzalud, ubijao je, bio je zločinac. Vro se brzo ta priča pročula, ispostavilo se da on nije bio jedini svećenik-ubojica na svijetu. To su radili i oni u Americi, Africi, Austriji.. Kako bilo, crkveni ga se vrh riješio, ostavljajući čovjeka da moralno propadne u svojim amoralnim eskapadama, umjesto da ga se liječi. Naprotiv, crkva se odlučila sama izliječiti, pravdajući se pojedinačnim slučajevima, ispadima poremećenih umova, ali im to nije bilo dovoljno jer su iz svijeta stizale nove i nove vijesti slična sadržaja od kojih se crkva više nije mogla braniti, ze je prešal u kontraofenzivu. A ona se sastojala u tome da sami nađu neko mjesto u čovjekovoj muci i da udare na to kako bi se oči javnosti odmakle od njihova problema. Tako su iskopali pitanje umjetne oplodnje kao nemoralna čina kojim mi stvaramo ''stvar'' a ne ljudsko biće. Oni se vjerojatno boje da ne bi možda sljedeći donor bio neki iz njihovih redova, neko tko je rezigniran zatvorenošću i konzervativnošću crkve. Nitko od njih nije bio u tako teškim životnim situacijama, ali su kao kompetentni da nam sole pamet osvemu i svačemu, a sami nisu sposobni očistiti ispred svoje dvorišta, božjega dvorišta gdje se krše božji zakoni.
Post je objavljen 05.02.2005. u 10:40 sati.