Dan nakon naše herojske i epske pobjede nad prinudnim nam susjedima, moramo svi još jednom ustati i zapljeskati našim sokolovima koji su na rukometnome bojnome polju pokazali kako se gine i bori za hrvatski narod, ne na bojnome nego na športskome terenu. Odakle uopće početi. Vjerojatno od sudaca čije je nacionalno podrijetlo dalo naslutiti kako će u toj utakmici raditi o nepoštenome suđenju. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, suđenje je bilo zadovoljaajuće i napokon se pokazalo da i mi možemo nekada imati naklonost sudaca (MORALI SMO POSTANI NAJBOLJIMA NA SVIJETU DA BI TO POSTIGLI), pogotovu kada se radi o krivome isključenju. Zapravo je crveni trebao dobiti četnik s brojem 5. Tu nam se malo sreća osmjehnula, međutim... Tada je započeo odstrjel našega Blaža na kojega nasrtali iz svih mogućih sredstava, šakama, kako bi ga onesposobili i tu su suci opet zakazali jer su većini srpskih grubijana prašatali divlje nasrtaje na naše sokolove. Naši su se junaci u takvim, za živce neizdrživim situacijama, pokazali kao pravi športaši i kršćani, praštajući tim srpskim grubijanima svaki njihov nasrtaj. To nas je, naravno, omelo u dizanju igre i postizanju boljega rezultata koji je tijekom cijele utakmice bio na rubu, ali ipak u korist srba.
Ova je utakmica, kao i čitavo prvenstvo, pokazala kako smi ipak najjači na svijetu, i da nam nema ravnih. Jer, pogledajte, nama nedostaje igrač čijim bi prisustvom olakšali sve naše pozicije, otvorili prostora da se i ostali naši sokolovi razmašu, a ovaku su oni bili pod budnom paskom protivničkih čuvara, koji su znali odakle prijeti, ovaj puta dvojaka opasnost. Kao što se vidjelo, bez Metličića nam Džomba uopće nije zabijao iz kuta, akcije nisu bile njemu usmjerene, premda je nekih bilo, ali je te akcije kompromitirao Buntić koji još očigledno nije shvatio naš sustav igre i koji se najviše gubio po terenu. Drga su naša krila za sada prikazala isodprosječne parije, iako su izrađene akcije išle prema njima. Ono što nam je ostalo bilo je dovoljno da nam osigura polufinale. Prvo Vori koje se diže i z parije u partiju i biva našim najboljim strijelcem, Lacković, unatoč ozljedi, para mreže iz svakojakih situacija u kojima e nalazi prije svega zbog izostanka Pere koji bi dio protivničke obrane odvukao na sebe. te na kraju Balić, čudo od igrača. Svojim košarkaškim potezima oplemenjuje igru, a sada je dokazao da i te kako može biti ubojit po gol protivnika iz svih pozicija. Dakle, iako neizmjerno hendikepirana, prva se postava može obračunati sa svim ljutim neprijateljima jer posjeduje duh zajedništva, nacionalnoga ponosa koji im je usadio Izbornik, i znanja bez kojega ništa ostvarili.
Dometnuo bih još kako se na ovome prvenstvu rodio još nepoznati Dominiković napadač, strijelac, ubojiti kontraš čije kontre ne zaustavlju ni najjači svjetski vratari. Ali bi isto tako istaknuo i vrlo loše branjenje našega Šole koji je pokazao kako su godine ipak učinile svoje i da je možda vrijeme da se oprosti. Međitim, ne smijem ne istaknuti posljednje dvije obrane koje su nam donijele polufinale, ali da je bilo malo više obrana tijekom utakmice, do šokantne završnice ne bi ni došlo.
Kako vrijeme odmiče, postajem sve optimističniji što se tiče našega poslanja na svjetskome prvenstvu. Pokazali smo tko je najjači kada ga ne prati sreća s ozljedama, kada najvažnije poluge u ekipi zakažu; uvijek izađemo pamtniji za neko novo iskustvo koje nam pomogen da na idućem meču budemo bolji.
Portuka našima u Tunisu (pogotovu ozlijeđenima): LJUTU TRAVU NA LJUTU RANU!!!!!!!!!!!!! i zajedno s Perom do svetskoga zlata
Post je objavljen 04.02.2005. u 11:41 sati.