Poruka ide ovako: '' Pao sam, uganuo sam nogu. Gadno. Dobio sam langetu. Bit ću van terena barem mjesec dana.''
To je zapravo kraj jedne vesele priče o našem mladom bosancu, studentu prava iz Jajca, zapravo sela pokraj Jajca. Inače se radi o jednom lijepom mladiću širokih pogleda na svijet. U njega nema zajebancije, jednostavan, ali opet u drugu ruku vrlo zahtjevan i dobar čovjek. Dobro građen, prava definicija na području prsa. Zahvalan posjetitelj tjeloizgraditeljskih oganizacija. Međutim, njegova fizička dominacija nije čisto skoncentrirana na tijelo, nego se ona proteze , kao invalidska proteza, u sferu mentalnoga sklopa i intelekta.
Nije da je njegova životna filozofija šutnja je zlato, ali se potvrđuje u većini njegovih konverzacijskih slučajeva. Nije da se čovjeku doimlje da nekada priča sam sa sobom kada pokušava one neugodne šutnje u razgovoru prekinuti čisto bezveznom pričicom o naravi kupusa uvezenom iz indije ili nekim temama koje čovjeka cijeloga okupiraju, pače cijelo razgovorno društvo. Bosančev svaki odgovor na neko pitanje ili ne daj bože komentar samoinicijativni smatra se mudrošću indijskih mudraca ili Plečkovih jogija. Međutim, nije to zbog njegova neznanja, nemogućnosti normalnoljudske komunikacije- ne daj bože, to je zbog toga što čovjek ima višu razinu razmišljanja koja nam ljudima nije pojmljiva. On može šutnjom reći više nogo što bilo tko od nas može cijelim litanijama.
Inače je vrsni student prava, zapravo je to bio prve dvije godine, kada je funkcionirao kao normalan čovjek otvorena srca i velikoga razuma. Kako je ta godina završavala, nešto se u njemu promijenilo. Postao je čudan, zapravo nama neshvatljiv. Postao je već spomenuto šutljiv, nekako nezainteresiran, s nekim dubokim pogledom u daljinu koji te ostavlja bez daha jer tako odaje dojam duboko intelektualnoga mudraca. Uz tu duhovo-pojavnu promjenu, dogodila se promjena u životu kada se povukao u osamu vlastita stana i života. Komunikacija mu se svela na mentalno čitanje misli sugovornika i vrlo šture odgovore. Jedino što se iz toga moglo zaključiti jest da je čovjek uvidio neku novu filozofiju, dobro ju proučio i stvorio neki novi, nama nepoznati, pogled na svijet. Odjedom mu je stana konteplacija prožeta stalnom i besprijekornom šutnjom prerasla u životnu filozofiju te se tako promijenio u jedno sasvim novo biće. Biće nesposobno za bilo kakav oblik svakodnevne komunikacije, smislena razgovora, ali i davanja ispita. Za njega ovozemaljske stvari više nisu toliko bile važene, čak je i cigaretu ostavio. Vjerojatno je uvidio kako je takva komunikacija za čovjeka nebitna, kako je razgovor opterećenje i kako se sve može stalnom šutnjom. Tako su znali prolaziti dani u kojima je on cijelo vrijeme bio zatvoren u kući, ne izašavši ni jednom iz svoje crkve koja mu je predstavljala utočište, kako od svijeta tako i od utjecaja drugih ljudi sa strane. Isprva se mislilo kako čovjek uči, zapinje da bio koju godinu dao i tako skratio vrijeme studiranja, skinuo se s grbače svojega ćaće gastarbajtera, ali ne. Čovjek se zadubio u svoju filozofiju novoga svjetskoga smisla, otuđio se.
Kada je protekao dugi niz mjeseci, čovjek se pojavio iz vedra neba u lokalnoj gostionici. Mi smo se s njim već oprostili, a ono šok, filozof se vrati u ovaj svijet. Smatrali smo kako je, eto, prošla neka faza u njegovu životu u kojoj se tražio, a počela je sa šutnjom, pa otuđenjem i eto ga opet među nama. Očekivali smo neke priče, objašnjenja, priču uopće- ali ništa. Dobar dan, dobar dan. Tu i tamo koja rječca, i opet šutnja. I tako dan za danom, poneko pojavljivanje, malo priče iz koje smo ipak uspjeli saznati kako se čovjek odjednom utopio u nešto što se zove neprestano gledanje televizora, odlazak na spavanje u četiri i buđenje u šest popodne i tako mjesecima. Dakle, nije se tu radilo o nekim iščitavanjima filozofija istočnih mudraca, niti napuštanje površnosti ovoga svijeta. To je bilo utapanje u samotuzi i televiziji. Ona mu je bila nova filozofija, pogled na svijet u kojemu je komunikacija bila zabranjena, zapravo jednostrana dozvoljena.
Dakle, ipak se promijenio i ponovno dolazio posjećivati svijet uz pojačanu komunikaciju koja još uvijek nije bila dovoljna i koja je nekada prelazila u tragikomične situacije vođenja monolga mjesto dijaloga. Ipak, ono što bi rekao postajalo bi toliko smiješno da mu je svaka rečenica bivala legendarnom, pamtljivom. Njegova bi dnevna doza razgovora izgledala ovako : ‘’đe ste momci. U vid’ omladne kako sjedi, tu, kava… e momci. Kak si mi ti. Viđe ga, momčne’’. Mi : ‘’ O vidi ko nam došao. Već tako rano. Pa do kada si spavao ? (iz dana u dan čovjek se budio sve ranije : oko tri, pa do pola dva što mu je najjače dizanje). On : ‘’ Do pola pola dva.’’. I tu prestaje govor, a on se pretvara u najboljega slušača bez stavova i s dalekim pogledom kroz prozor u svijet koji je samo njemu poznat. Uzima novine i čita ih, pa opet malo sluša, itd.
I sada dolazi onaj početak priče. Kada je čovjek malo došao k sebi, čak počeo izlaziti, mislili smo da je sve opet na starom, osim naravno priča koja je bila bolna točka. Ponovno se u njemu rodila ona klica socijalizacije i društvena života, kad mi čovjeka nagovorismo da ide igrati nogomet. Lagano se zagrijavali, kad ono bosanac na podu. Drži se za nogu i jauče. Ljudi pomagajte- uzvikne. Čovjek ugane gležanj, ode na traumu i dobi-kaqko on veli- langentu. Da ste vidjeli njegovu tugu u očima, očaj koji ga je opsjedao po čitavu tijelu kao da je opsjednut. Sjedio je tako uvaljen u fotelju mjesec dana. Ni da se pomaknu. Čak su mu bile posuđene i štake, ali ih nije htio koristiti jer nije htio izgledati kao vrabac koji skakuće. I tako se čovjek opet vratio na staro, baš kada se počeo vračati u normalu. Ni naši posjeti nisu bilo korisni jer su mu ulijevali još veću tugu, te se pretvarao staro gunđalo kojemu ništa u životu ne ide, a ova mu je langeta sjebala život totalno. Taj njegov očaj i tuga koji su mu se iščitavali s lica u nama su izazivali smijeh jer čovjwk ni u jednome trenutku nije imao smisla za humor, priču ili bilo što. Samo ja zapomagao za langetom i sudbinom koja ga je snašla. Naša bilo kakva šala u njemu je izazivala oblik lica na kojemu je bio vidan facialni grč s posljedicom plača, tako da je nama bilo još smješnije.
Uglavnom, sada se čovjek rehabilitira, a mi smo u očekivanju da se opet ne pretvori u sljedbenika televizijske sekte kaoja ga je jednom već odnijela od nas. Teoriju da su bosanci veseli ljudi, on sigurno nije pisao niti rekao jer joj predstavlja antitezu. Jebiga, ja sam se uvjerio. On je, ipak, iznimka koja potvrđuje pravilo- da budem blaži.
Post je objavljen 13.02.2005. u 18:15 sati.