Uvijek me jebalo otvaranje kutije cigareta. Iako uz zvuke Johnnyja Casha sve ide lako, ni ovaj put mi nije bilo drago. Jebiga, uzmem novu kutiju, frišku iz šteke koju inače ne otvaram cijelu nego samo bočnu stranicu i onda se uvijek mučim izvući one dublje kutije... Elem, uzmem kutiju i opet isto sranje. Baš se nameračim zapaliti, pogledavam kutiju s jedne i druge strane, provjereavam je li jačina ona ista; znate smanjili su jačinu waltera pa sada ima okus po bljuvotini; lagano prstima povučem onaj odvojeni dio folije koji služi za otpakiravanje. Sav se nakako uzbudim, išćekujući konzumirati sadržaj, sav se uspušem, počnem uvlačiti i izvlačiti usne kao da gledam staljinovu sliku uz uzdisaje, zanijemim. Kako se filija lagano odljepljuje od kutije i ostatka donjega dijela zaštitne folije koja je bogom dana kako duhan ne bi završio u džepu, razmišljam kako to sve deponirati u pepeljaru, a da ne bude puno smeća. Jako me živciraju neuredne pepeljare u koje ne možeš pošteno otresti svoju cigaretu. Većina manijaka uopće ne pazi kako pune pepeljaru ostatcima od otvorene kutije pa prilikom otresanja cigarete moram nabadati prazan prostor. Još me više užasavaju krimeni poput ostavljanja žvake koja se prilijepi na dno i nastane živo sranje. Je li toliko teško žvaku umotati u neki papirić, lagano ju urolati i takovu ju staviti u pepeljaru? Nije teško rolati drogu, ali ćemo žvaku baciti u pepeljaru kao na pod. Elem, tu dolazim do problema s početka. Kako se lagano kutija otvara, folija se počinje nesnosno lijepiti po ruci kao magnet, izazivajući u meni polaganu nervozu. Nervoza se pojačava kada ne uspijem, a to se gotovo nikada nije dogodilo (ne znam vama?), odvojiti onaj dio za početak otvaranja kutije od folije kaja pokriva gornji dio kutije, onaj poklopac. Oni nekako uvijek ostanu spojeni te je tako nezgodno deponirati ostatak. Međitim, nekeko prijeđem preko toga jer znam da sada na božje vidjelo izlazi onaj dio kojim se sve popravalja i koji ostavlja nimalo nereda iz sebe, a to je onaj mali papirić koji otkidamo da bi došli do zlatnoga sadržaja. Taj papirić, tzv. otvarnjak, ima presudnu ulogu u završnoj fazi raspakiravanja cigareta. Spomenuo sam kako volim pedantnu pepeljaru, e njime se to postiže. Nikakav filozofija i ne znam zašto to svi ne prakticiraju. Lagano uzmem pokrovnu foliju koja se još uvijek lijepi za ruku te ju urolam tako da dobijem mali krug ili kao malo pismo koje ću poslati u dubine pepeljare. Tu sada slijedi najveći problem. Primijećujete kako je onaj dio za otkidanje folije nesnosno dugačak. Baš kao takav predstavlja najveći problem urolavanja cijele folije jer baš kada je sadržaj spreman za novo umotavanje taj mali visuljak ima presudnu ulogu u finaliziranju prve faze, a ta je uloga ona ljepljivost koja nestaje u trenutku kada trebam omotavanjem toga prvoga smotuljka završiti njegovim omotavanjem pomoću one početne male folije. Tako da nikada ne drži, nego uvijek neki mali dio viri. Neka,malo truda i sve će biti u redu. Tada uzimam onaj papirić, onaj čijim micanjem otkrivamo sadržaj kutije, i njega lijepo rastvorim, prostrem ga kao dekicu na mirisnoj livadi, te u njega stavim onaj prvi smotuljak. Tada stranicu po stranicu lagano zatvorim i dobijem mali pravokutni oblik ispunjem folijom od kutije cigareta. Na taj sam način uspio ipak uredno spremiti sve ostatke koji prave nepotrebno smeće. Pepeljara je uredna, gotovo uvijek čista, a ja tada uzimam upaljač, koji upali iz četvrtoga pokušaja, i pripaljujem uredno polizanu cigaretu. Ušćuje se malo pucketanje koje je zdravo. Uvučem prvi dim kojega nikada ne uvučem do kraja nego ga samo ispuhnem u znak pobjede nad čitavim procesom vađenja cigarete i paljenja koje ponekada zna biti izrzito mučno. već ubrzo slijedi drui, ovaj puta pravi dim kojim malo proparam, da ne kažem iznenadim, pluća, dim koji propiri sve dišne putove, koji i sada čini isto uz Cashovu verziju Thirteen od Danziga. Nako još nekoliko dimova, slijedi prvo otresanje cigarete, zapravo ''šiljenje'' u pepeljaru kako bi se formirao željeni cigaretni oblik kojega će ona zadržati do kraja uživanja u duhanu. Tek tada pušenje ulazi u područje automatizma kada se smjenjivaju otresanja, šiljenja, ostavljanja na pepeljari i konačno gašenja, kada u povijest nepovratno odlazi posljednji sivi dim koji se pretvara u oblak koji odlazi u udaljenje krajeve, poneki krug koji kao aurola odlazi naći mjesto na glavi pokojega anđela na nebu. A u pepeljari ostaje samo uspomena na netom ispušenu cigaretu u vidu maloga zgrišta, ali nada kako će uskoro doći opet trenutak paljenja cigarete.
O da! Usput, kažu kako pušenje nije zdravo!
|
