Metalni stroj je uz zvuk otpuštanja kočnica zazvučao kao starac na samrti dok mu kroz plastične cijevi iz pluća izlazi posljednja para života. Parom (ili romanticima prigodno maglom) su bila ispunjena i pluća grada. No nije to romantična para kako nas oči i nos varaju na prvu, to je smog i katran što su navukli metastazirajući karcinom na pluća grada. Uz par mutnih svjetala, nedovoljnih da vidiš bitno ispred sebe, svjetlilo je neonsko svjetlo kioska. Neprirodno, bolničko svjetlo, tjeralo je i onog utonulog u misli da se vrati u stvarnost bolnih očiju.
Usred kioska i neona radila je ona obasjana poput bijele prikaze na vrhu nekog tamnog brda ukazanja.
Iz metalnog stroja izašao je on, obučen standardno u plavi džemper vozača autobusa, debeo i umoran, definiran na granicama pretile, jedva prepoznatljive ali svejedno još uvijek ljudske figure. Izašao na tu prokletu hladnoću i zapalio jednu zgužvanu cigaretu da ubaci još malo metastaza u grad. Pogledom je pratio dva gradska goluba, oba onako istinski uprljana onom prljavošću koja više nije vanjska već dio neprirodno ukaljane genetike svetog Božjeg bića. Mužjak je snubio ženku. Svakom golubu je nedostajalo nešto; prst, oko, zdravo krilo …
Nakon par dimova koje su mu zgadili golubovi svojom odvratnošću sjetio se onoga po što je došao. Prvo je povukao hlače snažno gore da mu ne padaju ispod guzice ali teško je protiv škembe, tako da su hlače svejedno ponovno pale i potvrdile na neki ne-empirijski način da gravitacija jače utječe na tijela s velikom masom. Disao je teško kroz tu cigaretu kada je pokušao napraviti prve korake kao čovjek koji se muči nekim napornim fizičkim poslom. Cigaretu je napokon izvukao između smeđe žutih brkova, među kojima se sakrila, i bacio negdje na bljuzgu od blata i kiše i snijega i grupacija stanica raka koje su se ugrudvale između hraneći se propalom prirodom.
Prišao je kiosku. Kupiti će cigarete, već je dolazio neko vrijeme na ovaj kiosk. Evo sad će, čim ga ona pita što želi.
- Kolumbo? – pita ona grabeći nabreklom rukom za paketom cigareta, rukom na kojoj se od potkožnih naslaga masti nije vidjela niti jedna plava žila, samo oni ispucali kapilari na epidermi kože.
Kima glavom zadovoljan idejom da ona već zna što on traži. Usamljenom čovjeku se nekako uvuče obiteljska toplina pojma „standardna mušterija“ uspije nekako naprkositi pojmu stranac koji se izlizao toliko da smo ga i prestali upotrebljavati, već ga ionako svi shvaćamo podsvjesno pod onom izlikom „ma, ne da mi se ni sa kim više pričati“. Postoji netko, neki golub ili znanac ili pas koji zna vaše običaje pa zna što ćete napraviti sljedeće. kao da je vaša budućnost predviđena time što vas to biće poznaje, taj vaš osobni hiromant. Mala igra ega u kojem je promatrač centar koji je promatran, beskonačno mali žutanjak okružen bjelanjkom svemira.
- Kolumbo. On je otkrio Ameriku. – nasmije se on dok mu je usoljeno srce, od presoljenog mesa koje je žderao redovito, teško špricalo gustu, nezrelu krv, u epicentru snažnije a onda sve slabije prema nogama i rukama koje je uhvatila hladnoća.
Ona je bila bez teksta kratko vrijeme tupo ga gledajući. Onda je on nekako pomislio ponukan tišinom da je izrekao glupost. Onda je ona pomislila da je on pomislio da je ona glupa zbog njegovog izricanja jednostavne činjenice pa je još više zašutjela. Onda je on pomislio da je ona pomislila, kako on misli da je glupa, jer joj je izrekao jednostavnu činjenicu i pomisli kako se treba ispraviti. Onda je ona pomislila, kako je on pomislio da se treba ispraviti jer ustvari nije mislio da je ona glupa izrekavši jednostavnu činjenicu i napokon ona progovori.
- Ma, glupi Ameri. – nasmijala se pretjerano otkrivajući žute zube ispod ispucanih usana dok joj se podbradak tresao kao želatina od masne hrane na keramičkom tanjuriću kojeg je zaustavila spretna konobarova ruka nakon kretanja kroz zrak, ispred vašeg lica prije nego što kaže: - Izvolite, vaš desert. - Pomirišite …
- Izvolite cigaretu – rekao je on pružajući joj otvorenu kutiju preko pulta kioska. Zaustavio je pogled na crnom ispod nokta palca koji je onako frontalno na prednjoj strani kutije isturio pred nju. I sada razmišlja kako da ga sakrije, ispod kutije ne može, primijetila bi ona taj nagli pokret. Sada razmišlja kako ne bi ona niti primijetila crno ispod nokta da ga on onako nesigurno nije gledao. Sada ga je već sigurno primijetila. Nije on čovjek kojega takve stvari smetaju, utješi se. Tada mu odjednom majka progovori u glavi: „Moraš biti čist. Nokti, kosa, uši. Kako će te neka djevojka voljeti prljavog?“ Nokti. Na kraju se ipak odlučio za rješenje i okrenuo kutiju okomito da se ne vidi taj prokleti palac.
- Ne. Ja vam rađe gucnem – namigne mu, izvadi malu bombicu pelina ispod pulta, odvije čep i nagne. Naravno, vidjela je njegov crni nokat koji je u njoj pobudio osjećaj brige i potrebitosti koji žene u njezinim godinama istančano razviju. „Siroti, nema se tko brinuti o njemu.“ Zamišljala je kako mu čisti i reže nokte. Posebno one na nogama. Ona stisne zube i skupi usne u U da bi debeo nokat odrezala škaricama, a on onako težak i debeo pukne i odbije se kao koštani metak i sav drven padne pred nju i njega da ga zajedno onako bolesnog i nezdrave boje otpalog lišća gledaju. To ju raznježi.
- Ajde uzmite i vi – dala mu je bombicu. – Kuća časti! –
- Da znate da bi mogel. – laknulo mu i žuti brk mu se razmaknuo dok je smještao usne u smiješak. Žuti zubi mu se nisu vidjeli jer ih je brk prekrio a to je nekako bila i intencija brkova, pa je sve dosta dobro prošlo.
On je potegao, ona je potegla, onda su malo pričali i priča je tekla sve glađe.
Kada su se počeli ševiti sva priča je bila zaboravljena i sav led je okopnio pod težinom i toplinom njihovih glomaznih tijela. Njegova guzica skupljala se i napinjala poput meduze kada pliva u ritmu nabijanja u njen, četirima porodima raširen, spolni organ. Stao je u njega i onaj crni nokat koji se sada čistio između tih pokretnih dijelova zamašnjaka i klipa i polako gubio crnilo. Njeno želatinasto tijelo se ljuljalo što je pružalo gotovo morski osjećaj dok je drhtala i dahtala od ugode kada je njegov smeđi brk napokon našao ocvalu sisu, negdje ispod pazuha, palu na hladni lim auta.
Šajba šofer na šajbi nekog auta, iza kioska nekog pokislog grada i šprica nakupinu živih stanica u jedva živo tijelo pretvoreno u sjaj dinamike i epohe. Dvije životinje u šumi betona dahću i riču i ne brine ih što oko njih vrebaju sjene predatora nekih drugih metastaziranih konglomerata kojima njih dvoje konkretno ne pripadaju. Konglomerata koji nikada ne spavaju već samo metastaziraju i pulsiraju nabrekli kao vene, dok im svima kroz glavu prolazi „Ma, ne da mi se ni sa kim više pričati“.
