Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
ponedjeljak, 01.03.2010.
FOTO TINO ( 189 ) - Na vrhu Petrove gore
NEDJELJNA FOTOREPORTAŽA ( 1. )
Nekoć monumentalni, veliki spomenik Drugom svjetskom ratu, otvoren davne 1981. godine, danas je tek skladište medicinskog otpada.
Monumentalni spomenik Drugom svjetskom ratu, potpuno devastiran tijekom višegodišnje okupacije, danas je tek skladište medicinskog otpada i okupljalište lokalnih narkomana, budući da je izdvojen od ostatka civilizacije, na petnaestak kilometara od Vojnića i još toliko od nešto udaljenijeg Karlovca, idealno je i skrovito mjesto van svih pogleda znatiželjnika.
Osjećaj jeze
Cesta koja od Vojnića vodi prema vrhu Petrove gore dosta je solidna, obzirom da u podnožju spomenika imamo relativno dobro obnovljen LOVAČKI DOM, MULJAVA.
Ovaj dio Lijepe Naše doista djeluje pomalo nestvarno, pitoreskno, kao da ljudska noga rijetko svraća u ovaj komadić naše domovine. Tako je na prvi pogled, no brojne obnovljene staze, tradicionalne lovačke kučice i neizbježne drvosječe, nam ipak govore suprotno, čovjek je stalno prisutan na ovom prostoru.
Tek kad se uputite prema nešto udaljenijem vrhu same Petrove gore, možete vidjeti prizor od kojeg staje dah, ovdje vrijeme kao da je stalo, nekada monumentalni spomenik Drugom svjetskom ratu, 37 metara visok, i obložen pločama inoxa-nehrđajućeg čelika, rad kipara Vojislava Bakića, koji je otvoren davne 1981. godine, u potpunom je raspadu.
Prostorije koje su nekoć bile vrhunski opremljene, uređene po najvišim standardima, danas postoje tek u tragovima, sve što se dalo opljačkati, je opljačkano, unutar samog spomenika imamo na tone smeća, a uspon na vrh spomenika predstavlja pravu i po život opasnu avanturu. Iako je na samom vrhu vidikovac koji pruža spektakularan pogled prema Bosni, rijetki se odvaže ići tako daleko.
Vjetar koji zavija kad uđete u prednji dio spomenika samo povećava osjećaj jeza, a najmanji šum zna biti strašan budući da spiralne stepenice daju još sablasniju nelagodu čovjeku, a eho koji odjekuje prilikom i najmanjeg zvuka u untaršnjosti spomenika riječima se ne da opisati, kao iz nekih starih carpenterovih horor filmova, trošnim stepenicama nije preporučljivo više ići prema vidikovcu, Svašta se nađe unutar spomenika, koji, da apsurd bude veći, još uvijek stoji zaključan lokotom, dok se dva metra od njega nalaze razvaljena metalna vrata, vojne knjižice svjedoče da je za vrijeme okupacije ovaj objekt služio kao skladište paravojnih snaga vojske takozvane Republike Srpske Krajine.
Na ovom mjestu, prije osamnaest godina, ratni zločinac, Vojislav Šešelj održao je jedan od svojih najvatrenjih govora i nahuškao narod na ustanak protiv vlastite države, da, moglo bi reći, za stanovnike Banovine, odavde je sve počelo. Danas na vrhu spomenika HRT ima svoje odašiljače i to je jedino što nam kazuje da je čovjek ,ne tako davno, boravio ovdje, ako izuzmemo sumnjivi sloj društva koji uvijek traži pogodna, skrovita mjesta za svoje aktivnosti.
Izgubljeni u vremenu i prostoru
Na vrhu Petrove gore nalazi se grobnica legendarnog hrvatskog kralja Petra Svačića, koji je prema predaji poginuo negdje u blizini, on je bio posljednji hrvatski kralj i prvi kome je Petrova gora u cijelosti posvećena. Krenuli smo natrag prema Muljavi, odnosno na drugu stranu Petrove gore, gdje se među gustim raslinjem i drvećem nalazi stara, Centralna partizanska bolnica, kako u ovim krajevima, zbog izrazito šumovitog terena ( treba spomenuti da se snijeg ovdje još zadržao ), mrak dolazi znatno ranije nego na čistini, bio je to pravi poduhvat, za kojeg ne bismo mogli reći kako je bio uspješan.
Nigdje ni žive duše, ako izuzmemo uplašene srne koje su trčale tamo-amo, hipnotizirane dugim svjetlima automobila, a cesta kao u najgoroj noćnoj mori, možemo samo Bogu zahvaliti što smo pronašlo komadić zemlje za okrenuti unatrag, doista ovdje se ne želite uputiti sami, ako već idete, onda najbolje da vas je barem četiri, pet, radi društva ali i radi osjećaja nelagode koja se nakuplja u vama vozeći se ovim prelijepim, ali nažalost na momente prilično zapuštenim krajem.
