Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
četvrtak, 28.01.2010.
INTERNET JE ZADNJE I NAJSNAŽNIJE UTOČIŠTE SMEĆA ?
Surfam ja tako internetom ( uz poruku zlostavljačima s Facebooka da svoju ljubav ne traže u virtualnom svijetu ), crveni se stranica " pedofilčine s Madagaskara ", više nego obraz spomenutog " kvartovskog jebača ".
Idem dalje, već poslovično, kava, light Marlboro i blog.hr, naslovnica, sama po sebi prepoznatljiva, trideset osmi post koji hvali Crkvu na sva zvona, hvali postupke i humanitarne napore Caritasa koji pomaže unesrećenom stanovništvu Haitija. Vrlo vjerojatno stoga, što naslovničar, urednik blog.hr servisa, humanitarac kakav jeste te osjetljiva duša i sam voli pomoći drugima. Pogotovo ako im je ta pomoć potrebna prilikom nabavke raznih opojnih sredstava ili pak ako im je " potrebita " za kupovinu ispita.
" Kupus od države " i kupus na internetu
Veliki naslov o " domoljubima " i domoljubima, jedni bez navodnika, drugi naravno s navodnicima, nemam uopće problema s time, sa takvim " člankom ", koji je u pravom smislu riječi artikulirani govor mržnje, zar Hrvatska za razliku od Jugoslavije nije demokratska zemlja?
Za takvo što se srećom u ovoj državi ne ide u zatvor, ne sazivaju se komunistički plenumi i ne montiraju se unaprijed presuđena suđenja. Problem nastaje onog trenutka kada se ne sudi " kvartovskim jebačima " odnosno Facebook zlostavljačima, možda smo samo i isključivo zbog toga " kupus od države ", iako naravno nismo zaduženi poput prijestolnice europskog turizma, Grčke, zapravo danas je Grčka dužna vrtoglavih 300 milijardi eura.
Međutim ono što može smetati jeste navika već spomenutog urednika blog.hr servisa da ima tu ubojitu crtu, taj instinkt kakav i inače imaju zlostavljači s Facebooka, a to je instinkt samopromotora i s neizbježnom crtom totalitarnog uma.
Već navikli na razne smicalice na internetu, u virtualnom prostoru koji je svoju pravu ekspanziju počeo doživljavati početkom ovog stoljeća kada su dvojica pionira virtualnih avantura krenuli u osvajački pohod, jedan je naravno " pedofil s Madagaskara ", alias Matija Babić, dok je drugi Dario Markuš, javnost zaista malo zna o čovjeku koji je kao " teeneger " zajedno s Krešimirom Drvarom krenuo u pustolovinu, doduše kasnije se to neraskidivo prijateljstvo raspuklo kao balon od sapunice.
Markuš je svoju ljubav pronašao također u virtualnom svijetu ( jedna blogerica ), malo bolji poznavatelji situacije na internetu, a ja si " utvaram " ( kako bi rekao Ćiro Blažević ) da sam jedan od takvih, smatraju da Markuš još uvijek traži " vječnu ljubav ", samo ovog puta na Facebooku.
Kaže Markuš kako je jadan nekoliko puta pozivan na obavijesni razgovor u policiju upravo zbog korisnika blog.hr servisa, servisa koji je nekoć bio u njegovom većinskom vlasništvu ( kao što rekoh prevrnuti ću nebo i zemlju, razgovarati sa svakim i sa svime, bez obzira kako se zove da otkrijem postoje li kakvi sakriveni marifetluci u potezima osobe koja je navodno otac blog.hr servisa ), uglavnom radi pornografije koju on ne podržava te je takav sadržaj na blogu zabranjen.
Međutim je li baš tako kako Markuš kaže ( između ostaloga današnji urednik dnevnik.hr portala dao je intervju i za portal javno prije tri godine )?
Naravno da nije, kako svatko traži što mu fali, tako i Markuš redovito obitava na prostoru gdje se neprestano " svekoliko čitateljstvo " izlaže eksplicitnim, doduše nepismenim, čak i anatomski netočnim, pornografskim sadržajima ( pogledajte samo naslovnice blog.hr servisa i dnevnik.hr portala ).
Vrlo vjerojano je to vrsta domoljublja na način kakav je prihvatljiv virtualnim zlostavljačima koji nažalost predstavljaju sasvim realnu prijetnju.
Imaju li Hercegovci " šiljaste uši " i " kockaste glave " ?
Neki nisu imali sreću da su zbrisali tijekom velikosrpske agresije u razne egzotične i one manje egzotične zemlje Europe ili su pak odmaglili preko oceana.
Danas se takvi vraćaju i naravno pretvaraju Hrvatsku u " kupus od države ", iako je zapravo Hrvatska fenomen, naime, Hrvatskoj je 18 godina, u tih 18 godina Hrvatska je obranila svoj teritorij, oslobodila ga i krenula put Euroatlantskih integracija, koliko god to patetično zvučalo, radi se o velikim postignućima.
Gdje je Jugoslavija bila 1963. ? Bila je mračna zemlja zabačenog Balkana u kojoj je carevala diktatura i u kojoj su ljudi ostajali bez glave zbog drugog i drugačijeg mišljenja.
Nije za zamjeriti pojedincima kada zadojeni mržnjom šire ksenofobične poruke o Hercegovcima " šiljastih ušiju i kockaste glave ", " neobrazovanim dinaroidima ", misleći pritom vjerojatno na Marina Čilića koji engleskim jezikom barata puno bolje od izvorne predstavnice hrvatske malograđanštine, profesorice Vesne Pusić, nije im za zamjeriti između ostaloga jer oni ne razumiju demokraciju, oni ne shvačaju da je jedan Feral Tribune, neumrla, srećom propala tiskovna, o pokojnom predsjedniku Tuđmanu pisao znatno više " bedastoća ", nego bi to " neradnici " iz Hrvatskog slova bili u stanju sve da do stoljeća tridesetog " pljuju " po Josipoviću, a i Tuđman je bio demokratski izabrani predsjednik, i to dva puta, oba puta u prvom krugu.
Kažu neki kako rade za nas, ovog puta sasvim osobno treba odgovoriti " virtualnom šljamu ", dok smo mi ( u prenesenom značenju, ja sam ipak bio premlad, no moja familija nije ) ginuli za " vas ", vi ste s roditeljima i jugo-oficirskom bandom, predvođeni Mirom Furlan i Radom Šerbedžijom zbrisali preko granice ili snajperima s prozora kuća ubijali vlastite susjede.
Zaista, Hrvatska jeste " kupus od države ", ali ponajprije stoga jer u zatvoru nisu ( dapače oni su nositelji medijske Hrvatske ) " pedofilčne s Madagaskara ", " zlostavljači s Facebooka " ili pak " ubojica dječjeg lica ", Ratko Čačić, koji je skrivio prometnu nezgodu u kojoj su smrtno stradale dvije osobe?
Čačić čak nije ni ponudio ostavku na mjesto predsjednika slabašne strančice kao što je HNS, međutim, kako Mađarska nije " kupus od države ", tako se treba nadati da Ratko neće umaći mađarskom pravosuđu, tim prije što, srećom, nema saborski imunitet.
Kažu neki kako " čobani iz Hercegovine " ( što je to ako ne eklatantni govor mžnje koji uporno forsira uredništvo blog.hr servisa ) tu i tamo " mlatnu ženu " iz hobja valjda, zaboravljajući koliko " intelektualna Hrvatska " ima tešku " pesnicu ".
Naime, sjetimo se nesuđenog ministra pravosuđa, Ante Nobila, koji svako malo nekoga premlati, uključujući i djecu od petnaestak godina, da stvar bude zanimljivija, on to čini javno, a da za takvo što nije kažnjen.
Prisjetimo se cirkusa koji je priredio Srećko Jurdana svojoj familiji i malodobnom sinu.
Još jedan intelektualac, a nije Hercegovac, već Petrinjac, Ljubomir Čučić također bi mogao ispričati svoju priču, od Francuske do Hrvatske.
Nemojmo zaboraviti rasistički spot Dalibora Matanića, " Očistimo Zagreb ", snimljen početkom ovog stoljeća, radi se o spotu kakvog se ni nacistički zločinac Goebbels ne bi posramio, i on bi iz toga mogao ponešto naučiti.
" Ubojicu dječjeg lica " već smo apsolvirali. " Pedofil iz Madagaskara " djelomično je postao legenda, a Facebook zlostavljač tek odnedavno je na tom tragu, samo zbog toga što tek, od jučer praktički, neki njegovi marifetluci sada izlaze na površinu.
Hrvatska neće biiti " kupus od države " ako prmjerice oni koji su pozivani na obavijesne razgovore napokon tamo i ostanu.