Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
petak, 21.08.2009.
Kakva noć hrvatskoga sporta
Pokojni Anđelko Herjavec, legenda varaždinskog sporta, za ovu večer oduševljeno bi uskliknuo, " bila je to bleščeća noć "!
Sportsko hrvatsko srce večeras je nepodjieljeno kucalo za mladu splitsku atletičarku, Blanku Vlašić, dok je Blanka letjela nebeskim visinama, " modri " stroj samljeo je nejakog škotskog nogometnog prvoligaša, Hearts iz Edinburgha.
Heroina hrvatskog sporta i već sada neprikosnovena kandidatkinja za hrvatsku sportašicu godine, Blanka Vlašić u sjajnoj, Hitchokovoj završnici nadmašila je miljenicu berlinske publike, sjajnu atletičarku i još veću sportašicu, Arianu Fridrich. Splitska heroina vinula se do zvijezda, slobodno možemo bez pretencioznog glorificiranja konstatirati, vinula se među zvijezde, u stilu slavnog Franka Sinatre, " Take me to the Moon ", i obranila titulu svjetske prvakinje, osvojivši drugu zlatnu medalju za redom na natjecanju koje je uz Olimpijske igre i najveće sportsko natjecanje na kojem su se našli svi oni koji u " Kraljici sportova " nešto danas znače, nešto predstavljaju. Bravo Blanka, orilo se iz tisuća hrvatskih grla iz srca tisuća navijača , ushićenih novim podvigom hrvatske sportske kraljice, u stilu Janice Kostelić, Blanka Vlašić dostigla je Mont Everest.
Furioznih devedest minuta plave konjice
Istodobno dok je trajao Blankin let među zvijezdama, " modri " stroj unakazio je u Maksimiru nejaku momčad iz Škotske, prvoligaški klub Hearts, ovog puta veće srce imali su plavi lavovi. Nije ovo bila, anemična, preplašena plava ekipa iz nikad prežaljeniog sudara sa austrijskim prvakom, Red Bull Salzburgom. Tek sada, nakon furioznog hoda " modrih bluza ", možemo žaliti za propuštenom prilikom, prilikom generacije, naime, ovakav Dinamo, imperativno je morao savladati Salzburg i ući potpuno ravnopravno u dvoboj sa izraelskim Macabijem. Nakon ovakve predstave postane vidljivo koliko ovoj momčadi znači Mandžukić ( ono što je Olić za hrvatsku reprezentaciju, to je " MANDŽA " za ovaj Dinamo, čovjek bez kojeg momčad nikada nije ista, bez obzira koga postavili na njegovo mjesto, Olić, Mandžukić, nogometaši lavovskoga srca ), u ovom trenutku jedan od najboljih igrača ovog dijela Europe, njegov crveni karton u Salzburgu i Jurčićeva kukavička taktika protiv Austrijanca doveli su Dinamo do Lige UEFE, umjesto da plavi već ove sezone uđu u najelitnije klupsko natjecanje starog kontinenta.
Klub koji u svojim redovima ima genijalca popt omalenog čileanca, Pedra Moralesa, sveprisutnog napadača, Marija Mandžukića, s plućima besmrtnog jamajkanskog sprintera Huseina Bolta, ne bi smio strahovati od treće lige europskog nogometa. Međutim, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, Dinamo je, slobodno možemo već sada reći, suvereno ušao u Ligu UEFE, te time ispunio svoj osnovni cilj ove sezone, budući da, kako sada stvari stoje, hrvatsko prvenstvo već je praktički riješeno iako smo zapravo na samom početku sezone, teško možemo zamisliti da bi se netko ozbiljnije mogao suprotstaviti paklenom stroju iz Maksimirske šume. Bilo je to devedeset minuta za pamćenje, lekcija iz nogometa kakva već dugo nije viđena na kraju grada, podno rugla maksmirskih tribina, Škoti su pregaženi, u sportskom smislu poniženi su napustili Zagreb, u kojem su njihovi navijači proveli dva sjana dana, bez ikakvog incidenta te usput sklopili čitav niz prijateljstava, poznanstava potrebnih za budućnost. Dok su navijači bili na razini europske lige, za njihov klub se može reći samo jedno, više se nije moglo, u srazu s Dinamom dobili su lekciju kakvu obično učitelj podari svom najdarovitijem učeniku kako bi mu pokazao tko je stvarni gazda u školi te time potvrdio svoj autoritet.
Blanka kao detonator, Blanka kao inspiracija
Iznenađujuće dobro popunjen Maksimirski stadion u delirijumu je pratio tijek utakmice koja je od samog početka bila jednosmjerna ulica za sve ambicije koje su eventualno sa sobom Škoti donijeli u Zagreb, prvo poluvrijeme završeno je tek sa dva pogotka u mreži gostiju koji nisu niti jednom uputili udarac prema besposlenom vrataru " modrih ", Tomislavu Butini, dok su plavi propustili potpuno unakaziti suparnika već u prvih 45 minura igre. Greda Moralesa, prilike Mandžukića, grka Papadopulosa, te konstantni pritisak plavog stroja, o čemu uvjerljivo svjedoči i posjed lopte, 60-40 u korist " modrih ", nagovjestili su dobre vijesti za vojsku Dinamovih navijača, koji su ovog puta također bili na visini svog zadakta, očito inspirirani plavim uraganom. Dobri poznavatelji nogometa tek sada mogu vidjeti koliko može ekipa s takvim potencijalom ukoliko im trener da " dušu ", da " forzu " i slobodu igranja, drugim riječima, ekipa koja ima Moralesa, Mandžukića, Badelja, Sammira, izvršila bi nogometno samoubojstvo ukoliko bi ju šef stručnog stožera primorao na defanzivni nogomet, što se i pokazalo u srazu sa Austrijancima. Krunoslav Jurčić, da li pod pritiskom javnosti, gazde Mamića, ili zahvaljujući nekom svom instinktu potpuno je promjenio taktiku iz posljednje nesretne Dinamove europske utakmice te napokon odlučio napasti, što mu se na kraju isplatilo.
Sedam dana uzoči uzvratnog susreta u jednom od najljepših europskih gradova, pitoresknom škotskom Edinburghu, plavi mogu komotno razmišljati o ždrijebu skupina Lige UEFA, te se nadati kako im Božica sreće neće biti suviše nesklona, u tom slučaju ni san dug gotovo pola stoljeća, san o europskom proljeću, ne bi bio nemoguća misija. No, pustimo to, modri puk zaslužio je malo odmora, slavlja, malo oduška nakon ovakve večeri, za kalkulacije uvijek ima vremena, bez obzira što one u sportu nikada nisu dobro došle.Istinski ljubitelji nogometa u Hrvatskoj mogu biti zadovoljni i ove jeseni, barem do svetog Nikole, gledati će europski nogomet u hrvatskoj metropoli. Vratimo se za kraj na početak priče, kako je bilo u Berlinu, drugačije raskošna večer hrvatskoga sporta nije mogla ni završiti, Blanka je bila detonator, Blanka je inspirirala modre, a " modri " su samo slijedili njen primjer te Hrvatskoj podarili novu " bleščeću noć ".
