Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
petak, 14.08.2009.
Križ Stjepana Mesića
Napadi kojima je izložena Katolička crkva u posljednjih nekoliko dana neodoljivo nas podsjeća na zloglasna komunistička vremena.
Crkva, kao posljednji bastion hrvatskoga naroda suočila se u posljednjih nekoliko dana sa reliktom starog, rigidnog komunističkog obrasca prema kojem se Crkvu progonilo tijekom uzništva pokojnog kradinala, blaženog Alojzija Stepnica, tijekom trovanja hrvatskog mučenika za vrijeme njegova prisilnog boravka u „ kućnom pritvoru „ u rodnom Krašiću, Alojzije Stepinac sustavno je trovan i to prema svim spoznajama koje su nam dostupne u posljednjih nekoliko godina " zahvaljujući " ponajprije prijatelju aktualnog šefa države, Josipu Manoliću, čija prljava udbaška prošlost ne predstavlja prijetnju za ovu zemlju, no zato pojedine institucije i strančice, koje preko svojih grlatih političarki, čiji su muževi do ludila doveli klijente u zaleđu Zadra te se pokazali kao najveći lopovi suvremene Hrvatske, nesmiljenom žestinom u posljednjih nekoliko dana atakiraju na simbol ogromne većine hrvatskih građana, na drevni simbol života, križ.
Križni put hrvatskoga naroda
Hrvatska je uistinu svjetovna država, međutim Hrvatska kao malo koja država starog kontinenta bila je suočena sa 70-godišnjom okupacijom tri režima koji su iznad svega negirali Boga, ali i općenito, negirali su bilo kakve moralne vrijednosti koje bi svakom čovjeku zdravog razuma bile prihvatljive, jedini tko se hrvao tih godina sa najezdom suvremenih Barbara, bila je Upravo Crkva u Hrvata. Uostalom, sjetimo se tko je prvi priznao Hrvatsku i kolike su zasluge svetog Oca Ivana Pavla II za opstanak Hrvatske, ako se vratimo samo za trenutak u povijest u mračna vremena turskih osvajanja, Hrvatska nije nimalo slučajno dobila časni naziv, " PREDZIĐE KRŠČANSTVA ", bude nam jasno zašto je Papa tako postupio. Ne treba zaboraviti spomenuti na koji način i pod kojim simbolima su hrvatski branitelji krenuli u obranu ove naše Domovine, Krunica oko vrata nerijetko je bila jedina nada, jedini izvor snage običnog hrvatskog čovjeka suočenog sa mnogo nadmoćnijim zlom koje nam je nadiralo sa istoka, stoga ljudi bi morali malo više se posvetiti edukaciji, malo više proučiti povijest da bi mogli živjeti sadašnjost ( ARS LONGA VITAE BREVIS ). Dajmo narodu da sam odluči što želi, ako su nam već usta puna demokracije i pluralizma, a ne da nam bivši partijski komesari, " partizanka Mare " ( umotvorina Ivana Zvonimira Čička ) i slične vedete određuju sve, pa čak i način života.
Čitava operacija vodi se pod krinkom demokracije u kojoj nema mjesta križu, niti bilo kakvim religijskim simbolima, ali zato na itekako vidjivom mjestu postoji istaknuta zvijezda petokraka, kao simbol zla, stradanja i progona stotina tisuća nedužnih građana s ovih prostora. Ako može sotonski simbol biti vidljivo istaknut prilikom nekih opskurnih političkih derneka, ne vidimo razloga da simbol mira, za mnoge vječnog života, bude toliko zaobiđen, izoliran, kao da ovu zemlju predvodi reinkarnacija samog tovariša Staljina.
Nema nikakve dvojbe kako je Crkva jedina institucija koja u ovom trenutku pruža otpor psihičkom rastrojstvu aktualnog šefa države, koji se u poznim godinama svog života totalno uzjogunio kao da ga svi vrazi svijeta tjeraju. Crkva je jedina bila i ostala bastion protiv komunističke dominacije, jednako danas, kao nekoć, prije više od pola vijeka. Naime, ulaskom „ drumskih razbojnika „ u Zagreb, 8. svibnja 1945. godine, narod se u strahu povukao u svoje kuće, onaj dio koji je pobjegao pred komunističkim zlom, platio je glavom tu egzibiciju, jedino je Crkva ostala hrabro, kao predvodnik hrvatskoga naroda, se suočiti s predstavnicima novog režima, iako je Pavelić nekoliko dana prije ulaska komunista u Zagreb ponudio Stepincu da u ime vlasti preda grad novim osvajačima, dalekovidni Alojzije Stepinac je to kategorički odbio, ne željevši pri tome miješati politiku sa Crkvom., ali prije svega IDEOLOGIJU, treba potpuno razlučiti IDEOLOGIJU od POLITIKE, s obzirom kako Crkva kao moralna institucija ima pravo, čak i obvezu, ukazivati na određene anomalije kojih u našem društvu nažalost ima i previše.
Posljednji trzaji Stjepana Mesića
Iako je postupio mudro, razborito, kardinal Stepinac skupo je platio bezrezervnu ljubav koju je gajio prema svom narodu, dok je samo tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima mučenički likvidirano preko 600 svećenika, bio je to krvavi pir jednog monstruoznog režima koji i danas u modernoj Hrvatskoj pokušava podići svoj glas, mada to u ovim trenucima dijeluje profinjeno, u rukavicama, cilj je u konačnici isti, nastoji se odvojiti narod od Crkve, ono što nitko nije uspio u posljednjih 2000 godina pokušava učiniti aktualni predsjednik uz obilatu pomoć većine hrvatskih medija, te dijela stranaka koje vodi „ križ života " ( " križ u duši ", u odvjetničkom uredu moralnoga i religioznog odvjetnika Marinovića ) „, sa titovom zvijezdom na čelu.
Mesić je tijekom svoje vladavine uspio pokoriti gotovo sve važnije institucije, uključujući i novinare, međutim nije uspio nametnuti svoj stav Crkvi koja ima nebrojeno razloga za svoj prezir koji gaji prema ideji komunizma a koju svako malo propagira aktualni predsjednik, drugim riječima, Crkva, kao žrtva totalitarnog ludila, nema nikakvog razloga u pozitivnom kontekstu se sjećati zlikovca čija je vojska izvršila masovne pokolje od Bleiburga do Makedonije. Mesić to dobro zna, Mesić zna da nije uspio pokoriti Crkvu, i da mu to neće uspjeti, shvativši kako ima posla sa institucijom koja predstavlja većinu hrvatskoga naroda, Mesić pokušava eutanizirati utjecaj Crkve na ovo tranzicijsko društvo, iako svjestan da u svom križarskom pohodu ne može uspjeti, trenutni predsjednik neće odustati, sve dok mu ne otkuca i posljednja ura na Pantovčaku. Hrvatski predsjednik u suton svog života te pred kraj predsjedničkog mandata vratio se svojim korijenima, komunizmu ( kao da nikada nije ni otišao ).
