Pregled posta

Križ Stjepana Mesića

Napadi kojima je izložena Katolička crkva u posljednjih nekoliko dana neodoljivo nas podsjeća na zloglasna komunistička vremena.



Crkva, kao posljednji bastion hrvatskoga naroda suočila se u posljednjih nekoliko dana sa reliktom starog, rigidnog komunističkog obrasca prema kojem se Crkvu progonilo tijekom uzništva pokojnog kradinala, blaženog Alojzija Stepnica, tijekom trovanja hrvatskog mučenika za vrijeme njegova prisilnog boravka u „ kućnom pritvoru „ u rodnom Krašiću, Alojzije Stepinac sustavno je trovan i to prema svim spoznajama koje su nam dostupne u posljednjih nekoliko godina " zahvaljujući " ponajprije prijatelju aktualnog šefa države, Josipu Manoliću, čija prljava udbaška prošlost ne predstavlja prijetnju za ovu zemlju, no zato pojedine institucije i strančice, koje preko svojih grlatih političarki, čiji su muževi do ludila doveli klijente u zaleđu Zadra te se pokazali kao najveći lopovi suvremene Hrvatske, nesmiljenom žestinom u posljednjih nekoliko dana atakiraju na simbol ogromne većine hrvatskih građana, na drevni simbol života, križ.

Križni put hrvatskoga naroda

Hrvatska je uistinu svjetovna država, međutim Hrvatska kao malo koja država starog kontinenta bila je suočena sa 70-godišnjom okupacijom tri režima koji su iznad svega negirali Boga, ali i općenito, negirali su bilo kakve moralne vrijednosti koje bi svakom čovjeku zdravog razuma bile prihvatljive, jedini tko se hrvao tih godina sa najezdom suvremenih Barbara, bila je Upravo Crkva u Hrvata. Uostalom, sjetimo se tko je prvi priznao Hrvatsku i kolike su zasluge svetog Oca Ivana Pavla II za opstanak Hrvatske, ako se vratimo samo za trenutak u povijest u mračna vremena turskih osvajanja, Hrvatska nije nimalo slučajno dobila časni naziv, " PREDZIĐE KRŠČANSTVA ", bude nam jasno zašto je Papa tako postupio. Ne treba zaboraviti spomenuti na koji način i pod kojim simbolima su hrvatski branitelji krenuli u obranu ove naše Domovine, Krunica oko vrata nerijetko je bila jedina nada, jedini izvor snage običnog hrvatskog čovjeka suočenog sa mnogo nadmoćnijim zlom koje nam je nadiralo sa istoka, stoga ljudi bi morali malo više se posvetiti edukaciji, malo više proučiti povijest da bi mogli živjeti sadašnjost ( ARS LONGA VITAE BREVIS ). Dajmo narodu da sam odluči što želi, ako su nam već usta puna demokracije i pluralizma, a ne da nam bivši partijski komesari, " partizanka Mare " ( umotvorina Ivana Zvonimira Čička ) i slične vedete određuju sve, pa čak i način života.

Čitava operacija vodi se pod krinkom demokracije u kojoj nema mjesta križu, niti bilo kakvim religijskim simbolima, ali zato na itekako vidjivom mjestu postoji istaknuta zvijezda petokraka, kao simbol zla, stradanja i progona stotina tisuća nedužnih građana s ovih prostora. Ako može sotonski simbol biti vidljivo istaknut prilikom nekih opskurnih političkih derneka, ne vidimo razloga da simbol mira, za mnoge vječnog života, bude toliko zaobiđen, izoliran, kao da ovu zemlju predvodi reinkarnacija samog tovariša Staljina.

Nema nikakve dvojbe kako je Crkva jedina institucija koja u ovom trenutku pruža otpor psihičkom rastrojstvu aktualnog šefa države, koji se u poznim godinama svog života totalno uzjogunio kao da ga svi vrazi svijeta tjeraju. Crkva je jedina bila i ostala bastion protiv komunističke dominacije, jednako danas, kao nekoć, prije više od pola vijeka. Naime, ulaskom „ drumskih razbojnika „ u Zagreb, 8. svibnja 1945. godine, narod se u strahu povukao u svoje kuće, onaj dio koji je pobjegao pred komunističkim zlom, platio je glavom tu egzibiciju, jedino je Crkva ostala hrabro, kao predvodnik hrvatskoga naroda, se suočiti s predstavnicima novog režima, iako je Pavelić nekoliko dana prije ulaska komunista u Zagreb ponudio Stepincu da u ime vlasti preda grad novim osvajačima, dalekovidni Alojzije Stepinac je to kategorički odbio, ne željevši pri tome miješati politiku sa Crkvom., ali prije svega IDEOLOGIJU, treba potpuno razlučiti IDEOLOGIJU od POLITIKE, s obzirom kako Crkva kao moralna institucija ima pravo, čak i obvezu, ukazivati na određene anomalije kojih u našem društvu nažalost ima i previše.

Posljednji trzaji Stjepana Mesića

Iako je postupio mudro, razborito, kardinal Stepinac skupo je platio bezrezervnu ljubav koju je gajio prema svom narodu, dok je samo tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima mučenički likvidirano preko 600 svećenika, bio je to krvavi pir jednog monstruoznog režima koji i danas u modernoj Hrvatskoj pokušava podići svoj glas, mada to u ovim trenucima dijeluje profinjeno, u rukavicama, cilj je u konačnici isti, nastoji se odvojiti narod od Crkve, ono što nitko nije uspio u posljednjih 2000 godina pokušava učiniti aktualni predsjednik uz obilatu pomoć većine hrvatskih medija, te dijela stranaka koje vodi „ križ života " ( " križ u duši ", u odvjetničkom uredu moralnoga i religioznog odvjetnika Marinovića ) „, sa titovom zvijezdom na čelu.

Mesić je tijekom svoje vladavine uspio pokoriti gotovo sve važnije institucije, uključujući i novinare, međutim nije uspio nametnuti svoj stav Crkvi koja ima nebrojeno razloga za svoj prezir koji gaji prema ideji komunizma a koju svako malo propagira aktualni predsjednik, drugim riječima, Crkva, kao žrtva totalitarnog ludila, nema nikakvog razloga u pozitivnom kontekstu se sjećati zlikovca čija je vojska izvršila masovne pokolje od Bleiburga do Makedonije. Mesić to dobro zna, Mesić zna da nije uspio pokoriti Crkvu, i da mu to neće uspjeti, shvativši kako ima posla sa institucijom koja predstavlja većinu hrvatskoga naroda, Mesić pokušava eutanizirati utjecaj Crkve na ovo tranzicijsko društvo, iako svjestan da u svom križarskom pohodu ne može uspjeti, trenutni predsjednik neće odustati, sve dok mu ne otkuca i posljednja ura na Pantovčaku. Hrvatski predsjednik u suton svog života te pred kraj predsjedničkog mandata vratio se svojim korijenima, komunizmu ( kao da nikada nije ni otišao ).

Post je objavljen 14.08.2009. u 01:04 sati.