Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
srijeda, 13.05.2009.
Dan kada su Delije divljale Maksimirom
Na današnji dan prije devetnaest godina nikad odigranom utakmicom između Dinama i beogradske Crvene Zvezde, počela borba za Hrvatsku.
Nakon sto je poražen od RADA u Beogradu Dinamo je izgubio i teoretsku šansu da te 1990. godine osvoji naslov prvaka Jugoslavije, iako je cijelo prvenstvo vodio ispred tada neprikosnovene, moćne Crvene zvezde, momčadi koja je u to vrijeme bila jedna od najjačih ekipa starog kontinenta, predvođena našim Robertom Prosinečkim.
Bitka za titulu
Plavi iz maksimirske šume vodili su gotovo dvije trećine prvenstva, da bi Dinamo ozbiljno mogao do titule, navijači su počeli vjerovati nakon velike i legendarne utakmice u Splitu i pobjede nad jakim i moćnim Hajdukom za koji je tada igrao i kasnije jedan od stožernih igrača vatrenih Igor Štimac, pa Aljosa Asanović, as do asa, no ni plavi nisu zaostajali u imenima, Boban-Šuker-Mladenovic, jedna od najjačih ekipa koja je u novije vrijeme kročila Maksimirom..no u infarktnoj utakmici plavi su u Splitu pobijedili momčad Hajduka sa 3-2 pobjedničkim golom Kujtima Shale, pred nevjerojatnih 50.000 gledatelja. Sve je mirisalo na veliko finale i sportski obračun u Zagrebu u kojem bi se trebao odlučiti budući prvak Jugoslavije..no nažalost zaredali su porazi, slabije utakmice i Zvezda je u Maksimir došla sa već osvojenim naslovom prvaka.
Međutim tome usprkos ,dinamov stadion bio je poprilično popunjen iz Beograda je došlo preko 2500 delija predvođenih kasnije monstruoznim ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom, bilo je to vrijeme kad je cijela tadašnja država već počela osjećati nadolazeći Miloševićev militarizam i velikosrpsku čizmu pod vratom, vrijeme promjena i prvih višestranačkih izbora u hrvatskoj..kako bi se reklo utakmica visokog rizika, koja se samim čudom i Božjom providnošću nije pretvorila u novi Heysel, ali kako je izgledalo to je bilo realno moguće.
Divljanje beogradskih Delija
Prije utakmice najekstremniji navijači beogradskih crveno-bijelih počeli su sa provokacijama, razbijanjem južne tribine i svega sto im se našlo na putu, kada su shvatili da tadašnja milicija ne reagira, kao da se to uopće njih i ne tiče, delije su nastavile sa divljanjem ,izgleda da su u Zagreb došli odigrati neku svoju privatnu utakmicu. Na tu provokaciju počeli su odgovarati i hrvatski navijači, najprije verbalno, a onda vidjevši da su se delije uputile prema mirnim ljudima sa ne bas naročito čistim namjerama, bacajući na njih stolice, boce, kamenje, BBB su uspjeli preskočiti ogradu i dali su se na juriš, preko cijelog igrališta, prema unezvijerenim pripadnicima « navijača « beogradskog kluba. Tek tada reagirala je milicija, umjesto da zaustavi divljanje delija i spriječi daljnje sukobe kako bi se utakmica u miru mogla odigrati, milicija očito po dirigiranim uputama odlučila je reagirati zakašnjelo i sasvim suprotno od onoga sto su trebali napraviti mnogo prije. Na stadionu na koji su već izašli nogometaši Dinama predvođeni kapetanom Zvonom Bobanom, nastao je pakao, po cijelom terenu, milicajci su hvatali Bad blue boyse koji se nisu mogli skloniti ili koji nisu bili dovoljno brzi da bi pobjegli pred naletom plavaca sa crvenom zvijezdom na kapi, vidjevši tu neravnu borbu, kapetan dinama Zvonimir Boban izveo je potez onda i kasnije nezabilježen na nogometnim stadionima, nakon kratkog verbalnog razračunavanja, kad je ugledao navijača plavih kako lezi bespomoćno na travnjaku, te Vjekoslava Škrinjara, nogometaša Dinama u čvrstom zagrljaju jednog milicajca, zaletio se i pravim karate udarcem oborio plavca na travnjak stadiona u Maksimiru. Bio je to potez koji BBB-i nisu zaboravili, godinama nakon tog događaja navijači su klicali Zvoni : « JEDAN JE ZVONE BOBAN « - Zvonu Bobana od odmazde spasio je trener dinama Josip Kuže i nekoliko igrača skupa sa navijačima postavivši tampon zonu između milicije i kapetana Bobana, dok se ovaj ne izvuče sa mjesta događaja..
Bio je to kraj utakmice koja nikad nije bila odigrana, i po mnogima kraj ili početak kraja jedne umjetne države koja je neumitno morala propasti nakon što ju je napustio svojom smrću i njen stvoritelj-Josip Broz Tito.
Legendarni kapetan Dinama možda nije postupio sportski ali je svakako postupio kako bi i mnogi mladi ljudi postupili u tim trenucima kad su shvatili što se okolo događa kada vide kako beogradske delije milicija tetoši kao skupinu časnih sestara,( neka mi oproste sve časne sestre zbog ove usporedbe, htio sam biti samo slikovit ) a ne onako kako su i zaslužili svojim divljanjem i ponašanjem, sve bi možda imalo svoj drugačiji kraj. No, bez obzira na epilog, Jugoslavija bi se raspala sa ili bez 13.svibnja sad već daleke 1990. godine. Međutim, to je sigurno raspadu tadašnje države dalo drugačiju dimenziju, posebno kod mladih ljudi te generacije iz sedamdeset i neke..
Kad bih morao napisati nešto za kraj, rekao bih,» ta utakmica postala je legendom «, postala je mit za sve Bad blue boyse, taj dan 13.svibnja boysi obilježavaju kao svoj dan. možda je sve to malo predimenzionirano, možda je sve malo preuveličano, ali svakako, ima povijesno značenje, ine zato da bi se mi divili huliganizmu na stadionu, jer to tog dana sigurno huliganizam bio nije ( bar po mom osobnom viđenju sa distance od 19 godina ), već zato da zapamtimo kako se jedna mlada generacija pobunila protiv tiranije, kojoj je svega bilo dosta..
Sa te utakmice 13.svibnja za tadašnji radio Zagreb izvještavao je legendarni pokojni reporter radio Zagreba i navijač Dinama IVO TOMIĆ, koji je bas u tim trenucima sklepao onu poznatu rečenicu: «…dinamov ban-zvone boban…»..jednostavno, bio je to 13. svibnja…
Polaganje vijenaca kod spomenika BBB
Povodom događanja od prije devetnaest godina, položeni su vijenci podno maksimirskih tribina, navijači se sjetilisvojih za slobodu palih prijatelja.
