Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
četvrtak, 30.04.2009.
Mesić:" Ustaše su stvorile hrvatsku državu! "
KONTROVERZE
Kako je trenutni hrvatski predsjednik vrednovao ustaški režim prije šesnaestak godina, najspornije izjave nekog dužnosnika nakon 1990.
U zadnje vrijeme postalo je normalno veličati totalitarne režime, trenutno su u modi komunisti, uz nekoliko marginalnih likova hrvatske društvene scene, najdalje u promociji Titovog režima otišao je aktualni predsjednik, Stjepan Mesić, no je li to uvijek bilo baš tako? Naime tijekom 1992. i 1993. godine, tadašnji dužnosnik HDZ-a, a sada predsjednik države, iznio je čitav niz nedvojbenih afirmativnih stavova o ustaškom režimu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jedan od govora u kojem se najjasnije veliča ustaški pokret, je onaj iz Nove Gradiške.
" Ustaše su željele hrvatsku državu "
Gostujući na jednom skupu u Novoj Gradišci, Stjepan Mesić, između ostaloga govorio je i o ustaškom pokretu. Na pitanje domaćina, « je li istina kako nosi bradu da se ne vidi tetovirano slovo « U «, Mesić je poprilično jasno rekao:
« … Gostujući na jednom predavanju u Beogradu, neka dama me pitala, jesam li si ja u Staroj Gradišci dao tetovirati slovu « U «, na bradi, ja sam rekao da ne volim tetovaže, pa prema tome nemam ni slovo « U «, ali sam isto tako rekao kako su i Ustaše bili oni koji su željeli hrvatsku državu, u jednom trenutku su je ostvarili, ali je ona nažalost nestala u vihoru Drugog svjetskog rata. Hrvati nisu pristupili silama Osovine radi fašizma, već su željeli iskoristiti povijesnu priliku kako bi stvorili svoju državu. A da je bilo zločina, bilo je, bio je rat i SVI su činili zločine. Onda imate li vi na grudima slovu « U «, pita ona mene, a ja sam joj rekao, to ćete morati sami pogledati…» - rekao je Stjepan Mesić dok se dvoranom prolomio pljesak odobravanja uz gromoglasan smijeh.
Cijeli video pogledati:
http://www.youtube.com/watch?v=qO-7R3zmWUs
Iz ovoga možemo nedvojbeno zaključiti kako brojne predsjednikove izjave iz prošlosti koje je izrekao u dijaspori gdje ga je « ponijela atmosfera « nisu bile plod slučajnosti već stvarnog njegovog razmišljanja, dok mu je takav način razmišljanja i govora donosio političke bodove.
" Tuđman nije dijelio BiH "
Sredinom devedesetih Stjepan Mesić se razišao sa pokojnim predsjednikom Tuđmanom, on sam se rado voli hvaliti kako je to bilo zbog « pogrešne politike « prema Bosni, sa kojom se on nije slagao pa je otišao Međutim, njegovi stavovi o podjeli susjedne države i ulozi Franje Tuđmana su nedvojbeni i to u vrijeme dok se ta država navodno « dijelila «.
Na jednom skupu HDZ-a, vjerojatno u prvoj polovici 1992. godine, ili čak kasnije ( obzirom da je rat u BIH počeo tek sredinom 1992. godine ), na pitanje organizatora, « jesu li predsjednik Tuđman i Milošević dijelili Bosnu, kako neki govore, dok su bili u Karađorđevu ? «
Mesić, ne ostavljajući mjesta sumnji odgovara:
«…Nisu, mi smo išli razgovarati sa Miloševićem, jer smo morali vidjeti kako lupež razmišlja, nikakve podjele i dogovora između Tuđmana i Miloševića nije bilo..»
Još jedna izjava iz prošlosti trenutnog predsjednika, koja mu se kao bumerang obila u glavu, nedvojbeno kako je Mesić u to vrijeme kao drugi čovjek države morao znati sve što se događalo, pitanje je sada, zašto je okrenuo priču za 360 stupnjeva samo godinu, dvije kasnije. Odgovor se nameće sam po sebi, naime u sukobu Manolić-Šušak, Manolić je izvukao deblji kraj i morao je otići, sa Manolićem je propala Mesiževa ambicija da postane « princ HDZ-a, « te Tuđmanov nasljednik, što je Stjepan Mesić očekivao, kada se to izjalovilo, ljubav i odanost, zamijenila je mržnja, odnosno frustracija, Mesić nikada Tuđmanu nije oprostio što je ovaj umjesto njega, izabrao Gojka Šuška, patologija mržnje, koja se osjeti do današnjih dana.
" Dedaković pucao po Hrvatskoj "
Možda najbolji primjer na kojem se može ocijeniti psihološki profil i mentalitet neke osobe možemo vidjeti na primjeru govora Stjepana Mesića a koji je u velikoj mjeri posvećen Mili Dedakoviću, starijem « Jastrebu «. Netrpeljivost na granici mržnje izbijala je iz svake rečenice.
Pogledati video:
http://www.youtube.com/watch?v=mi-n8DSJ50o
Stjepan Mesić: «… Sad malo o Dedakoviću, neki kažu, Mile Dedaković je vitez, pa po čemu je on vitez, pitam ja vas? Zar po tome što je iz Vukovara otišao nakon mjesec i nešto dana rata, zar je on vitez zato što smo kod njega pronašli 370 tisuća maraka, koje ste vi ( iseljenici, op. a. ) poslali za obranu a on ih drži u krevetu, zar je zato vitez ? Zar je vitez zato što je dok smo mi robijali za Hrvatsku, on bio član Saveza komunista i pjevao Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo, i veličao Tita i partiju, zar je zato vitez? Dok smo se mi borili za Hrvatsku, on je iz svih oružja tukao po Hrvatskoj, zar je on vitez, zato što je otišao u HSP-e, gdje Paragi ljubi noge?..»
Strašne optužbe od strane Mesića prema jednom od zapovjednika vukovarskih branitelja, koji je usput da spomenemo povratkom u Zagreb dobio strašne batine od Manolićevih službi, kako je Dedaković sam potvrdio, Kad poslušamo ove riječi, odmah nam bude jasan kontekst stradanja Mile Dedakovića, i moramo si postaviti pitanje, je li doista u Hrvatskoj tih dana bilo paralelne linije zapovijedanja, a ako je bilo, kakve veze imaju Stjepan Mesić i Josip Manolić sa time?Tko je sabotirao pokojnog predsjednika i natovario mu na glavu optužbe od kojih bi se morao braniti i danas da je kojim slučajem živ, naime, slušajući samo neke od izjava(iz sadašnjosti) trenutnog hrvatskog predsjednika, koje su u nevjerojatnoj kontradiktornosti onima koje je nekoć davao, zaista se možemo zahvaliti Darwinu i njegovoj teoriji evolucije, na Mesićevom primjeru vidjeli smo koliko ona zapravo u stvarnosti djeluje.
