Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
srijeda, 08.10.2008.
FOTO TINO ( 27 ) - Svečana sjednica Hrvatskog sabora
U sjeni najnovijih tragičnih događaja održana je svečana sjednica Hrvatskog sabora povodom 8. X , Dana nezavisnosti
Pod dojmom brutalnih ubojstava na ulicama naših gradova, održana je svečana sjednica Hrvatskog sabora na Markovom trgu u Zagrebu. Svečanom sjednicom, sabor se podsjetio na jedan od najvećih datuma naše povijesti, na datum kada je prije 17 godina suočena sa brutalnom agresijom Republika Hrvatska proglasila svoju samostalnost, te odlukom tad Hrvatskog državnog sabora prekinula sve državno-pravne sveze sa bivšom Jugoslavijom. Jednoglasna odluka u podrumu Inine zgrade definitivno i zauvijek je promijenila sudbinu Hrvatske te omogućila našoj zemlji da kreira vlastiti put ka svojoj slobodi i nezavisnosti kao međunarodno priznati subjekt, što se i dogodilo nekoliko mjeseci kasnije 15. siječnja 1992. godine priznanjem Hrvatske suverenosti od strane zemalja tadašnje Europske zajednice.
U današnjom govoru u saboru predsjednik sabora Luka Bebić podsjetio se svih zaslužnih za slobodu ove zemlje i kao i prvog Hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana. Svečanoj sjednici ( počela oko 11 sati, te je sve završilo uz kratki domjenak pola sata kasnije ) sabora nazočan je kompletan državni vrh izuzev predsjednika republike Stipe Mesića.
Tko je sve bio nazočan ovoj sjednici najbolje vam govore fotografije, zaista je ovo bio jedan od najtužnijih proslava Dana nezavisnosti, proslava u sjeni tragičnih zbivanja, tako da nema prevelikih razloga za slavlje unatoč tome što uistinu danas Hrvatska obilježava jedan od najvećih datuma u svojoj povijesti.
Svečanoj sjednici nazočan je bio ministar Primorac
Ministar obrane Branko Vukelić
Budući ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko
Predsjednik HVIDR-e Josip Đakić
Predstavnici religijskih zajednica u Hrvatskoj
Veleposlanici stranih država u Republici Hrvatskoj
Te mnogi drugi...
Atentat na predsjednika
Prije točno sedamnaest godina strašna eksplozija potresla je gornji grad, zrakoplovi zloglasne Jugoslavenske narodne armije bombardirali su Banske dvore, mjesto gdje tada bilo sjedište prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ovaj nesvakidašnji, rijetko zabilježen primjer političkog terorizma odjeknuo je ne samo u Hrvatskoj već i u svjetskoj javnosti, svijet je napokon imao prilike uvjeriti se sa kakvim zločincima Hrvatska ima posla. Za vrijeme atentata predsjednik Tuđman nalazio se sa svojim suradnicima u radnoj sobi, te za dlaku izbjegao smrt, ne treba dvojiti o motivima za ovakav monstruozan čin čelništva Jugoslavenske soldateske, naime Hrvatsku je trebalo obezglaviti, trebalo ju demoralizirati, svoj cilj su pronašli na pravom mjestu, nesumnjivi autoritet koji je Tuđman imao tada u narodu značio je agresoru idealnu metu. Odlučili su se jednim udarcem riješiti čelnih ljudi jedne mlade, ratom opustošene države, koja je u to vrijeme krvarila na svoj svojoj duljini fronte, od Vukovara do Dubrovnika. Međutim prevarili su se, tim povodom u potpuno srušenoj radnoj sobi, za dnevnik HTV-a predsjednik je dao jednu od svojih najpoznatijih izjava:
" Barbari su me se htjeli riješiti , očito su imali razloga, napadom na Banske dvore počinili su kulturan zloćin, napadom na predsjednika države učinili su i politički zločin, koji će pamtiti javnost, ali i pokoljenja. Htjeli su obezglaviti Hrvatsku, ali nisu uspjeli, sve da su barbari i uspjeli Hrvatska bi živjela i bez mene, kao što će živjeti sa mnom, obranit ćemo i obnoviti Hrvatsku. "
Budući da zahvaljujući roditeljima imamo većinu ratnih snimaka iz ranih devedesetih pa i tu o kojoj ovdje pričamo, ne možemo se oteti dojmu kako je Hrvatska prošla jedan pakao, svladala jednu aždaju imperijalne politike te joj slomila zube u Oluji ponosnoj, Oluji pobjedonosnoj, četiri godine kasnije. Upravo zato ovo je jedan od najblistavijih dana Hrvatske povijesti, zahvaljujući našim braniteljima, zahvaljujući utemeljitelju moderne Hrvatske države imamo slobodnu, nezavisnu državu, na nama je da je sačuvamo i obranimo od mafije naravno.
