Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
ponedjeljak, 08.09.2008.
DINO DVORNIK - Droga uzela danak?
Umro poznati splitski glazbenik Dino Dvornik, prema neslužbenim informacijama uzrok smrti višegodišnja konzumacija droge...
Dino je živo brzo, tako je i umro, u svojoj 45. godini života, danas u kasnim prijepodnevnim satima zatajilo je srce poznatog splitskog glazbenika. Nesretnog Dinu supruga Danijela pronašla je u krevetu mrtvog, nakon što ga je pustila da se odmori, ipak je nedjelja, Danijela Dvornik otišla je u sobu probuditi Dinu, naime usprkos neradnom danu njoj je bilo čudno da se Dino nikako ne pojavljuje iz sobe, stoga je odlučila provjeriti što se događa, pravi šok je tek uslijedio, mlađi sin nedavno preminulog slavnog hrvatskog glumca Borisa Dvornika bio je mrtav već duže vremena, već je bio hladan pa reanimacija umjetnim disanjem nije dala rezultate. Ova iznenadna i šokantna smrt u obitelji Dvornik samo nekoliko mjeseci nakon što je Hrvatska izgubila i jednog od svojih najvećih glumaca svih vremena Borisa Dvornika, potresla je i šokirala cijelu glazbenu javnost.
Javna je tajna da je Dino Dvornik bio konzument droge, da se u nekoliko navrata pokušao riješiti te opake ovisnosti, on nikad nije ni skrivao svoje probleme sa drogom za razliku od mnogih slavnih osoba iz sporta ili svijeta glazbe, no na kraju ipak nije uspio, to ga je vrlo vjerojatno koštalo života. Isto tako poznato je koliko su razmirica i nesuglasica imali otac i mlađi sin Dvornik upravo zbog tih problema sa kojima se Dino neuspješno nosio od svoje najranije mladosti, a i sam otac Boris Dvornik imao je ovisničkih problema, samo druge vrste, njegov porok bio je alkohol, što ga je progonilo do smrti.
Dino Dvornik tijekom devedesetih dosegnuo je svoj vrhunac u karijeri pjesmom " NIŠTA KONTRA SPLITA ", sa kojom je 1995 nastupio i na Splitskom festivalu, pjesma je postala mega hit i svojevrsna himna poglavito mlađih Splićana. Dino je u svojoj karijeri osvojio tri Porina, 1996. godine za pjesmu "Afrika", 1997. godine za album "Enfant terrible" , te 1998. godine za najbolji kompilacijski album "Vidi ove pisme" . Godine 1989 oženio se sa Danijelom Kuljiš i dobio kćerku Elu, u braku sa Danijelom ostao je sve do prerane smrti, ove nedjelje u prijepodnevnim satima.
Treba reći kako je u drugoj polovici devedesetih njegova karijera bila u stalnom padu, sve je više živio na lovorikama prošlosti i stare slave, a sve manje je imao vremena i snage za rad. Godine koje su uslijedile bile su mukotrpne i neizvjesne za cijelu obitelj Dvornik, Dino se borio protiv pakla droge, bio na mnogim odvikavanjima i kada se činilo da je uspio dogodilo se najgore. Moguće je da mlađi Dvornik u trenutku smrti bio potpuno " čist " što se droge tiče, međutim nesumnjivo je da je droga uzela danak, ne možete prevariti život, ne možete prevariti sudbinu, a Dino je dugo varao i jedno i drugo, ponajviše sebe samog. Zdravlje mu je nesumnjivo bilo ozbiljno narušeno, i kad-tad moralo je sve doći na naplatu, bilo je samo pitanje vremena, iako neki se izvuku sa manjim posljedicama koje osjete tek u zadnjoj fazi života, poznim godinama, nekome takav način života dođe na naplatu znatno ranije, Dino Dvornik očito je pripadao u ovu drugu skupinu ljudi.
Uslijed životne bitke patio je posao, novac zarađen tijekom plodne karijere u mladim danima neumoljivo je odlazio, izgledalo je da se opet sve vraća na staze uspjeha nakon što je snimljena i na jednoj komercijalnoj televiziji emitirana serija " DVORNIKOVI " , serija koja doista nije imala dodirnih točaka sa ekstra kvalitetom, ali serija koja je ipak bila vrlo gledana i popularna. Nije to prvi susret mlađeg Dvornika sa glumačkim vodama, naime odmalena su braća Dvornik Dean i Dino odlazili na setove glume sa ocem, legendarnim hrvatskim glumcem, te su se na taj način zajedno sa ocem i pojavili u nekoliko domaćih serija, od kojih je najpoznatija kultna domaća dramska serija " NAŠE MALO MISTO " . Odmalena uz reflektore i na pozornici, stres koji sad je sigurno Dino nije mogao podnijeti, bilo je to previše za njega, tim prije što je u sve to, sav taj svijet reflektora, kamera i glamura ušao prerano. Još kao maleno dijete iz malog mista. Kako bilo, Hrvatska glazbena scena izgubila je mnogo preranim odlaskom Dine Dvornika, Split je izgubio mnogo, rođeni Splićanin nikad nije krio koliko voli taj grad, sad mu se na kraju i vraća, prerano, taman kad je najviše mogao od sebe dati glazbi, ali ponajprije svojoj obitelji, Danijeli i Elli Dvornik.
