Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
subota, 21.06.2008.
EURO 2008 - HRVATSKE SUZE
Koliko god je nogomet samo igra,samo sport,a u sportu ponekad gubiš a ponekad dobiješ i to treba shvatiti kao nešto normalno kao nešto što i navijača i sportaša prati kroz cijeli njegov vijek,toliko sa druge strane teško je teško je prihvatiti činjenicu na koji smo naćin izgubili jednu dramtičnu utakmicu protiv reprezentacije Turske nakon maratonskih 120.minuta igre. Tih 120.minuta plus oni nesretni penali koji su poslije onakvog raspleta događaja pri kraju produžetaka,iako lutrija,bili unaprijed izgubljena bitka,igrači psihološki shrvani jednostavno nisu imali šansu i oni su ljudi,iako vrhunski trenirani ,još bolje pripremljeni psiha je vraška stvar kod čovjeka i u stanju je razoriti osobu u onome gdje snaga i moć nisu mogli.
Nacija je u svojevrsnom stanju šoka,jer u ovih dva tjedna u Hrvatskoj je zavladalo gotovo kolektivno nogometno ludilo,teško je objasniti taj fanatizam,većina ljudi doslovce je živjela Austrijsku priču,kao hipnotizirani gledali smo prema Austriji,prema Beču,Biliću i momcima. Niti jednog Hrvata a kojeg sam ja sreo nisam čuo da je dao i mali minimum šanse sportskom protivniku iz Turske,svi ali doslovce svi bili smo uvjereni u pobjedu i polufinale sa Njemcima,time je ovo buđenje puno teže,poput nekog neželjenog mamurluka izazvano višetjednim opijanjem po dalmatinskim kafićima i plažama.Glava boli,tuga u srcu,praznina u duši ali i u novćaniku,san je gotov treba se vratiti kući,treba se vratiti svojevrsnoj svakodnevnici,kolotećini života,a ta svakodnevnica u Hrvatskoj i nije toliko ružićasta,Bilićevi momci su nam tek na trenutak pomogli da zaboravimo sve ono loše sa čime se Hrvatska trenutno susreće,i visoke cijene i niske plače i lažljive politićare i licemjernu Europsku uniju,u ova dva tjedna Hrvatska je sve to zaboravila,jer je živjela u transu,jer su joj vatreni dali nadu kako i mali mogu protiv velikih pa makar i u sportu ako ostave srce na terenu,san je gotov,buđenje nije ugodno,ni za koga.
Doživjeti poraz nije tragedija,posebno kao što rekoh u sportu,ali naćin na koji smo poraženi dugo će nas pratiti kroz život i dobro je rekao Slaven Bilić da će ih ovo proganjati kroz cijeli život,hoće sigurno,još pamtimo onaj nikad preželjeni poraz protiv Francuske 1998 godine Parku prinčeva u Parizu,još boli i peče,Hrvatska je tada zadivila svijet,iako je poražena Hrvatska je to ponovila deset godina kasnije.Igrom i ponašanjem kroz cijeli turnir naši igrači su pokazali kako se bori za boje svoje domovine,kako se voli a da se ne mrzi,treba ostati ponosan i dostojanstven i u porazu.Kroz veći dio tih 120 minuta vatreni su bili daleko bolja momčad,stvorili su desetak stopostotnih prilika,Turci jedva dvije,no to je život,ako ne iskoristiš šansu,gubiš sve,a mi smo puno prokockali a da bi nam se to na kraju dobrim vratilo.Najgori i najbolniji je naćin na koji smo izgubili,da je ostalo 0-0 i da smo onda bili poraženi to nebi ni blizu izazvalo ovakav šok kod navijaća i kod igrača,pravo kaže naš Luka Modrić,to je ono što nam je ubilo dušu.
Za kraj,ne treba ovo shvatiti tragićno iako zapravo jeste,Hrvatska nije Njemačka,mi smo ovu priliku čekali DESET godina,osminu ljudskog života,njemci kad izgube na jednom natjecanju,već na slijedećem sve nadoknade i to trostruko više,tko će čekati novih deset godina,nadam se da neće biti potrebno više od dvije,već na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi imamo priliku,mlada je ovo momčad,časno se oprostio naš kapetan NIKO KOVAĆ i njegov brat ROBERT također,budućnost je pred nama,samo je treba znati iskoristiti. Ne treba sad tražiti krivce,već Biliću pružiti šansu,pružiti šansu ovim ljudima i oni nas neće iznevjeriti kao što nisu ni sada.Ne vjerujete ? Pitajte Engleze na Wembleyu ! Ovo je bilo bolno,no kako kaže legendarna Scarlet O hara - sutra je novi dan - budućnost koja je već počela.
Niti jednog Hrvata a kojeg sam ja sreo nisam čuo da je dao i mali minimum šanse sportskom protivniku iz Turske,svi ali doslovce svi bili smo uvjereni u pobjedu i polufinale sa Njemcima,time je ovo buđenje puno teže,poput nekog neželjenog mamurluka izazvano višetjednim opijanjem po dalmatinskim kafićima i plažama.Glava boli,tuga u srcu,praznina u duši ali i u novćaniku,san je gotov treba se vratiti kući,treba se vratiti svojevrsnoj svakodnevnici,kolotećini života,a ta svakodnevnica u Hrvatskoj i nije toliko ružićasta,Bilićevi momci su nam tek na trenutak pomogli da zaboravimo sve ono loše sa čime se Hrvatska trenutno susreće,i visoke cijene i niske plače i lažljive politićare i licemjernu Europsku uniju,u ova dva tjedna Hrvatska je sve to zaboravila,jer je živjela u transu,jer su joj vatreni dali nadu kako i mali mogu protiv velikih pa makar i u sportu ako ostave srce na terenu,san je gotov,buđenje nije ugodno,ni za koga.
Ne treba sad tražiti krivce,već Biliću pružiti šansu,pružiti šansu ovim ljudima i oni nas neće iznevjeriti kao što nisu ni sada.Ne vjerujete ? Pitajte Engleze na Wembleyu ! Ovo je bilo bolno,no kako kaže legendarna Scarlet O hara - sutra je novi dan - budućnost koja je već počela.