Marketing
EURO 2008 - HRVATSKE SUZE
Koliko god je nogomet samo igra,samo sport,a u sportu ponekad gubiš a ponekad dobiješ i to treba shvatiti kao nešto normalno kao nešto što i navijača i sportaša prati kroz cijeli njegov vijek,toliko sa druge strane teško je teško je prihvatiti činjenicu na koji smo naćin izgubili jednu dramtičnu utakmicu protiv reprezentacije Turske nakon maratonskih 120.minuta igre.
Tih 120.minuta plus oni nesretni penali koji su poslije onakvog raspleta događaja pri kraju produžetaka,iako lutrija,bili unaprijed izgubljena bitka,igrači psihološki shrvani jednostavno nisu imali šansu i oni su ljudi,iako vrhunski trenirani ,još bolje pripremljeni psiha je vraška stvar kod čovjeka i u stanju je razoriti osobu u onome gdje snaga i moć nisu mogli.
Nacija je u svojevrsnom stanju šoka,jer u ovih dva tjedna u Hrvatskoj je zavladalo gotovo kolektivno nogometno ludilo,teško je objasniti taj fanatizam,većina ljudi doslovce je živjela Austrijsku priču,kao hipnotizirani gledali smo prema Austriji,prema Beču,Biliću i momcima. 
Niti jednog Hrvata a kojeg sam ja sreo nisam čuo da je dao i mali minimum šanse sportskom protivniku iz Turske,svi ali doslovce svi bili smo uvjereni u pobjedu i polufinale sa Njemcima,time je ovo buđenje puno teže,poput nekog neželjenog mamurluka izazvano višetjednim opijanjem po dalmatinskim kafićima i plažama.Glava boli,tuga u srcu,praznina u duši ali i u novćaniku,san je gotov treba se vratiti kući,treba se vratiti svojevrsnoj svakodnevnici,kolotećini života,a ta svakodnevnica u Hrvatskoj i nije toliko ružićasta,Bilićevi momci su nam tek na trenutak pomogli da zaboravimo sve ono loše sa čime se Hrvatska trenutno susreće,i visoke cijene i niske plače i lažljive politićare i licemjernu Europsku uniju,u ova dva tjedna Hrvatska je sve to zaboravila,jer je živjela u transu,jer su joj vatreni dali nadu kako i mali mogu protiv velikih pa makar i u sportu ako ostave srce na terenu,san je gotov,buđenje nije ugodno,ni za koga.
Doživjeti poraz nije tragedija,posebno kao što rekoh u sportu,ali naćin na koji smo poraženi dugo će nas pratiti kroz život i dobro je rekao Slaven Bilić da će ih ovo proganjati kroz cijeli život,hoće sigurno,još pamtimo onaj nikad preželjeni poraz protiv Francuske 1998 godine Parku prinčeva u Parizu,još boli i peče,Hrvatska je tada zadivila svijet,iako je poražena Hrvatska je to ponovila deset godina kasnije.Igrom i ponašanjem kroz cijeli turnir naši igrači su pokazali kako se bori za boje svoje domovine,kako se voli a da se ne mrzi,treba ostati ponosan i dostojanstven i u porazu.Kroz veći dio tih 120 minuta vatreni su bili daleko bolja momčad,stvorili su desetak stopostotnih prilika,Turci jedva dvije,no to je život,ako ne iskoristiš šansu,gubiš sve,a mi smo puno prokockali a da bi nam se to na kraju dobrim vratilo.Najgori i najbolniji je naćin na koji smo izgubili,da je ostalo 0-0 i da smo onda bili poraženi to nebi ni blizu izazvalo ovakav šok kod navijaća i kod igrača,pravo kaže naš Luka Modrić,to je ono što nam je ubilo dušu.
Za kraj,ne treba ovo shvatiti tragićno iako zapravo jeste,Hrvatska nije Njemačka,mi smo ovu priliku čekali DESET godina,osminu ljudskog života,njemci kad izgube na jednom natjecanju,već na slijedećem sve nadoknade i to trostruko više,tko će čekati novih deset godina,nadam se da neće biti potrebno više od dvije,već na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi imamo priliku,mlada je ovo momčad,časno se oprostio naš kapetan NIKO KOVAĆ i njegov brat ROBERT također,budućnost je pred nama,samo je treba znati iskoristiti. 
Ne treba sad tražiti krivce,već Biliću pružiti šansu,pružiti šansu ovim ljudima i oni nas neće iznevjeriti kao što nisu ni sada.Ne vjerujete ? Pitajte Engleze na Wembleyu ! Ovo je bilo bolno,no kako kaže legendarna Scarlet O hara - sutra je novi dan - budućnost koja je već počela.
Post je objavljen 21.06.2008. u 10:42 sati.