Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
četvrtak, 06.03.2008.
ZONA SUMRAKA
...Neznam koliko se sjećate jedne televizijske serije,ne tako davno prikazivane na našim televizijskim postajama,serije u kojoj glavni likovi upadnu u neku paralelnu dimenziju,jezovitu,iz koje se nikako ili teško izvuku više van,takozvanu ZONU SUMRAKA...več mjesecima naše društvo živi u jednoj sličnoj zoni,bez izlaza,kroz medije,kroz cjelokupno društvo,kroz struku,pedagoge,psihologe,sociologe,školske ustanove,kroz razgovore sa roditeljima,uglavnom prekasno,postavlja se samo jedno pitanje..Što se to događa sa mladima u našem društvu,što se to događa sa mladim ljudima koji jedva da su ušli u pubertet,četrnaestogodišnjacima,trinaestogodišnjacima i još mlađima,što se to događa da več nekoliko mjeseci naše cjelokupno društvo prolazi kroz jednu noćnu moru,koja je započela onom stravičnom tragedijom na otoku Rabu,kada su dvije mlade djevojčice sa tek 14.godina jedno veče odlućile na skok bez povratka,sa jednog od rapskih zvonika...postavljamo si kao društvo ta pitanja,posebno ovih zadnjih dana,kad ovo zlo kulminira i odnosi mlade živote,nesmiljenom žestinom..pošast koju treba zaustaviti...da se odmah razumijemo,bilo je nažalost vjerovatno toga i ranije,ali dojma sam ne toliko često,toliko bolno...i nije se o tim stvarima toliko govorilo,nije se tome posvečivala tolika pažnja..možda se među ostalim i u toj konstataciji upravo krije pogreška,korjen onoga što se sada događa...nikako da shvatim zašto je to kod nas uvijek tako,zašto je potrebna tragedija velikih razmjera da bi mi počeli o tome govoriti,zašto je potreban ovakav užas a da bi naše društvo zauzeto raznim trivijalnim stvarima, napokon reagiralo onako kako je to trebalo učiniti davno prije...
...tragedije zaredale jedna za drugom u relativno kratkom razdoblju, naprosto su sustizale jednu za drugom...nedavni bijeg od kuče dviju četrnaestogodišnjih prijateljica,možda je bio na neki naćin uvod u sve to kasnije...možda signal..vapaj za pomoč...najprije vijest da se u potkrovlju kuče objesio dječak,prošla je skoro neprimjetno tek su rijetki reagirali,zatim prije tri dana varaždin i samospaljivanje dječaka,učenika sedmog razreda osnovne škole,navodno zbog ljubavnih problema,u kritičnom stanju liječnici se bore za njegov život,digao je javnost na noge,do tragičnog događaja iz NAŠICA,također jedna mlada našičanka oduzela si je život..moram reći dok ovo pišem osjećam se krajnje nelagodno,dugo se nisam tako osjećao,strah me je drugim riječima...strah me za budućnost..moram si postaviti pitanje,jesmo li kao društvo svi krivi ,jeli moglo drugačije,što napraviti,što poduzeti !?
...ja imam mlađu sestru tim godinama,moram biti iskren,sasvim drugačije u zadnje vrijeme gledam na nju,pokušavam razgovarati sa njom,gledam je drugim očima,na naćin koji nisam do sada,pokušavam pronači možda neke signale koji bi možda evidentirali postojanje problema,no ne primječujem ih,hvala bogu,ali to ne znači da ih nema,da nisu sakriveni ispod površine..neprimjetni..postajem li paranoičan !? ..vrlo vjerovatno ali u ovoj sveopčoj psihozi,ne mogu si pomoči,uostalom bolje spriječiti,nego liječiti...kad razmišljam zašto se takvo što događa,jeli možda pod utjecajem televizije,možda nesređenog društva,nesretnih ljubavi,možda tek radoznalost,a onda je kasno,odgovorim sam sebi,vjerovatno je sve to zajedno i nešto više...preopterečenost djece,zauzetost roditelja poslom,ubrzanim tempom života,lošim školskim sustavom-za tili čas nađem bezbroj razloga i svi su istiniti na jedan naćin i neistiniti,tj.pogrešni na drugi...jer to je život,nije savršen,nigdje nije i nikad neče biti,no to nije razlog da na sebe dižemo ruku...koliko god neki mislili sasvim pogrešno da je to možda cool,da se to pamti i " slavi " ,varaju se,..dragi mlađi prijatelji,to nije izlaz,to NIJE riješenje...to je KUKAVIČLUK...I NIŠTA NE RIJEŠAVA,A ŽIVOT JE TOLIKO LIJEP I DRAGOCJEN KOLIKO GOD SE PONEKAD TEŠKIM ČINIO DA GA MORAMO ČUVATI...prava snaga,pravo junaštvo dokazuje se suočavanjem sa problemom,oči u oči,face to face,to je prava hrabrost,to je junaštvo,suočavanje sa životom,suočavanje sa istinom...primjetili ste da u tekstu često rabim riječ " TO " ,razlog tomu je da " samoubojstvo " ni kao riječ ne mogu uporabiti,ružna je i donosi samo nesreču..
..razmislite dragi prijatelji..svojim djelima,svojim postupcima ne utječete samo na svoj život več i na život svoje familije,svojih roditela,kako se oni nakon jedne od takvih tragedija osjećaju,ne treba ni govoriti..slomljeni..uništeni od boli..mi svojim djelima i svojim naćinom života nemamo pravo nauditi sebi ni drugima,jer sve je povezano i sve je uvjetovano jedno sa drugim...
..gledam današnje vijesti,tv emisije,na novoj tv slušam kod mirjane hrge govori se o sektama kao mogućim uzrocima svega toga,ja se djelomično slažem,sa druge strane gledam u dnevniku HRT-a dječju pravobraniteljicu
Milu Jelavić,obrušila se na medije,sasvim je sigurno da mediji o ovom slučaju moraju postupati krajnje oprezno,odgovorno prije svega,ali pored svih drugih institucija uključujući i samu sebe ona se obrušila na medije..kad zakažu svi,po starom " dobrom " običaju optužimo medije...
..ne čini mi se kao dobra ideja...sigurno je da mediji kako tiskani a posebno oni elektronski imaju veliki i često negativan utjecaj na ponašanje djece,sjetimo se samo što se dešavalo diljem svijeta nakon javnog pogubljenja Iračkog diktatora Sadama Huseina..u tom djelu pravobraniteljica je u pravu,ali svi zajedno bi se trebali prestati optuživati i pokuštati pronađi izlaz iz ovog košmara,jer dragi prijatelji,ovo je bitka u kojoj svi moramo dati svoj doprinos,u kojoj svi moramo sudjelovati i jednostavno u kojoj moramo pobijediti...
