Marketing
ZONA SUMRAKA
...Neznam koliko se sjećate jedne televizijske serije,ne tako davno prikazivane na našim televizijskim postajama,serije u kojoj glavni likovi upadnu u neku paralelnu dimenziju,jezovitu,iz koje se nikako ili teško izvuku više van,takozvanu ZONU SUMRAKA...več mjesecima naše društvo živi u jednoj sličnoj zoni,bez izlaza,kroz medije,kroz cjelokupno društvo,kroz struku,pedagoge,psihologe,sociologe,školske ustanove,kroz razgovore sa roditeljima,uglavnom prekasno,postavlja se samo jedno pitanje..Što se to događa sa mladima u našem društvu,što se to događa sa mladim ljudima koji jedva da su ušli u pubertet,četrnaestogodišnjacima,trinaestogodišnjacima i još mlađima,što se to događa da več nekoliko mjeseci naše cjelokupno društvo prolazi kroz jednu noćnu moru,koja je započela onom stravičnom tragedijom na otoku Rabu,kada su dvije mlade djevojčice sa tek 14.godina jedno veče odlućile na skok bez povratka,sa jednog od rapskih zvonika...postavljamo si kao društvo ta pitanja,posebno ovih zadnjih dana,kad ovo zlo kulminira i odnosi mlade živote,nesmiljenom žestinom..pošast koju treba zaustaviti...da se odmah razumijemo,bilo je nažalost vjerovatno toga i ranije,ali dojma sam ne toliko često,toliko bolno...i nije se o tim stvarima toliko govorilo,nije se tome posvečivala tolika pažnja..možda se među ostalim i u toj konstataciji upravo krije pogreška,korjen onoga što se sada događa...nikako da shvatim zašto je to kod nas uvijek tako,zašto je potrebna tragedija velikih razmjera da bi mi počeli o tome govoriti,zašto je potreban ovakav užas a da bi naše društvo zauzeto raznim trivijalnim stvarima, napokon reagiralo onako kako je to trebalo učiniti davno prije...
...tragedije zaredale jedna za drugom u relativno kratkom razdoblju, naprosto su sustizale jednu za drugom...nedavni bijeg od kuče dviju četrnaestogodišnjih prijateljica,možda je bio na neki naćin uvod u sve to kasnije...možda signal..vapaj za pomoč...najprije vijest da se u potkrovlju kuče objesio dječak,prošla je skoro neprimjetno tek su rijetki reagirali,zatim prije tri dana varaždin i samospaljivanje dječaka,učenika sedmog razreda osnovne škole,navodno zbog ljubavnih problema,u kritičnom stanju liječnici se bore za njegov život,digao je javnost na noge,do tragičnog događaja iz NAŠICA,također jedna mlada našičanka oduzela si je život..moram reći dok ovo pišem osjećam se krajnje nelagodno,dugo se nisam tako osjećao,strah me je drugim riječima...strah me za budućnost..moram si postaviti pitanje,jesmo li kao društvo svi krivi ,jeli moglo drugačije,što napraviti,što poduzeti !?
...ja imam mlađu sestru tim godinama,moram biti iskren,sasvim drugačije u zadnje vrijeme gledam na nju,pokušavam razgovarati sa njom,gledam je drugim očima,na naćin koji nisam do sada,pokušavam pronači možda neke signale koji bi možda evidentirali postojanje problema,no ne primječujem ih,hvala bogu,ali to ne znači da ih nema,da nisu sakriveni ispod površine..neprimjetni..postajem li paranoičan !? ..vrlo vjerovatno ali u ovoj sveopčoj psihozi,ne mogu si pomoči,uostalom bolje spriječiti,nego liječiti...kad razmišljam zašto se takvo što događa,jeli možda pod utjecajem televizije,možda nesređenog društva,nesretnih ljubavi,možda tek radoznalost,a onda je kasno,odgovorim sam sebi,vjerovatno je sve to zajedno i nešto više...preopterečenost djece,zauzetost roditelja poslom,ubrzanim tempom života,lošim školskim sustavom-za tili čas nađem bezbroj razloga i svi su istiniti na jedan naćin i neistiniti,tj.pogrešni na drugi...jer to je život,nije savršen,nigdje nije i nikad neče biti,no to nije razlog da na sebe dižemo ruku...koliko god neki mislili sasvim pogrešno da je to možda cool,da se to pamti i " slavi " ,varaju se,..dragi mlađi prijatelji,to nije izlaz,to NIJE riješenje...to je KUKAVIČLUK...I NIŠTA NE RIJEŠAVA,A ŽIVOT JE TOLIKO LIJEP I DRAGOCJEN KOLIKO GOD SE PONEKAD TEŠKIM ČINIO DA GA MORAMO ČUVATI...prava snaga,pravo junaštvo dokazuje se suočavanjem sa problemom,oči u oči,face to face,to je prava hrabrost,to je junaštvo,suočavanje sa životom,suočavanje sa istinom...primjetili ste da u tekstu često rabim riječ " TO " ,razlog tomu je da " samoubojstvo " ni kao riječ ne mogu uporabiti,ružna je i donosi samo nesreču..
..razmislite dragi prijatelji..svojim djelima,svojim postupcima ne utječete samo na svoj život več i na život svoje familije,svojih roditela,kako se oni nakon jedne od takvih tragedija osjećaju,ne treba ni govoriti..slomljeni..uništeni od boli..mi svojim djelima i svojim naćinom života nemamo pravo nauditi sebi ni drugima,jer sve je povezano i sve je uvjetovano jedno sa drugim...
..gledam današnje vijesti,tv emisije,na novoj tv slušam kod mirjane hrge govori se o sektama kao mogućim uzrocima svega toga,ja se djelomično slažem,sa druge strane gledam u dnevniku HRT-a dječju pravobraniteljicu
Milu Jelavić,obrušila se na medije,sasvim je sigurno da mediji o ovom slučaju moraju postupati krajnje oprezno,odgovorno prije svega,ali pored svih drugih institucija uključujući i samu sebe ona se obrušila na medije..kad zakažu svi,po starom " dobrom " običaju optužimo medije...
..ne čini mi se kao dobra ideja...sigurno je da mediji kako tiskani a posebno oni elektronski imaju veliki i često negativan utjecaj na ponašanje djece,sjetimo se samo što se dešavalo diljem svijeta nakon javnog pogubljenja Iračkog diktatora Sadama Huseina..u tom djelu pravobraniteljica je u pravu,ali svi zajedno bi se trebali prestati optuživati i pokuštati pronađi izlaz iz ovog košmara,jer dragi prijatelji,ovo je bitka u kojoj svi moramo dati svoj doprinos,u kojoj svi moramo sudjelovati i jednostavno u kojoj moramo pobijediti...
Post je objavljen 06.03.2008. u 00:25 sati.