Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej
subota, 30.08.2008.
Otac Sergije
VII. poglavlje (odlomak)
Često se čudio tome kako to da je on, Stjepan Kasatski, postao takvim neobičnim ugodnikom, čak i čudotvorcem, ali da to jest, u to se nije moglo sumnjati: on nije mogao a da ne vjeruje u ta čudesa koja je sam vidio, počev od bolesna dječaka pa do one posljednje starice koja je progledala na njegovu molitvu.
Koliko god da je to bilo čudno, to je bilo tako. Dakle, trgovčeva kćerka bila mu je zanimljiva zato što je bila nova osoba, što je vjerovala u nj, a još i zato što je na njoj morao ponovo dokazati svoju moć iscjeljenja i svoju slavu. »Tisuću vrsta prelaze, u novinama pišu, car to zna, u Evropi, u nevjerničkoj Evropi znaju« — mišljaše on. I odjednom se zastidje svoje taštine i ponovo se poče moliti Bogu. »Gospode, care nebeski, utješitelju, duše istine, dođi i prebivaj u nama i očisti nas od svakog zla, i spasi, preblagi, duše naše. Očisti od grešne slave ljudske koja me obuzima«, ponovi on i sjeti se koliko se puta molio za to i kako su, što se toga tiče, sve dosada njegove molitve bile uzaludne: njegove molitve činile su čudesa drugima, ali sebi nije mogao izmoliti od Boga oslobođenje od te ništavne strasti.
Sjeti se svojih molitava iz dana svog isposništva kad se molio da mu Bog daruje čistoću, mir i ljubav, i toga kako je, činilo mu se onda, Bog uslišao njegove molitve, kako je bio čist i odsjekao sebi prst pa sad podigne smežuran batrljak prsta i poljubi ga; i činilo mu se da je bio miran onda kad mu se neprekidno gadila njegova grešnost, i činilo mu se da je onda i ljubio kad se sjećao s kakvim je ganućem primio starca koji je svrnuo k njemu, pijana vojnika koji je tražio novaca, i nju. A sada? I on pitaše sebe: ljubi li on koga, ljubi li on Sofiju Ivanovnu, oca Serapiona, osjeća li on ljubav prema svim onim osobama koje su danas bile kod njega, prema onom učenom mladiću s kojim je tako poučno razgovarao, pazeći samo na to da mu pokaže svoj um i da nije zaostao u obrazovanju. Bijaše mu prijatna i potrebna njihova ljubav, ali ljubavi za njih nije osjećao. U njemu sad ne bijaše ljubavi, ne bijaše mira, ne bijaše ni čistoće.
Bijaše mu prijatno što je doznao da su trgovčevoj kćerki dvadeset i dvije godine i hotijaše doznati je li lijepa. I, raspitujući se o njenoj bolesti, on je upravo htio znati ima li ona ženskih čari ili ih nema.
»Zar sam toliko pao? — pomisli on. — Gospode, pomozi mi, okrijepi me, Gospode i Bože moj!« I on skrsti ruke i poče se moliti. Slavuji su pjevali. Hrušt sleti na njega i poče mu miljeti po zatiljku. On ga zbaci. »Ta postoji li on? Šta ako kucam na kućna vrata koja su zatvorena? ... Lokot je na vratima, i ja bih ga morao vidjeti. Taj lokot su — slavuji, hruštovi, priroda. Mladić možda ima pravo!« I on se poče glasno moliti i dugo se molio sve dok mu misli ne iščezoše, i on ponovo osjeti smirenje i sigurnost. Pozvoni zvoncetom i reče monahu koji je izašao da odmah dođe onaj trgovac s kćerkom.
Trgovac dovede kćerku za ruku, uvede je u ćeliju i odmah ode.
Kćerka bijaše plava, neobično bijela, blijeda, puna, neobično krotka djevojka, uplašena dječjeg lica i vrlo razvijenih ženskih oblika. Otac Sergije osta na klupi do ulaza. Kad je djevojka prolazila pored njega i on je blagoslovio, sam se užasnuo sebe zbog toga kako je promotrio njeno tijelo. Ona je prošla, i on je osjećao da ga je opekla. Po njenu licu vidio je da je osjećajna i slaboumna. Ustade i uđe u ćeliju. Ona sjedaše na tovjelici očekujući ga.
Kad on uđe, ona ustade.
— Hoću tatici — reče ona.
— Ne boj se — reče on. — Što te boli?
— Sve me boli — reče ona i odjednom joj lice osvijetli smiješak.
— Ozdravit ćeš — reče on — moli se.
— Šta da se molim, molila sam se, ništa ne pomaže. — I ona se neprestano smiješila. — Pa vi ćete se pomoliti, i ruku položiti na mene. Ja sam vas sanjala.
— Kako sanjala?
— Sanjala sam da ste vi ovako svoju ruku položili na moja prsa. — Ona uzme njegovu ruku i pritisne uza svoje grudi. — Evo ovamo.
On joj pruži svoju desnu ruku.
— Kako ti je ime? — upita on tresući se cijelim tijelom i osjećajući da je pobijeđen i da više ne može obuzdati svoju strast.
— Marija. A što?
Ona uzme ruku i poljubi je, zatim ga jednom rukom obujmi oko pasa i privije uza se.
— Što ti je? — reče on. — Marijo. Ti si đavo.
— Pa, možda — šta onda.
I ona, grleći ga, sjedne s njim na krevet.
U zoru on iziđe i stade na ulaz.
»Zar se zbilja sve to zbilo? Otac će doći. Ona će ispričati. Ona je đavo. A što ću ja učiniti? Eno one sjekire kojom sam odsjekao prst?« On dohvati sjekiru i pođe u ćeliju.
Monah mu dođe u susret.
— Da nacijepam drva? Molim vas sjekiru.
On dade sjekiru. Uđe u ćeliju. Ona ležaše i spavaše. Užasavajući se baci pogled na nju. I ode u ćeliju, skide seljačko odijelo, obuče se, dohvati nožice, odreza kosu i krenu stazom niz brdo prema rijeci do koje nije silazio četiri godine.
Uz rijeku je vodila cesta; on krene cestom i iđaše do podne. U podne uđe u raž i legne. Pred veče dođe do sela na rijeci. Ali ne pođe u selo, već prema rijeci, prema urvini.
Bijaše rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijaše sivo i mračno i sa zapada puhaše hladan vjetar ranog jutra: »Dakle, treba svršiti. Boga nema. Kako svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, evo remena, o granu.« To mu se učini tako lako i blisko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo. On ležaše nalaktivši se na ruku. I odjednom osjeti takvu pospanost da više nije mogao držati glavu rukom, već opruži ruku, položi na nju glavu i odmah zaspi. Ali taj san trajaše samo trenutak; odmah se probudi i počinje nekako sanjati i prisjećati se.
...
VIII. poglavlje (odlomak)
Sergije izuje čizme, legne i, poslije neprospavane noći i četrdeset vrsta pješačenja, odmah zaspi.
Kad se Praskovja Mihajlovna vratila, Sergije je sjedio u svojoj sobičici i čekao nju. Nije izišao na ručak, već je pojeo čorbu i kašu koje mu je donijela Lukerja.
— Došla si prije nego što si obećala? — reče Sergije. — Možemo li sad razgovarati?
— I zbog čega me je zapala ta sreća da mi dođe takav gost? Propustila sam sat. Kasnije... Sve sam namjeravala da vam dođem, pisala sam vam, i odjednom ovakva sreća.
— Pašenjka, molim te, riječi koje ću ti sada kazati primi kao ispovijed, kao riječi koje u času smrti izgovaram pred Bogom. Pašenjka, ja nisam sveti čovjek, čak nisam ni običan, svagdašnji čovjek: ja sam grešnik, prljav, gadan, zabludio, oholi grešnik, gori, ne znam jesam li od svih, ali gori od najgorih ljudi.
Pašenjka je gledala izbečivši u početku oči; ona mu je vjerovala. Kasnije, kad mu je već sasvim povjerovala, dotakla se rukom njegove ruke i tužno se smiješeći rekla:
— Stiva, možda preuveličavaš?
— Ne, Pašenjka. Ja sam bludnik, ja sam ubojica, ja sam bogohulnik i varalica.
— Bože moj! Je li to moguće? — izusti Praskovja Mihajlovna.
— Ali treba živjeti. I ja, koji mišljah da sve znam, koji učih druge kako treba živjeti, ja ništa ne znam i molim tebe da me naučiš.
— Ali, Stiva! Ti se rugaš. Zašto se uvijek rugate meni?
— Pa lijepo, rugam se, ali mi kaži kako živiš i kako si proživjela život.
— Ja? Pa ja sam proživjela najgadniji, najodvratniji život i sad me Bog kažnjava, to sam i zaslužila, i živim tako strašno, tako strašno ...
...
Ovaj put se nije dugo vraćala. Kad se vratila, Kasatski je sjedio u onom istom položaju oprijevši se laktovima o koljena i oborivši glavu. Ali je već imao torbu na leđima.
Kad ona uđe s limenom svjetiljkom, bez štita, on podigne pogled te upre u nju svoje divne, umorne oči i duboko, duboko uzdahne.
— Nisam im rekla tko ste — poče ona plašljivo — samo sam rekla da ste putnik plemićkog roda i da sam vas poznavala. Pođimo u blagovaonicu na čaj.
— Ne mogu ...
— Dobro, donijet ću ovamo.
— Ne treba, nije potrebno. Čuvao te Bog, Pašenjka. Ja idem. Ako me žališ, ne govori nikome da si me vidjela. Zaklinjem te živim Bogom: ne govori nikome. Hvala ti. Poklonio bih ti se do nogu, ah znam da će te to zbuniti. Hvala, oprosti Krista radi.
— Blagoslovite!
— Bog će te blagosloviti. Oprosti Krista radi.
I on htjede otići, ali ga ona ne pusti, donese mu kruha, đevreka i maslaca. On uze sve i ode.
Bijaše tamno, i on još ne bijaše odmakao ni za duljinu dviju kuća, a već joj bio iščeznuo iz očiju te je znala da ide samo po tome što je protopopov pas zalajao na nj.
»Eto što je značio moj san. Pašenjka je doista ono što sam ja morao biti i što nisam bio. Ja sam živio radi ljudi pod izgovorom da živim radi Boga, ona živi radi Boga misleći da živi radi ljudi.«
»Tako je, jedno dobro djelo, čaša vode pružena bez pomisli na nagradu vrednija od dobročinstava koje sam učinio ljudima. Ali zar nije postojao djelić iskrene želje da služim Bogu?« — pitaše sebe, a odgovor bijaše: »Jest, ali sve je to bilo zagađeno, obraslo ljudskom slavom. Tako je, nema Boga za onoga koji je živio kao ja radi slave ljudske. Tražit ću ga.«
I on pođe, kao što je išao Pašenjki, od sela do sela, susrećući se i rastajući s putujućim prosjacima i prosjakinjama i moleći u ime Kristovo kruha i prenoćište. Ponekad ga je grdila srdita domaćica, psovao pijani seljak, ali su ga u većini slučajeva hranili, pojili, čak mu davali nešto i za put. Njegova gospodstvena vanjština osvajala je neke. Neki su se, naprotiv, gotovo radovali tome što je taj gospodin također spao na prosjački štap. Ali njegova smjernost pobjeđivaše sve.
Često bi čitao Evanđelje kad bi ga našao u kući, i svi su ljudi uvijek, posvuda bili ganuti i začuđeno ga slušali kao da čuju nešto novo, ali i davno poznato.
Kad bi mu uspjelo da pomogne ljudima ili savjetom, ili pisanjem, ili mirenjem posvađenih, on ne bi dočekao zahvalnosti jer je odlazio. I pomalo se Bog počeo javljati u njemu.
...
(L.N. Tolstoj, "Otac Sergije")
četvrtak, 28.08.2008.
Sv. Augustin
Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.
(početak "Ispovijesti" Sv. Augustina)
srijeda, 27.08.2008.
Kad te pogode strelice riječi, pouzdaj se u Boga
1 Sinko, ostani čvrst i pouzdaj se u mene.
2 A što su riječi doli riječi?
3 Lete zrakom, ali kamena ne ranjavaju.
4 Ako si kriv, odluči se dragovoljno popraviti.
Ako nevin, odluči ih, za Boga, dragovoljno pretrpjeti.
5 Ta sitnica je kadšto podnijeti riječi, dok još nisi sposoban podnositi teže udarce.
6 I zašto ti tako sitne stvari vrijeđaju srce? Upravo zato što si još puten i prianjaš uz ljude više negoli treba?
7 Bojiš se, naime, prezira, zazireš od prijekora za svoje prijestupe i tražiš izgovor za opravdanje.
8 No, pogledaš li se malo bolje, otkrit ćeš: u tebi još živi svijet i tašta želja da se dopadneš ljudima.
9 Dokle god se strašiš poniženja i osramoćenja zbog pogrešaka, očito je da nisi istinski ponizan, niti istinski umro svijetu, niti je svijet raspet tebi.
10 Zato slušaj moje riječi i neće te zabrinjavati ni deset tisuća ljudskih.
11 Da, kad bi protiv tebe izrekli najzlobnije što se može zamisliti, bi li ti naškodilo da to jednostavno pustiš proći i ne smatraš većim od truna?
12 Ta, da li bi ti od toga i jedna vlas s glave pala?
13 Ali tko u sebi nema produhovljeno srce ni Boga pred očima, lako ga smete prijekorna besjeda.
14 A tko se na mene oslanja i ne ostaje pri svojem sudu, neće se plašiti ljudi.
15 Jer ja sam sudac i poznavalac svih tajni.
16 Ja znam u čemu je stvar; poznajem i onoga koji nanosi krivicu i koji je podnosi.
17 Od mene je izašla riječ: To se dogodilo po mojemu dopuštenju, "da se razotkriju namisli mnogih srdaca".
18 Ja ću suditi i prava i kriva, ali sam najprije htio tajnom prosudbom iskušati obojicu.
19 Ljudsko svjedočanstvo često vara; moj je sud istinit, ostat će i neće biti oboren.
20 Većini je skriven i malo komu sasvim jasan; pa ipak se nikada ne vara niti se može prevariti, makar se očima ludih činio naopakim.
21 Zato se u svakom sudu treba pozvati na me, i ne oslanjati se na vlastito mišljenje.
22 Pravednik se, naime, neće smesti što god ga stiglo od Boga.
23 Pa iznijeli protiv njega i što nepravedno, neće se mnogo zabrinuti; ali ni tašto se radovati ako ga drugi razložno uzmu u zaštitu.
24 Zna on da ja "proničem srca i bubrege" i ne sudim po vanjštini ni po tome kako se ljudi domišljaju.
25 Ta često je u mojim očima grešno ono što po ljudskome sudu izgleda pohvalno.
26 - Gospodine, Bože, suče pravedni,
odlučni i strpljivi,
koji znaš ljudsku slabost i opakost,
budi moja snaga i sva moja nada.
27 Jer nije mi dovoljna moja savjest.
Ti znaš ono što ja ne znam; i zato sam se morao poniziti kod svakog ukora i krotko ga podnositi.
28 Oprosti mi, stoga, milostivo kad god nisam tako činio, i podaj mi iznovice milost veće strpljivosti.
29 Bolje mi je, naime, tvoje obilno milosrđe - da zadobijem oproštenje - nego moja umišljena pravednost - kojom utišavam tajne povrede savjesti.
30 Makar i nisam svjestan nikakve krivice, time se ne mogu opravdati; jer, bez tvojega milosrđa, "nitko živ nije pravedan pred tobom".
Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista", III. Knjiga, 46. poglavlje
ponedjeljak, 25.08.2008.
Otac Sergije
V. poglavlje
Otac Sergije življaše već šestu godinu u isposništvu. Bijaše mu četrdeset i devet godina. Njegov život bijaše težak. I to ne zbog posta ili molitve. Nisu mu bili teški oni, već unutrašnja borba koju nije nikako očekivao. Postojahu dva uzroka borbe: sumnja i tjelesna požuda. I oba neprijatelja uvijek ga napadahu zajedno, činilo mu se da je to jedan te isti. Čim bi nestalo sumnje, nestalo bi i požude. Ali on mišljaše da su to dva različita đavola, i borio se sa svakim napose.
»Bože moj, Bože moj — mišljaše on — zašto mi ne daš vjeru? Da, ta požuda, da, protiv nje su se borili sv. Antun i drugi, ali vjerom. Oni su je imali, ali u mene su i takve minute, sati, dani kad je nemam. Zašto postoji cio svijet, sva njegova ljepota kad je on grešan i kad ga se treba odreći? Zašto si ti počinio tu sablazan? Sablazan? A zar nije sablazan to što ja hoću da pobjegnem od svjetskih užitaka i što tražim nešto ondje gdje ničega nema i gdje ne može biti? — reče on sam sebi i užasnu se, zgadi se sama sebe. — Gade! Gade! Htio bi biti svetac« — poče on psovati sebe. I poče se moliti. Ali tek što se poče moliti, kad živo ugleda sama sebe onakva kakav je ponekad bio u manastiru: u kamilavci, u mantiji, onako uzvišene pojave. »Ne, nije to tako. To je varka. Ali ću prevariti druge, a ne sebe i Boga. Nisam ja uzvišen čovjek, već bijedan, smiješan.« I on razmaknu skutove mantije i pogleda svoje jadne noge u gaćama. I osmjehnu se.
Zatim pusti skute i poče čitati molitve, krstiti se, klanjati se. »Zar će mi ova postelja biti rakom?« čitao je on. I kao da mu je neki đavo došapnuo: »Samačka postelja je ionako raka. Laž je to.« I on u mašti vidje ramena udovice s kojom je živio. Strese se i nastavi čitati. Pročitavši pravila, on uze Evanđelje, otvori ga i naiđe na mjesto koje je često ponavljao i znao na pamet: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« I on potisne sve probuđene sumnje. Kao što ustaljuju predmet nestabilne ravnoteže, on je ponovo učvrstio svoju vjeru na labavom potpornju i oprezno se odmakao od nje da je ne bi gurnuo i prevalio. Ponovo se pojaviše naočnjaci, i on se umiri. Ponovi svoju molitvu iz djetinjstva: »Gospode, primi me, primi!« Od nje mu bi ne samo ugodno, nego i nekako prijatno i milo. Prekriži se i legne na svoj prostirač na uskoj klupi, podmetnuvši pod glavu ljetnu mantiju. I zaspi.
Kroz lagan san mu se činilo da čuje praporce. Nije znao je li to java ili san, ali ga tad iza sna prenu kucanje na vratima. Ustade ne vjerujući sam sebi. Ali se kucanje ponovi. Da, to je bilo kucanje u neposrednoj blizini, na njegovim vratima, i ženski glas.
»Bože moj! Zar je zaista ono što sam čitao u žitijama da đavo uzima ženski lik... Da, to je glas žene. I to nježan, plašljiv i prijatan! Fuj! — on pljunu. — Ne, meni se samo čini« — reče on i ode u kut u kojem je stajalo klecalo i pokleknu onim vičnim, pravilnim pokretom, nalazeći već u samom pokretu utjehu i zadovoljstvo. Spusti se, kosa mu pade na lice i on pritisnu već ogoljelo tjeme na vlažnu, hladnu daščicu. (Kroz pod je puhalo.)
... čitao je psalam koji je, kako mu je govorio stari otac Pimen, izbavljao od napasti. On malo uspravi svoje ornršavjelo i lagano tijelo na svojim snažnim, nervoznim nogama i htjede nastaviti čitanje, ali nije čitao već je nehotice napinjao sluh da bolje čuje. Htio je da čuje. Bijaše potpuno tiho. Kapi s krova su još jednako padale u kacu koja je bila postavljena na uglu. Vani bijaše magla, tama, snijeg koji se topio. Bijaše tiho, tiho. I odjednom nešto zašušta pred prozorom i odjeknu jedan glas — onaj isti nježni, plašljivi glas, glas koji je mogla imati samo zamamna žena:
— Pustite me. Krista radi...
Učini mu se da mu je sva krv pojurila k srcu i zaustavila se. Nije mogao udahnuti. »I uskrsnut će Bog i nestat će đavola ...«
— Ali ja nisam đavo ... — I čuo je kako su se nasmijala usta koja su to izustila. — Nisam đavo, nego prosto grešna žena, zabludila sam — ne u prenesenom, nego u pravom smislu (ona se nasmije), promrzla sam i molim utočište ...
On prisloni lice uz staklo. Kandilo se odrazilo i svjetlucalo po cijelom staklu. On prisloni dlanove uz obje strane lica i zagleda se. Magla, tama, drvo, a tu desno — ona. Jest, ona, žena u bundi duge bijele dlake, u kapi, mila, dobra, uplašena lica, ovdje, dva verška od njegova lica, nagnuta prema njemu. Njihove se oči sretoše i oni poznaše jedno drugo. Ne zato što su se već jednom vidjeli: oni se nikada nisu vidjeli, ali, po pogledima koje su izmijenili, oni (osobito on) osjetiše da poznaju jedno drugo, da razumiju jedno drugo. Nakon toga pogleda bilo je nemoguće i pomisliti da je to đavo, a ne prosta, dobra, mila, plašljiva žena.
— Tko ste? Zašto dolazite? — reče on.
— Ta otvorite! — kapriciozno i zapovjednički reče ona. — Promrzla sam. Kažem vam — zabludila sam.
— Ali sam ja monah, pustinjak.
— E pa zato i otvorite. Ne želite valjda da se smrznem pod prozorom dok se budete molili.
— Ali kako ćete ...
— Neću vas pojesti. Pustite Boga radi. Smrzla sam se, uostalom.
I njoj bivaše sve teže. Izustila je gotovo plačnim glasom.
On se odmače od prozora. Pogleda na ikonu Krista s trnovitim vijencem. »Gospode, pomozi mi, Gospode, pomozi mi«, progovori on krsteći se i klanjajući se do pojasa, pristupi vratima koja su vodila na trijem i otvori ih. U trijemu napipa skakavicu i poče je dizati. Ovdje je čuo korake. Ona je išla od prozora prema vratima. »Ah!« — viknu odjednom ona. On se dosjeti da je ugazila u lokvu koja se stvorila pred pragom. Ruka mu je drhtala i nikako nije mogao podići skakavice koju su pritezala vrata.
— Ta što vam je, pustite me, sva sam promočena. Prozebla sam. Vi razmišljate o spasu duše, a ja sam promrzla.
On povuče vrata prema sebi, podigne skakavicu i, ne proračunavši dobro udarac, odgurne vrata da je ona udariše.
— Ah, oprostite! — reče on poprimivši odjednom potpuno ono nekadašnje, vično ponašanje prema damama.
Ona se nasmiješi čuvši to »oprostite«. »Pa on još nije tako strašan« — pomisli ona.
— Ništa, ništa. Oprostite vi meni — reče ona prolazeći pored njega. — Nikada se ne bih usudila. Ali ovo je izvanredni slučaj.
— Izvolite! — izusti on propuštajući je pored sebe. Zbuni ga snažan miris finog parfema koji nije odavno udisao. Ona prođe kroz trijem u sobu. On zalupi vanjska vrata ne prebacivši skakavice, prođe kroz trijem i uđe u sobu.
»Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku, Gospode, smiluj se meni grešniku« — molio se neprekidno, i to ne samo u sebi, već je nehotice micao usnama.
— Izvolite! — reče on.
Ona stajaše nasred sobe dok je s nje curilo na pod i promatraše ga. Oči su joj se smijale.
— Oprostite mi što sam narušila vašu samoću. Ali vidite u kakvom sam položaju. Desilo se to zato što smo mi pošli iz grada da se provozamo, i ja sam se okladila da ću sama doći od Vorobjevke do grada, ali sam onda izgubila put i da nisam nabasala na vašu ćeliju ... — poče ona lagati. Ali ju je njegovo lice toliko zbunilo da nije mogla nastaviti pa je ušutjela. Ona nikako nije mislila da je on takav. Nije bio tako lijep kakvim ga je ona zamišljala, ali je bio ipak divan u njezinim očima. Valovita prosijeda kosa i brada, pravilan uzan nos i oči, koje su gorjele poput ugljevlja kad bi pravo pogledao, zadivili su je.
Primijetio je da ona laže.
— A, tako — reče on pogledavši je i ponovo oborivši oči. — Ja ću onamo, a vi se ovdje smjestite.
I on, skinuvši svjetiljku, zapali svijeću i, nisko joj se poklonivši, ode u sobicu iza pregrade, i ona je čula kako je on ondje nešto počeo micati. »Vjerojatno se nečim ograđuje od mene« — pomisli ona nasmiješivši se i, svukavši pseću bijelu rotondu, poče skidati kapu koja je bila zapela za kosu i pleteni rubac što se nalazio ispod nje. Nije se bila nimalo smočila kad je stajala pod prozorom i rekla je to samo zato da je pusti unutra. Ali je pred vratima uistinu ugazila u lokvu i lijeva joj noga bijaše mokra do lista, i cipela i kaljače puni vode. Sjela je na njegov ležaj — dasku pokrivenu samo ćilimčićem — i počela se izuvati. Ta joj se ćelija činila divna. Sobica, uska tri aršina, dugačka četiri aršina, bila je čista kao da je od stakla. U sobici se nalazio samo ležaj, na kome je ona sjedila, nad njim police s knjigama. U uglu klecalo. Pored vrata čavli, bunda i mantija. Nad klecalom ikona Krista s trnovitim vijencem i kandilo. Mirisalo je neobično: uljem, znojem i zemljom. Sve joj se sviđalo. Čak i taj zadah.
Mokre noge, osobito jedna, uznemirivale su je i ona se brzo počela izuvati ne prestajući se smiješiti, radujući se ne toliko tome što je postigla svoj cilj, koliko tome što je vidjela da je zbunila njega — toga divnog, neobičnog, čudnovatog, privlačnog muškarca. »A nije odgovorio, ali to nije nevolja« — reče ona sebi.
— Oče Sergije! Oče Sergije! Tako se zovete, je li?
— Šta vam treba? — odgovori tihi glas.
— Oprostite mi, molim vas, što sam narušila vašu samoću. Ali, uistinu, nisam mogla drugačije. Zaista bih se razboljela. A i sad ne znam. Sva sam mokra, noge su mi kao led.
— Oprostite — odgovori tihi glas — ničim vam ne mogu pomoći.
— Ja vas nizašto ne bih uznemirila. Ostat ću samo do zore.
On ne odgovori. I ona ču da nešto šapće, očito se molio.
— Vi nećete ulaziti ovamo? — upita ona smiješeći se. — Moram se svući kako bih se osušila.
On ne odgovori moleći se i dalje jednoličnim glasom za zidom.
»Jest, to je čovjek« — mislila je ona svlačeći s mukom cipelu u kojoj je voda pištala. Potezala ju je i nije je mogla izuti, i to joj bi smiješno. I ona se jedva čujno smijala, ali, znajući da on čuje njen smijeh i da će taj smijeh djelovati na njega baš onako kako to ona želi, ona se nasmijala glasnije, i taj smijeh, veseo, prirodan, prijatan, uistinu je djelovao na njega baš onako kako je ona željela.
»Zaista se takva čovjeka može zavoljeti. Te oči. I to jednostavno, plemenito i — koliko god on mrmljao molitve — strastveno lice — mislila je ona. Nas, žene, ne možeš prevariti. Čim je primakao lice staklu i spazio me, razumio me je i poznao. U očima mu se pojavio blijesak i više nije nestajao. Zavolio je, zaželio me. Zaželio me — govorila je ona izuvši napokon kaljaču i cipelicu i prihvativši se čarapa. Da bi svukla te dugačke čarape s »lastikama«, morala je zadići suknje. Zastidje se i reče:
— Ne ulazite.
Ali s one strane zida ne bi nikakva odgovora, čulo se i dalje jednolično gunđanje i još neko kretanje. »Sigurno se klanja do zemlje« — mislila je ona. — »Ili neće da odgovori« — reče ona. »Misli na mene isto kao i ja na njega. S istim takvim osjećajem razmišlja on o ovim nogama« — govorila je ona svukavši mokre čarape, i prohodavši bosim nogama po ležaju, podvije ih poda se. Sjedila je tako neko vrijeme obgrlivši koljena rukama i zamišljeno gledajući pred sebe. »I ova pustinja, ova tišina. Pa nitko nikada ne bi doznao ...«
Ona ustade, odnese čarape do pećice, objesi ih na odušnicu — bila je to neka osobita odušnica. Ona ju je zavrtjela i zatim, oprezno koracajući bosim nogama, vratila se na ležaj i ponovo sjela na nj podvijenih nogu. Za zidom nasta potpuna tišina. Ona pogleda na sićušan sat koji joj je visio o vratu. Bila su dva sata. »Naši bi morali doći oko tri.« Nije ostajalo više od jednog sata.
»Ta zar ću ja ovdje sjediti ovako sama? Kakva besmislica! Neću! Sad ću ga pozvati.«
— Oče Sergije! Oče Sergije! Sergije Dmitroviču, kneže Kasatski!
Za vratima je bila tišina.
— Čujte, to je okrutno. Ne bih vas zvala da mi nije potrebno. Bolesna sam. Ne znam što mi je — započe ona paćeničkim glasom. — Oh, oh! — zastenja ona rušeći se na ležaj. I, začudo, kao da je osjećala da gubi snagu, da je potpuno gubi, da je sve boli i da je trese jeza, groznica.
— Čujte, pomozite mi. Ne znam što mi je. Oh, oh! — Ona raskopča haljinu, otkrije grudi i zabaci do lakta obnažene ruke. — Oh, oh!
Cijelo to vrijeme on stajaše u svojoj sobici i moljaše se. Izgovorivši sve večernje molitve, on stajaše sada nepomično, uprijevši oči u vrh nosa, i moljaše »umnu« molitvu ponavljajući u duhu:
»Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se!«
Ali je sve čuo. Čuo je kako je šuštala svilena tkanina dok je skidala haljinu, kako je stupala bosim nogama po podu, čuo je kako je trljala rukom noge. Osjećao je da je slab i da svaki trenutak može prsnuti, i zbog toga je neprekidno molio. Osjećao se po prilici onako kako se, vjerojatno, osjećao onaj junak iz bajki koji je morao hodati ne ogledavajući se. Tako je i Sergije čuo, osjećao da je opasnost, pogibelj ovdje, nad njim, oko njega, i on se može spasiti samo ako se ni za trenutak ne osvrne na nju. Ali ga odjednom obuze želja da je vidi. U isti tren ona reče:
— Čujte, to je nečovječno, mogu umrijeti.
Jest, otići ću, ali onako kako je radio onaj otac koji je jednu ruku stavljao na bludnicu a drugu na mangalu. Ali mangale nema. Ogleda se. Svjetiljka. I nadnese prst nad plamen, namršti se, spreman da trpi, i dosta dugo mu se činilo da ništa ne osjeća, ali odjednom — još ne bijaše ustanovio koliko ga boli i da li ga boli, on se namršti i trgne ruku mašući njome. »Ne, ja to ne mogu.«
— Boga radi! Oh, dođite k meni! Umirem. Oh!
»Ta zar ću uistinu posrnuti? Ali neću!«
— Odmah ću doći do vas — izusti on i, otvorivši svoja vrata, ne gledajući u nju prođe pored nje kroz vrata od trijema u kome je cijepao drva, napipa panj na kojem je cijepao drva i sjekiru prislonjenu uza zid.
— Odmah — reče on i, dohvativši sjekiru desnom rukom, položi kažiprst lijeve ruke na panj, zamahnu sjekirom i udari po prstu ispod drugog članka. Prst se odlomi laganije nego što se odlamaju drva isto takve debljine, prevrnu
se i pade na rub panja a zatim na pod.
Začuo se taj zvuk prije no što je osjetio bol. Ali nije ni uspio da se začudi tome što ga ne boli, kad odjednom osjeti neizdrživu bol i toplinu krvi koja je počela teći. Brzo prihvati ostatak zgloba skutom mantije i pritisne ga uz bedro te se vrati natrag kroz vrata pa, zaustavivši se sučelice ženi i oborivši oči, tiho upita:
— Sto vam je?
Ona pogleda njegovo problijedjelo lice na kojemu je drhtao lijevi obraz i odjednom se zastidje. Skoči, dohvati bundu i ogrne je, zamota se u nju.
— Jest, bilo mi je loše ... prehladila sam se ... ja ... Oče Sergije ... ja ...
On je pogleda očima u kojima je svijetlio tihi, radosni sjaj i reče:
— Draga sestro, zašto si željela upropastiti svoju besmrtnu dušu? Sablazni moraju prodrijeti u svijet, ali teško onome preko koga sablazan ulazi... Moli se da bi nam Bog oprostio.
Slušala ga je i promatrala. Odjednom začuje neko kapanje tečnosti. Pogleda i spazi kako niz mantiju teče krv iz ruke.
— Šta ste uradili s rukom? — ona se sjeti zvuka koji je čula i, dohvativši kandilo, istrči u trijem i opazi na podu okrvavljeni prst. Vrati se, bljeđa nego on i htjede nešto da mu kaže, ali on bez riječi ode u sobicu i zatvori za sobom vrata.
— Oprostite mi — reče ona. — Čime ću otkupiti svoj grijeh?
— Odlazi!
— Dajte da vam zamotam ranu.
— Odlazi odavle.
Ona se obuče brzo i šutke. — I obučena, u bundi, sjedila je i čekala. Vani se začuše praporci.
— Oče Sergije! Oprostite mi.
— Odlazi! Bog će ti oprostiti.
— Oče Sergije! Počet ću drugi život. Ne napuštajte me.
— Odlazi!
— Oprostite i blagoslovite me.
— U ime Oca i Sina i Duha Svetoga — začuje se iza pregrade. — Odlazi.
Ona zajeca i iziđe iz ćelije. Advokat joj je išao u susret.
— Dakle, izgubio sam, što se može. Gdje ćete sjesti?
— Svejedno.
Ona sjede i do kuće ne izusti ni riječi.
Godinu dana iza toga bila je postrižena malim postrigom i živjela strogim životom u manastiru, pod upravom pustinjaka Arsenija koji joj je ponekad pisao pisma.
(L.N. Tolstoj, "Otac Sergije")
subota, 23.08.2008.
The Music of the Ainur
There was Eru, the One, who in Arda is called Ilúvatar; and he made first the Ainur, the Holy Ones, that were the offspring of his thought, and they were with him before aught else was made. And he spoke to them, propounding to them themes of music; and they sang before him, and he was glad. But for a long while they sang only each alone, or but few together, while the rest hearkened; for each comprehended only that part of the mind of Ilúvatar from which he came, and in the understanding of their brethren they grew but slowly. Yet ever as they listened they came to deeper understanding, and increased in unison and harmony.
And it came to pass that Ilúvatar called together all the Ainur and declared to them a mighty theme, unfolding to them things greater and more wonderful than he had yet revealed; and the glory of its beginning and the splendour of its end amazed the Ainur, so that they bowed before Ilúvatar and were silent.
Then Ilúvatar said to them: 'Of the theme that I have declared to you, I will now that ye make in harmony together a Great Music. And since I have kindled you with the Flame Imperishable, ye shall show forth your powers in adorning this theme, each with his own thoughts and devices, if he will. But I win sit and hearken, and be glad that through you great beauty has been wakened into song.'
Then the voices of the Ainur, like unto harps and lutes, and pipes and trumpets, and viols and organs, and like unto countless choirs singing with words, began to fashion the theme of Ilúvatar to a great music; and a sound arose of endless interchanging melodies woven in harmony that passed beyond hearing into the depths and into the heights, and the places of the dwelling of Ilúvatar were filled to overflowing, and the music and the echo of the music went out into the Void, and it was not void. Never since have the Ainur made any music like to this music, though it has been said that a greater still shall be made before Ilúvatar by the choirs of the Ainur and the Children of Ilúvatar after the end of days. Then the themes of Ilúvatar shall be played aright, and take Being in the moment of their utterance, for all shall then understand fully his intent in their part, and each shall know the comprehension of each, and Ilúvatar shall give to their thoughts the secret fire, being well pleased.
But now Ilúvatar sat and hearkened, and for a great while it seemed good to him, for in the music there were no flaws. But as the theme progressed, it came into the heart of Melkor to interweave matters of his own imagining that were not in accord with the theme of Ilúvatar, for he sought therein to increase the power and glory of the part assigned to himself. To Melkor among the Ainur had been given the greatest gifts of power and knowledge, and he had a share in all the gifts of his brethren. He had gone often alone into the void places seeking the Imperishable Flame; for desire grew hot within him to bring into Being things of his own, and it seemed to him that Ilúvatar took no thought for the Void, and he was impatient of its emptiness. Yet he found not the Fire, for it is with Ilúvatar. But being alone he had begun to conceive thoughts of his own unlike those of his brethren.
Some of these thoughts he now wove into his music, and straightway discord arose about him, and many that sang nigh him grew despondent, and their thought was disturbed and their music faltered; but some began to attune their music to his rather than to the thought which they had at first. Then the discord of Melkor spread ever wider, and the melodies which had been heard before foundered in a sea of turbulent sound. But Ilúvatar sat and hearkened until it seemed that about his throne there was a raging storm, as of dark waters that made war one upon another in an endless wrath that would not be assuaged.
Then Ilúvatar arose, and the Ainur perceived that he smiled; and he lifted up his left hand, and a new theme began amid the storm, like and yet unlike to the former theme, and it gathered power and had new beauty. But the discord of Melkor rose in uproar and contended with it, and again there was a war of sound more violent than before, until many of the Ainur were dismayed and sang no longer, and Melkor had the mastery. Then again Ilúvatar arose, and the Ainur perceived that his countenance was stern; and he lifted up his right hand, and behold! a third theme grew amid the confusion, and it was unlike the others. For it seemed at first soft and sweet, a mere rippling of gentle sounds in delicate melodies; but it could not be quenched, and it took to itself power and profundity. And it seemed at last that there were two musics progressing at one time before the seat of Ilúvatar, and they were utterly at variance. The one was deep and wide and beautiful, but slow and blended with an immeasurable sorrow, from which its beauty chiefly came. The other had now achieved a unity of its own; but it was loud, and vain, and endlessly repeated; and it had little harmony, but rather a clamorous unison as of many trumpets braying upon a few notes. And it essayed to drown the other music by the violence of its voice, but it seemed that its most triumphant notes were taken by the other and woven into its own solemn pattern.
In the midst of this strife, whereat the halls of Ilúvatar shook and a tremor ran out into the silences yet unmoved, Ilúvatar arose a third time, and his face was terrible to behold. Then he raised up both his hands, and in one chord, deeper than the Abyss, higher than the Firmament, piercing as the light of the eye of Ilúvatar, the Music ceased.
Then Ilúvatar spoke, and he said: 'Mighty are the Ainur, and mightiest among them is Melkor; but that he may know, and all the Ainur, that I am Ilúvatar, those things that ye have sung, I will show them forth, that ye may see what ye have done. And thou, Melkor, shalt see that no theme may be played that hath not its uttermost source in me, nor can any alter the music in my despite. For he that attempteth this shall prove but mine instrument in the devising of things more wonderful, which he himself hath not imagined.'
Then the Ainur were afraid, and they did not yet comprehend the words that were said to them; and Melkor was filled with shame, of which came secret anger. But Ilúvatar arose in splendour, and he went forth from the fair regions that he had made for the Ainur; and the Ainur followed him.
(početak epa o stvaranju svijeta "Ainulindalë", J.R.R. Tolkiena)
ponedjeljak, 18.08.2008.
Odolijevanje kušnjama
1 Dokle god ovdje živimo, ne možemo biti bez tjeskobe i kušnje.
2 Zato u Knjizi o Jobu piše: "Nije l' borba život čovjekov na zemlji?"
3 Stoga bi svatko morao pripaziti na svoje kušnje i bdjeti u molitvama, e da đavao ne bi našao priliku i zaveo ga. On, naime, nikada ne spava, nego "obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre".
4 Nitko nije tako svet ni savršen a da ne bi pokatkad imao kušnji. Ne možemo sasvim bez njih.
5 Ipak kušnje, iako mučne i pogubne, često su vrlo korisne. Po njima čovjek stječe poniznost, pročišćenje i iskustvo.
6 Svi su sveci prolazili mnoge jade i kušnje i - napredovali.
7 A oni koji ih nisu bili kadri podnositi, bili su odbačeni i propali su.
8 Nema tako svetoga reda ni tako sigurna mjesta gdje ne bi bilo kušnji i neprilika.
9 Dokle god čovjek živi, nije siguran od kušnji jer izvor je kušnji u nama.
10 Budući da smo u požudama rođeni, čim jedna nevolja ili kušnja prođe, druga dođe, pa uvijek nešto imamo trpjeti. Jer - izgubili smo milost sreće.
11 Mnogi pokušavaju umaknuti kušnjama, a upadaju u još veće.
12 Od samog bijega nema pobjede. Tek strpljivošću i istinskom poniznošću bivamo jači od svih neprijatelja.
13 Tko se samo naizvan sklanja, a ne čupa korijenje, malo će napredovati; što više, kušnje će se vraćati još brže i biti goropadnije.
14 Malo-pomalo, strpljivom ustrajnošću i Božjom pomoću više ćeš pobjeđivati nego svojom žestinom i silovitošću.
15 U kušnji često potraži savjet, a s onim koji je u kušnji ne postupaj strogo, nego ga nastoj utješiti, kao što bi to i sebi želio.
16 Uzrok je svim kušnjama nestalnost duha i nepouzdanje u Boga;
17 jer kao što lađu bez kormila valovi bacaju amo-tamo, tako i čovjeka, nemarna i popustljiva u odlukama, zanose različite napasti.
18 U vatri se ispituje željezo, a u kušnjama pravedan čovjek.
19 Često ne znamo što možemo, kušnja nam otkriva što jesmo.
20 A napose je na početku kušnje potrebna budnost: lakše se, naime, neprijatelj pobjeđuje, ako mu ne dopustimo ući na vrata svoje duše, već mu se odmah, čim pokuca, ispred praga, suprotstavimo.
21 Zato je pjesnik rekao: "U prvi se čas odupri, za lijekom je prekasno sezat kad je zlo s duga otezanja već uzelo mah."
22 Naime, najprije padne na pamet obična misao, zatim dođe živahna mašta, onda užitak pa zlo nagnuće i pristanak.
23 I tako jedno za drugim zlokobni neprijatelj zahvati sve, kad mu se nismo spočetka oprli.
24 I što mu se tko dulje oklijeva oprijeti, to u sebi dnevice biva slabiji, a njegov neprijatelj snažniji.
25 Neki trpe teže kušnje na početku svojega obraćenja, neki na kraju.
26 Neki opet pate gotovo cijeli život.
27 Poneki su samo lako kušani, primjereno božanskoj mudrosti i pravdi, koja odvaguje ljudske mogućnosti i zasluge i sve upravlja na spasenje svojih odabranika.
28 Zato u kušnjama ne smijemo očajavati, nego to žarče zazivati Boga, da nas udostoji pomoći u svakoj nevolji, jer on će, kako reče sveti Pavao, "kušnjama dati i ishod", da bismo mogli izdržati.
29 Priklonimo, dakle, svoju dušu u svakoj kušnji i nevolji pod Božju ruku jer on "klonule duše spašava" i uzdiže.
30 U kušnjama i nevoljama provjerava se čovjekov napredak; tu njegova zasluga postaje veća, a krepost očitija.
31 Nije veliko ako je čovjek pobožan i revan kad ne osjeća teškoću. No, ako u vrijeme neprilika ostaje strpljiv, mogu se od njega očekivati velike stvari.
32 Ima ih koji se održe u velikim kušnjama, a u malim, svakodnevnim često dozive poraz, da se, tako poniženi, nikad ne uzdaju u sebe u velikim, kad su tako slabi u malim.
Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista", I. Knjiga, 13. poglavlje
petak, 15.08.2008.
Uznesenje Blažene Djevice Marije
Treći dan nakon Marijine smrti, kada su se apostoli okupili oko njezinog groba, našli su ga praznog. Sveto je tijelo bilo uzneseno u nebeski raj. Grob nije imao moć nad onom koja je bila bezgrešna. Ali nije bilo dovoljno da Marija bude prihvaćena u nebo. Ona nije mogla biti samo običan stanovnik neba. Ona je posjedovala dostojanstvo nedostižno čak i najvišim arkanđelima. Marija je bila okrunjena od strane vječnog Oca: postavljena na prijestolje s desne strane svome sinu. Sada, iz dana u dan, iz sata u sat, moli za nas, postiže milost za nas, čuva nas od opasnosti, štiti nas od kušnje, izlijeva na nas blagoslove. (Sv. Bernard)
četvrtak, 14.08.2008.
Sv. Maksimilijan Kolbe
(Zduńska Wola, 8.1.1894. - Auschwitz, 14.8.1941.)
Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom. (1 Iv 3,18)
Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13)
Sanguis martyrum semen christianorum!
subota, 09.08.2008.
Proračunavanje troškova
(usp. Lk 14,28)
Nalazim da se mnogo ljudi spotiče o riječi našeg Gospodina: "Budite savršeni". Neki očito misle da to znači: "Ako niste savršeni, neću vam pomoći"; a budući da ne možemo biti savršeni, naša situacija je beznadna. Ali ja ne mislim da je On to htio reći. Mislim da je htio reći: "Jedina pomoć koju ću vam dati jest pomoć da postanete savršeni. Vi možda želite nešto manje od toga - ali ja vam neću dati ništa manje od toga."
Dopustite da objasnim. Kad sam bio dijete, često sam patio od zubobolje. Znao sam da ako odem kod majke, da će mi ona dati nešto što će ublažiti bol i omogućiti mi da prespavam noć. Ali ja ipak nisam išao majci - tj. nisam išao sve dok bol nije posala neizdrživa. A razlog zašto nisam je ovaj: Nisam sumnjao u to da će mi ona dati aspirin; ali znao sam da će učiniti još nešto. Znao sam da će me odvesti kod zubara odmah sljedeće jutro. Nisam mogao dobiti od nje ono što sam htio a da ne dobijem i nešto drugo, što nisam htio. Želio sam trenutno olakšanje bola - ali nisam ga mogao dobiti bez pristajanja na trajno rješavanje problema s mojim zubima. A dobro sam poznavao te zubare; znao sam da će početi petljati i sa razno raznim drugim zubima koji još uopće nisu boljeli. Nisu htjeli pustiti bijesne pse da mirno spavaju; ako si im dao prst uzimali su cijelu ruku.
Ako se mogu tako izraziti, naš Gospodin je kao zubar. Ako mu daš prst, uzet će cijelu ruku. Puno ljudi Mu dolazi da se izlječe od nekog konkretnog grijeha kojeg se srame (npr. samozadovoljavanja ili kukavičluka) ili nekoga koji im očito kvari svakodnevni život (kao što je teška narav ili pijanstvo). U redu, izliječit će sve to, ali neće tu stati. To može biti sve što ste tražili, ali ako ste Mu jednom dali pristup, dat će vam cijeli tretman.
Zato je On upozorio ljude da "proračunaju troškove" prije nego odluče postati kršćani. "Budite sigurni", govori On, "ako mi dopustite, učinit ću vas savršenima. Od trenutka kada sebe položite u moje ruke, to je ono što vas sljeduje. Ništa manje od toga i ništa drugo nego to. Imate slobodnu volju, i ako tako odlučite, uvijek me možete odbaciti. Ali ako me ne odbacite, shvatite da ću obaviti taj posao do kraja. Koliko god patnje vas to bude koštalo u vašem zemaljskom životu, koliko god nezamislivog čišćenja bude trebalo nakon smrti, koliko god to bude koštalo mene - nikada neću odustati, niti ću vas pustiti da odustanete, sve dok ne postanete doslovno savršeni - sve dok moj Otac ne bude mogao bez zadrške reći da je zadovoljan s vama, kao što je zadovoljan sa mnom. Mogu to učiniti i učinit ću. Ali neću učiniti ništa manje od toga."
A opet - ovo je druga i podjednako važna strana priče - ovaj će Pomagač, koji dugoročno neće biti zadovoljan ničim manjim od apsolutnog savršenstva, biti razdragan nad prvim, slabim i teturajućim pokušajima da ispunimo svoju najjednostavniju dužnost. Kao što je veliki kršćanski pisac George McDonald istakao, svaki otac je radostan nad djetetovim prvim pokušajima da hoda - ali nijedan otac ne može biti zadovoljan ničim manjim nego čvrstim, slobodnim i muževnim koracima svoga odraslog sina. Isto tako, rekao je - "Bogu je lako udovoljiti ali ga je teško zadovoljiti."
Praktična posljedica svega toga je ova. S jedne strane, Božji zahtjev za savršenošću ni najmanje nas ne treba obeshrabriti u našim sadašnjim pokušajima da budemo dobri, a također ni u našim neuspjesima. Svaki put kada padnemo On će nas opet podići. On savršeno zna da nas naši vlastiti napori nikada neće dovesti ni blizu savršenstvu. S druge strane, od samog početka moramo shvatiti da je cilj kojem nas On vodi apsolutno savršenstvo; i nijedna sila u cijelom univerzumu - osim nas samih - ne može ga spriječiti da nas dovede do tog cilja. To je situacija u kojoj se nalazimo i važno je da to shvatimo. U suprotnom, vrlo vjerojatno ćemo u određenom trenutku početi vući natrag, opirati Mu se. Mislim da su mnogi od nas, nakon što nam je Krist omogućio da nadvladamo jedan ili dva grijeha koji su nam bili očita smetnja, skloni misliti (iako o tome ne govorimo naglas) da smo sada dovoljno dobri. Napravio nam je ono što smo od Njega tražili, i bili bismo zahvalni da nas sada pusti na miru. Kao da kažemo: "Nikada nisam očekivao da ću postati svetac, htio sam samo biti običan, pošten momak." I umišljamo si da smo ponizni kad tako kažemo.
Ali to je kobna greška. Naravno da nikad nismo željeli i tražili da postanemo onakva stvorenja u kakva će nas on izgraditi. Ali pitanje nije što smo mi namjeravali biti, nego što je On planirao s nama kad nas je stvorio. On je izumitelj, mi smo samo strojevi. On je slikar, mi smo samo slike. Kako bismo uopće mogli znati što On želi da budemo? Uostalom, On nas je već napravio drukčijima nego što smo bili. Davno prije nego smo rođeni, kad smo bili unutar majčinog tijela, prošli smo kroz različite stadije. U početku smo bili kao gomolji, nakupine stanica, pa zatim poput ribe; tek smo u kasnijem stadiju postali slični ljudskim bebama. I da smo bili svjesni u tim ranijim stadijima, vjerujem da bismo bili sasvim zadovoljni da ostanemo gomolji ili ribe - uopće ne bismo željeli da postanemo bebe. Ali cijelo vrijeme On je imao plan za nas i bio je odlučan da ga provede. Nešto slično se sada događa na višem nivou. Mi možemo biti zadovoljni s time da ostanemo "obični ljudi" - ali On je odlučan da provede posve drukčiji plan. Ustegnuti se od tog plana nije poniznost - to je lijenost i kukavičluk. Podložiti mu se nije umišljenost ili megalomanija nego poslušnost.
Evo kako još možemo sagledati tu istinu. S jedne strane, nikad ne smijemo zamišljati da ćemo oslonjeni sami na sebe izdržati makar dvadeset i četiri sata kao "pošteni" ljudi. Jer bez Njegove podrške nitko od nas nije siguran od teškog zastranjenja. S druge strane, nijedan stupanj svetosti i herojstva koji je ikada bio zabilježen kod najvećih svetaca nije iznad onoga što je On odlučio proizvesti u svakome od nas. Taj posao neće biti dovršen u ovome životu, ali On nas misli dovesti što je dalje moguće prije smrti.
To je razlog zašto ne smijemo biti iznenađeni što nas očekuje dosta poteškoća. Kada se okrenemo Kristu i krene nam prilično dobro (u smislu da smo ispravili neke od naših loših navika), često pomislimo da je posve prirodno da se od sada na dalje sve odvija glatko. I kada problemi naiđu - bolest, problemi s novcem, nove vrste kušnji - razočarani smo. Sve je to, mislimo tada, možda bilo potrebno da nas potakne na pokajanje u starim lošim danima; ali zašto sada? Zbog toga jer nas Bog primorava da prijeđemo na viši nivo - stavlja nas u situacije u kojima ćemo morati imati više hrabrosti, ili strpljenja, ili ljubavi, nego smo ikad prije sanjali da ćemo moći. Sve nam se to može činiti nepotrebnim, ali to je stoga jer još nemamo niti približnu ideju o tome kakva nam silna djela On želi učiniti.
Ovdje moram posuditi još jednu parabolu G. MacDonalda. Zamislite sebe kao živuću građevinu, kuću. Bog dolazi pregraditi tu kuću. U početku možda još i shvaćate što On čini. Popravlja odvode, sprečava prokišnjavanje itd. - znate da su svi ti poslovi nužni i zato niste iznenađeni. Ali odjednom On započne lupati po kući na način koji gadno šteti i čini se da nema nikakvog smisla. Za ime Božje, što li pak sad izvodi? Objašnjenje je da On pravi posve drukčiju kuću od one koju ste zamislili - dodaje novo krilo ovdje, novi kat ondje, uzdiže kule, pravi perivoje. Mislili ste da će to biti zgodna mala kućica - a On pravi palaču. I namjerava osobno doći i živjeti u njoj.
Zapovijed "Budite savršeni" nije idealističko pretjerivanje. Niti je zapovijed koja traži nemoguće. On nas namjerava izgraditi u bića koja su sposobna poslušati tu zapovijed. Uostalom, rekao je (u Bibliji) da smo "bogovi" i namjerava ispuniti svoju riječ. Ako mu dopustimo - a možemo ga spriječiti ako tako izaberemo - On će od najslabijih i najprljavijih od nas napraviti božanstva - blistava, sjajna, besmrtna bića, koja pulsiraju takvom energijom, radošću, mudrošću i ljubavlju, kakve sada ne možemo niti zamisliti, svijetla ogledala bez mrlja koja savršeno reflektiraju Boga, njegovu bezgraničnu moć, radost i dobrotu (iako, naravno, u manjem mjerilu). Taj proces će biti dugačak i ponekad vrlo bolan; ali to je ono zbog čega smo ovdje. Ništa manje od toga. On je uistinu mislio sve što je rekao.
(poglavlje iz knjige "Mere Christianity" C.S.Lewisa)
ponedjeljak, 04.08.2008.
Sv. Ivan Marija Vianney, župnik Arški
Ljudi ovog svijeta, da bi se oslobodili dužnosti postizanja svetosti, jer im nastojanje na putu svetosti smeta njihovu uživanju u životu, žele vas uvjeriti kako je za postignuće svetosti potrebno činiti izvanredna djela, obavljati izvanredne pobožnosti, prihvaćati velike strogosti, mnogo postiti, ostaviti svijet i društvo i skloniti se u pustinju, te u pustinji provoditi dane i noći u molitvi. Bez sumnje, sve je to vrlo dobro i takav način života mnogi su sveci odabirali i slijedili, ali Bog ne traži to od svakoga. Ne traži to od svakoga naša sveta vjera. Naprotiv, vjera nas uči i govori nam: »Pogledajte u nebo i vidite svece koji su tamo stigli i zauzeli prva mjesta a nisu činili izvanrednih stvari u životu. Djevica Marija, Kristova Majka i Sveti Josip nisu na takav način živjeli u svom životu! Sam Isus u Evanđelju govori kako će mnogi na sudnji dan govoriti: Gospodine, Gospodine, zar nismo prorokovali u Tvoje ime? Zar nismo istjerivali zle duhove i činili čudesa? Pravedni Sudac će im odgovoriti: Nosite se od mene, vi bezakonici. Nikad vas nisam poznavao! Što to govorite!? Zapovijedali ste moru, a niste znali zapovijedati svojim strastima! Oslobađali ste opsjednute od đavla, a bili ste mu robovi! Činili ste čudesa, a niste obdržavali mojih Zapovijedi!... Odlazite, bijednici, u vječnu vatru! Činili ste velike stvari, a ništa niste učinili da se spasite i da zaslužite nebo. Vidite li, dakle, da se svetost ne sastoji u izvanrednim stvarima, nego u vjernom vršenju Božjih Zapovijedi i u ispunjavanju dužnosti u staležu u koji nas je dobri Bog smjestio!
Često vidimo osobu koja vjerno ispunja male dužnosti svog staleža i draža je Bogu nego samotnici u svojim pustinjama. Želite li još znati, što je svetac? Svetac je čovjek koji se boji Boga, koji iskreno ljubi Boga, i koji vjerno služi Bogu. Svetac je čovjek koji ne dopušta da ga zarobi oholost, samoljublje, koji je u pravom smislu ponizan i malen u vlastitim očima. Koji, iako je lišen dobara ovog svijeta, ne priželjkuje ih. Ili koji ih posjeduje, ali uz njih ne privezuje svoje srce. To je čovjek koji je neprijatelj svakog nepravednog dobitka. To je čovjek strpljiv i pravedan i ne vrijeđa se nepravdama koje mu drugi nanose. To je čovjek koji ljubi svoje neprijatelje i ne želi im se osvećivati. To je čovjek koji je uslužan bližnjemu u svemu što mu je moguće. Dijeli rado od svojih dobara siromasima. Traži jedino Boga, prezire dobra i časti ovog svijeta. Težeći samo za nebeskim dobrima, odvratna su mu zemaljska uživanja i zabave, pa svoju sreću nalazi jedino služeći Bogu. To je čovjek koji je revan u Božjoj službi, koji često prima Sakramente, i koji se ozbiljno bavi svojim spasenjem. To je čovjek kome se gadi svaka vrsta nečistoće i koji bježi od zla, pokvarena društva, kako bi sačuvao u čistoći svoje tijelo i svoju dušu. To je čovjek koji se u svemu podvrgava volji Božjoj u svim križevima i strpljivo podnosi sve što ga stigne u životu. Nikoga ne optužuje nego se drži u svemu Božje pravde. Svetac je dobar otac koji jedino traži spasenje svoje djece, dajući im sam dobar primjer ne čineći nikad ništa što bi ih moglo sablazniti i navesti na grijeh. To je čovjek koji je prema ukućanima bez izuzetka kao s braćom i sestrama. To je sin koji poštuje svoga oca i koji drži da su mu roditelji mjesto Boga. To je sluga koji u osobi svoga gospodara gleda samoga Krista. To je ono što se jednostavno naziva pošten čovjek. Ali Bog takve ljude nazivlje svetima! »Tko je taj, da mu čestitamo, jer je kušnju prošao i savršen ostao, neka mu je čast! Tko je taj, da ga slavimo... Tko bijaše iskušan i ostade nepovrijeđen. Tko je mogao provrijediti zakon i nije ga povrijedio.. Zlo činiti, a nije ga činio? (usp. Sir 31,9-10)
(iz jedne propovijedi)
O neokaljana Djevice, koja od Boga sve dobivaš za što Ga moliš, isprosi nam živu vjeru, duboku poniznost, čistoću bez ljage, veliku odvratnost i prema najmanjem grijehu, žarku ljubav prema Tvom Sinu i Tebi! Jer je ljubav prema Tebi znak predodređenja, moli vruće svoga božanskog Sina, našega Otkupitelja, da nam iskaže milost i milosrđe, jer je On prije svoje smrti, u osobi sv. Ivana, naše duše Tebi povjerio! Zaštiti nas u životu, a osobito u času smrti! I udijeli oslobođenje duša naše braće, koje su u čistilištu, da im sine vječno svijetlo!
Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).
(Ivan Pavao ll)
| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)
Komentari da/ne?
Linkovi
CERC
Catholic Answers
Simple Catholicism
Tebe Tražim
KNI
Psalmi
103 Bog je ljubav
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
*
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)
*
Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)
*
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)
*
Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)
*
Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)
*
Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)
*
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)
*
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)
*
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)
*
Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)
*
Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)
*
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)
*
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)
*
Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)
Pregled po autorima
Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)
Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku