(usp. Lk 14,28)
Nalazim da se mnogo ljudi spotiče o riječi našeg Gospodina: "Budite savršeni". Neki očito misle da to znači: "Ako niste savršeni, neću vam pomoći"; a budući da ne možemo biti savršeni, naša situacija je beznadna. Ali ja ne mislim da je On to htio reći. Mislim da je htio reći: "Jedina pomoć koju ću vam dati jest pomoć da postanete savršeni. Vi možda želite nešto manje od toga - ali ja vam neću dati ništa manje od toga."
Dopustite da objasnim. Kad sam bio dijete, često sam patio od zubobolje. Znao sam da ako odem kod majke, da će mi ona dati nešto što će ublažiti bol i omogućiti mi da prespavam noć. Ali ja ipak nisam išao majci - tj. nisam išao sve dok bol nije posala neizdrživa. A razlog zašto nisam je ovaj: Nisam sumnjao u to da će mi ona dati aspirin; ali znao sam da će učiniti još nešto. Znao sam da će me odvesti kod zubara odmah sljedeće jutro. Nisam mogao dobiti od nje ono što sam htio a da ne dobijem i nešto drugo, što nisam htio. Želio sam trenutno olakšanje bola - ali nisam ga mogao dobiti bez pristajanja na trajno rješavanje problema s mojim zubima. A dobro sam poznavao te zubare; znao sam da će početi petljati i sa razno raznim drugim zubima koji još uopće nisu boljeli. Nisu htjeli pustiti bijesne pse da mirno spavaju; ako si im dao prst uzimali su cijelu ruku.
Ako se mogu tako izraziti, naš Gospodin je kao zubar. Ako mu daš prst, uzet će cijelu ruku. Puno ljudi Mu dolazi da se izlječe od nekog konkretnog grijeha kojeg se srame (npr. samozadovoljavanja ili kukavičluka) ili nekoga koji im očito kvari svakodnevni život (kao što je teška narav ili pijanstvo). U redu, izliječit će sve to, ali neće tu stati. To može biti sve što ste tražili, ali ako ste Mu jednom dali pristup, dat će vam cijeli tretman.
Zato je On upozorio ljude da "proračunaju troškove" prije nego odluče postati kršćani. "Budite sigurni", govori On, "ako mi dopustite, učinit ću vas savršenima. Od trenutka kada sebe položite u moje ruke, to je ono što vas sljeduje. Ništa manje od toga i ništa drugo nego to. Imate slobodnu volju, i ako tako odlučite, uvijek me možete odbaciti. Ali ako me ne odbacite, shvatite da ću obaviti taj posao do kraja. Koliko god patnje vas to bude koštalo u vašem zemaljskom životu, koliko god nezamislivog čišćenja bude trebalo nakon smrti, koliko god to bude koštalo mene - nikada neću odustati, niti ću vas pustiti da odustanete, sve dok ne postanete doslovno savršeni - sve dok moj Otac ne bude mogao bez zadrške reći da je zadovoljan s vama, kao što je zadovoljan sa mnom. Mogu to učiniti i učinit ću. Ali neću učiniti ništa manje od toga."
A opet - ovo je druga i podjednako važna strana priče - ovaj će Pomagač, koji dugoročno neće biti zadovoljan ničim manjim od apsolutnog savršenstva, biti razdragan nad prvim, slabim i teturajućim pokušajima da ispunimo svoju najjednostavniju dužnost. Kao što je veliki kršćanski pisac George McDonald istakao, svaki otac je radostan nad djetetovim prvim pokušajima da hoda - ali nijedan otac ne može biti zadovoljan ničim manjim nego čvrstim, slobodnim i muževnim koracima svoga odraslog sina. Isto tako, rekao je - "Bogu je lako udovoljiti ali ga je teško zadovoljiti."
Praktična posljedica svega toga je ova. S jedne strane, Božji zahtjev za savršenošću ni najmanje nas ne treba obeshrabriti u našim sadašnjim pokušajima da budemo dobri, a također ni u našim neuspjesima. Svaki put kada padnemo On će nas opet podići. On savršeno zna da nas naši vlastiti napori nikada neće dovesti ni blizu savršenstvu. S druge strane, od samog početka moramo shvatiti da je cilj kojem nas On vodi apsolutno savršenstvo; i nijedna sila u cijelom univerzumu - osim nas samih - ne može ga spriječiti da nas dovede do tog cilja. To je situacija u kojoj se nalazimo i važno je da to shvatimo. U suprotnom, vrlo vjerojatno ćemo u određenom trenutku početi vući natrag, opirati Mu se. Mislim da su mnogi od nas, nakon što nam je Krist omogućio da nadvladamo jedan ili dva grijeha koji su nam bili očita smetnja, skloni misliti (iako o tome ne govorimo naglas) da smo sada dovoljno dobri. Napravio nam je ono što smo od Njega tražili, i bili bismo zahvalni da nas sada pusti na miru. Kao da kažemo: "Nikada nisam očekivao da ću postati svetac, htio sam samo biti običan, pošten momak." I umišljamo si da smo ponizni kad tako kažemo.
Ali to je kobna greška. Naravno da nikad nismo željeli i tražili da postanemo onakva stvorenja u kakva će nas on izgraditi. Ali pitanje nije što smo mi namjeravali biti, nego što je On planirao s nama kad nas je stvorio. On je izumitelj, mi smo samo strojevi. On je slikar, mi smo samo slike. Kako bismo uopće mogli znati što On želi da budemo? Uostalom, On nas je već napravio drukčijima nego što smo bili. Davno prije nego smo rođeni, kad smo bili unutar majčinog tijela, prošli smo kroz različite stadije. U početku smo bili kao gomolji, nakupine stanica, pa zatim poput ribe; tek smo u kasnijem stadiju postali slični ljudskim bebama. I da smo bili svjesni u tim ranijim stadijima, vjerujem da bismo bili sasvim zadovoljni da ostanemo gomolji ili ribe - uopće ne bismo željeli da postanemo bebe. Ali cijelo vrijeme On je imao plan za nas i bio je odlučan da ga provede. Nešto slično se sada događa na višem nivou. Mi možemo biti zadovoljni s time da ostanemo "obični ljudi" - ali On je odlučan da provede posve drukčiji plan. Ustegnuti se od tog plana nije poniznost - to je lijenost i kukavičluk. Podložiti mu se nije umišljenost ili megalomanija nego poslušnost.
Evo kako još možemo sagledati tu istinu. S jedne strane, nikad ne smijemo zamišljati da ćemo oslonjeni sami na sebe izdržati makar dvadeset i četiri sata kao "pošteni" ljudi. Jer bez Njegove podrške nitko od nas nije siguran od teškog zastranjenja. S druge strane, nijedan stupanj svetosti i herojstva koji je ikada bio zabilježen kod najvećih svetaca nije iznad onoga što je On odlučio proizvesti u svakome od nas. Taj posao neće biti dovršen u ovome životu, ali On nas misli dovesti što je dalje moguće prije smrti.
To je razlog zašto ne smijemo biti iznenađeni što nas očekuje dosta poteškoća. Kada se okrenemo Kristu i krene nam prilično dobro (u smislu da smo ispravili neke od naših loših navika), često pomislimo da je posve prirodno da se od sada na dalje sve odvija glatko. I kada problemi naiđu - bolest, problemi s novcem, nove vrste kušnji - razočarani smo. Sve je to, mislimo tada, možda bilo potrebno da nas potakne na pokajanje u starim lošim danima; ali zašto sada? Zbog toga jer nas Bog primorava da prijeđemo na viši nivo - stavlja nas u situacije u kojima ćemo morati imati više hrabrosti, ili strpljenja, ili ljubavi, nego smo ikad prije sanjali da ćemo moći. Sve nam se to može činiti nepotrebnim, ali to je stoga jer još nemamo niti približnu ideju o tome kakva nam silna djela On želi učiniti.
Ovdje moram posuditi još jednu parabolu G. MacDonalda. Zamislite sebe kao živuću građevinu, kuću. Bog dolazi pregraditi tu kuću. U početku možda još i shvaćate što On čini. Popravlja odvode, sprečava prokišnjavanje itd. - znate da su svi ti poslovi nužni i zato niste iznenađeni. Ali odjednom On započne lupati po kući na način koji gadno šteti i čini se da nema nikakvog smisla. Za ime Božje, što li pak sad izvodi? Objašnjenje je da On pravi posve drukčiju kuću od one koju ste zamislili - dodaje novo krilo ovdje, novi kat ondje, uzdiže kule, pravi perivoje. Mislili ste da će to biti zgodna mala kućica - a On pravi palaču. I namjerava osobno doći i živjeti u njoj.
Zapovijed "Budite savršeni" nije idealističko pretjerivanje. Niti je zapovijed koja traži nemoguće. On nas namjerava izgraditi u bića koja su sposobna poslušati tu zapovijed. Uostalom, rekao je (u Bibliji) da smo "bogovi" i namjerava ispuniti svoju riječ. Ako mu dopustimo - a možemo ga spriječiti ako tako izaberemo - On će od najslabijih i najprljavijih od nas napraviti božanstva - blistava, sjajna, besmrtna bića, koja pulsiraju takvom energijom, radošću, mudrošću i ljubavlju, kakve sada ne možemo niti zamisliti, svijetla ogledala bez mrlja koja savršeno reflektiraju Boga, njegovu bezgraničnu moć, radost i dobrotu (iako, naravno, u manjem mjerilu). Taj proces će biti dugačak i ponekad vrlo bolan; ali to je ono zbog čega smo ovdje. Ništa manje od toga. On je uistinu mislio sve što je rekao.
(poglavlje iz knjige "Mere Christianity" C.S.Lewisa)
Post je objavljen 09.08.2008. u 20:30 sati.