VII. poglavlje (odlomak)
Često se čudio tome kako to da je on, Stjepan Kasatski, postao takvim neobičnim ugodnikom, čak i čudotvorcem, ali da to jest, u to se nije moglo sumnjati: on nije mogao a da ne vjeruje u ta čudesa koja je sam vidio, počev od bolesna dječaka pa do one posljednje starice koja je progledala na njegovu molitvu.
Koliko god da je to bilo čudno, to je bilo tako. Dakle, trgovčeva kćerka bila mu je zanimljiva zato što je bila nova osoba, što je vjerovala u nj, a još i zato što je na njoj morao ponovo dokazati svoju moć iscjeljenja i svoju slavu. »Tisuću vrsta prelaze, u novinama pišu, car to zna, u Evropi, u nevjerničkoj Evropi znaju« — mišljaše on. I odjednom se zastidje svoje taštine i ponovo se poče moliti Bogu. »Gospode, care nebeski, utješitelju, duše istine, dođi i prebivaj u nama i očisti nas od svakog zla, i spasi, preblagi, duše naše. Očisti od grešne slave ljudske koja me obuzima«, ponovi on i sjeti se koliko se puta molio za to i kako su, što se toga tiče, sve dosada njegove molitve bile uzaludne: njegove molitve činile su čudesa drugima, ali sebi nije mogao izmoliti od Boga oslobođenje od te ništavne strasti.
Sjeti se svojih molitava iz dana svog isposništva kad se molio da mu Bog daruje čistoću, mir i ljubav, i toga kako je, činilo mu se onda, Bog uslišao njegove molitve, kako je bio čist i odsjekao sebi prst pa sad podigne smežuran batrljak prsta i poljubi ga; i činilo mu se da je bio miran onda kad mu se neprekidno gadila njegova grešnost, i činilo mu se da je onda i ljubio kad se sjećao s kakvim je ganućem primio starca koji je svrnuo k njemu, pijana vojnika koji je tražio novaca, i nju. A sada? I on pitaše sebe: ljubi li on koga, ljubi li on Sofiju Ivanovnu, oca Serapiona, osjeća li on ljubav prema svim onim osobama koje su danas bile kod njega, prema onom učenom mladiću s kojim je tako poučno razgovarao, pazeći samo na to da mu pokaže svoj um i da nije zaostao u obrazovanju. Bijaše mu prijatna i potrebna njihova ljubav, ali ljubavi za njih nije osjećao. U njemu sad ne bijaše ljubavi, ne bijaše mira, ne bijaše ni čistoće.
Bijaše mu prijatno što je doznao da su trgovčevoj kćerki dvadeset i dvije godine i hotijaše doznati je li lijepa. I, raspitujući se o njenoj bolesti, on je upravo htio znati ima li ona ženskih čari ili ih nema.
»Zar sam toliko pao? — pomisli on. — Gospode, pomozi mi, okrijepi me, Gospode i Bože moj!« I on skrsti ruke i poče se moliti. Slavuji su pjevali. Hrušt sleti na njega i poče mu miljeti po zatiljku. On ga zbaci. »Ta postoji li on? Šta ako kucam na kućna vrata koja su zatvorena? ... Lokot je na vratima, i ja bih ga morao vidjeti. Taj lokot su — slavuji, hruštovi, priroda. Mladić možda ima pravo!« I on se poče glasno moliti i dugo se molio sve dok mu misli ne iščezoše, i on ponovo osjeti smirenje i sigurnost. Pozvoni zvoncetom i reče monahu koji je izašao da odmah dođe onaj trgovac s kćerkom.
Trgovac dovede kćerku za ruku, uvede je u ćeliju i odmah ode.
Kćerka bijaše plava, neobično bijela, blijeda, puna, neobično krotka djevojka, uplašena dječjeg lica i vrlo razvijenih ženskih oblika. Otac Sergije osta na klupi do ulaza. Kad je djevojka prolazila pored njega i on je blagoslovio, sam se užasnuo sebe zbog toga kako je promotrio njeno tijelo. Ona je prošla, i on je osjećao da ga je opekla. Po njenu licu vidio je da je osjećajna i slaboumna. Ustade i uđe u ćeliju. Ona sjedaše na tovjelici očekujući ga.
Kad on uđe, ona ustade.
— Hoću tatici — reče ona.
— Ne boj se — reče on. — Što te boli?
— Sve me boli — reče ona i odjednom joj lice osvijetli smiješak.
— Ozdravit ćeš — reče on — moli se.
— Šta da se molim, molila sam se, ništa ne pomaže. — I ona se neprestano smiješila. — Pa vi ćete se pomoliti, i ruku položiti na mene. Ja sam vas sanjala.
— Kako sanjala?
— Sanjala sam da ste vi ovako svoju ruku položili na moja prsa. — Ona uzme njegovu ruku i pritisne uza svoje grudi. — Evo ovamo.
On joj pruži svoju desnu ruku.
— Kako ti je ime? — upita on tresući se cijelim tijelom i osjećajući da je pobijeđen i da više ne može obuzdati svoju strast.
— Marija. A što?
Ona uzme ruku i poljubi je, zatim ga jednom rukom obujmi oko pasa i privije uza se.
— Što ti je? — reče on. — Marijo. Ti si đavo.
— Pa, možda — šta onda.
I ona, grleći ga, sjedne s njim na krevet.
U zoru on iziđe i stade na ulaz.
»Zar se zbilja sve to zbilo? Otac će doći. Ona će ispričati. Ona je đavo. A što ću ja učiniti? Eno one sjekire kojom sam odsjekao prst?« On dohvati sjekiru i pođe u ćeliju.
Monah mu dođe u susret.
— Da nacijepam drva? Molim vas sjekiru.
On dade sjekiru. Uđe u ćeliju. Ona ležaše i spavaše. Užasavajući se baci pogled na nju. I ode u ćeliju, skide seljačko odijelo, obuče se, dohvati nožice, odreza kosu i krenu stazom niz brdo prema rijeci do koje nije silazio četiri godine.
Uz rijeku je vodila cesta; on krene cestom i iđaše do podne. U podne uđe u raž i legne. Pred veče dođe do sela na rijeci. Ali ne pođe u selo, već prema rijeci, prema urvini.
Bijaše rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijaše sivo i mračno i sa zapada puhaše hladan vjetar ranog jutra: »Dakle, treba svršiti. Boga nema. Kako svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, evo remena, o granu.« To mu se učini tako lako i blisko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo. On ležaše nalaktivši se na ruku. I odjednom osjeti takvu pospanost da više nije mogao držati glavu rukom, već opruži ruku, položi na nju glavu i odmah zaspi. Ali taj san trajaše samo trenutak; odmah se probudi i počinje nekako sanjati i prisjećati se.
...
VIII. poglavlje (odlomak)
Sergije izuje čizme, legne i, poslije neprospavane noći i četrdeset vrsta pješačenja, odmah zaspi.
Kad se Praskovja Mihajlovna vratila, Sergije je sjedio u svojoj sobičici i čekao nju. Nije izišao na ručak, već je pojeo čorbu i kašu koje mu je donijela Lukerja.
— Došla si prije nego što si obećala? — reče Sergije. — Možemo li sad razgovarati?
— I zbog čega me je zapala ta sreća da mi dođe takav gost? Propustila sam sat. Kasnije... Sve sam namjeravala da vam dođem, pisala sam vam, i odjednom ovakva sreća.
— Pašenjka, molim te, riječi koje ću ti sada kazati primi kao ispovijed, kao riječi koje u času smrti izgovaram pred Bogom. Pašenjka, ja nisam sveti čovjek, čak nisam ni običan, svagdašnji čovjek: ja sam grešnik, prljav, gadan, zabludio, oholi grešnik, gori, ne znam jesam li od svih, ali gori od najgorih ljudi.
Pašenjka je gledala izbečivši u početku oči; ona mu je vjerovala. Kasnije, kad mu je već sasvim povjerovala, dotakla se rukom njegove ruke i tužno se smiješeći rekla:
— Stiva, možda preuveličavaš?
— Ne, Pašenjka. Ja sam bludnik, ja sam ubojica, ja sam bogohulnik i varalica.
— Bože moj! Je li to moguće? — izusti Praskovja Mihajlovna.
— Ali treba živjeti. I ja, koji mišljah da sve znam, koji učih druge kako treba živjeti, ja ništa ne znam i molim tebe da me naučiš.
— Ali, Stiva! Ti se rugaš. Zašto se uvijek rugate meni?
— Pa lijepo, rugam se, ali mi kaži kako živiš i kako si proživjela život.
— Ja? Pa ja sam proživjela najgadniji, najodvratniji život i sad me Bog kažnjava, to sam i zaslužila, i živim tako strašno, tako strašno ...
...
Ovaj put se nije dugo vraćala. Kad se vratila, Kasatski je sjedio u onom istom položaju oprijevši se laktovima o koljena i oborivši glavu. Ali je već imao torbu na leđima.
Kad ona uđe s limenom svjetiljkom, bez štita, on podigne pogled te upre u nju svoje divne, umorne oči i duboko, duboko uzdahne.
— Nisam im rekla tko ste — poče ona plašljivo — samo sam rekla da ste putnik plemićkog roda i da sam vas poznavala. Pođimo u blagovaonicu na čaj.
— Ne mogu ...
— Dobro, donijet ću ovamo.
— Ne treba, nije potrebno. Čuvao te Bog, Pašenjka. Ja idem. Ako me žališ, ne govori nikome da si me vidjela. Zaklinjem te živim Bogom: ne govori nikome. Hvala ti. Poklonio bih ti se do nogu, ah znam da će te to zbuniti. Hvala, oprosti Krista radi.
— Blagoslovite!
— Bog će te blagosloviti. Oprosti Krista radi.
I on htjede otići, ali ga ona ne pusti, donese mu kruha, đevreka i maslaca. On uze sve i ode.
Bijaše tamno, i on još ne bijaše odmakao ni za duljinu dviju kuća, a već joj bio iščeznuo iz očiju te je znala da ide samo po tome što je protopopov pas zalajao na nj.
»Eto što je značio moj san. Pašenjka je doista ono što sam ja morao biti i što nisam bio. Ja sam živio radi ljudi pod izgovorom da živim radi Boga, ona živi radi Boga misleći da živi radi ljudi.«
»Tako je, jedno dobro djelo, čaša vode pružena bez pomisli na nagradu vrednija od dobročinstava koje sam učinio ljudima. Ali zar nije postojao djelić iskrene želje da služim Bogu?« — pitaše sebe, a odgovor bijaše: »Jest, ali sve je to bilo zagađeno, obraslo ljudskom slavom. Tako je, nema Boga za onoga koji je živio kao ja radi slave ljudske. Tražit ću ga.«
I on pođe, kao što je išao Pašenjki, od sela do sela, susrećući se i rastajući s putujućim prosjacima i prosjakinjama i moleći u ime Kristovo kruha i prenoćište. Ponekad ga je grdila srdita domaćica, psovao pijani seljak, ali su ga u većini slučajeva hranili, pojili, čak mu davali nešto i za put. Njegova gospodstvena vanjština osvajala je neke. Neki su se, naprotiv, gotovo radovali tome što je taj gospodin također spao na prosjački štap. Ali njegova smjernost pobjeđivaše sve.
Često bi čitao Evanđelje kad bi ga našao u kući, i svi su ljudi uvijek, posvuda bili ganuti i začuđeno ga slušali kao da čuju nešto novo, ali i davno poznato.
Kad bi mu uspjelo da pomogne ljudima ili savjetom, ili pisanjem, ili mirenjem posvađenih, on ne bi dočekao zahvalnosti jer je odlazio. I pomalo se Bog počeo javljati u njemu.
...
(L.N. Tolstoj, "Otac Sergije")
Post je objavljen 30.08.2008. u 09:00 sati.