V. poglavlje
Otac Sergije življaše već šestu godinu u isposništvu. Bijaše mu četrdeset i devet godina. Njegov život bijaše težak. I to ne zbog posta ili molitve. Nisu mu bili teški oni, već unutrašnja borba koju nije nikako očekivao. Postojahu dva uzroka borbe: sumnja i tjelesna požuda. I oba neprijatelja uvijek ga napadahu zajedno, činilo mu se da je to jedan te isti. Čim bi nestalo sumnje, nestalo bi i požude. Ali on mišljaše da su to dva različita đavola, i borio se sa svakim napose.
»Bože moj, Bože moj — mišljaše on — zašto mi ne daš vjeru? Da, ta požuda, da, protiv nje su se borili sv. Antun i drugi, ali vjerom. Oni su je imali, ali u mene su i takve minute, sati, dani kad je nemam. Zašto postoji cio svijet, sva njegova ljepota kad je on grešan i kad ga se treba odreći? Zašto si ti počinio tu sablazan? Sablazan? A zar nije sablazan to što ja hoću da pobjegnem od svjetskih užitaka i što tražim nešto ondje gdje ničega nema i gdje ne može biti? — reče on sam sebi i užasnu se, zgadi se sama sebe. — Gade! Gade! Htio bi biti svetac« — poče on psovati sebe. I poče se moliti. Ali tek što se poče moliti, kad živo ugleda sama sebe onakva kakav je ponekad bio u manastiru: u kamilavci, u mantiji, onako uzvišene pojave. »Ne, nije to tako. To je varka. Ali ću prevariti druge, a ne sebe i Boga. Nisam ja uzvišen čovjek, već bijedan, smiješan.« I on razmaknu skutove mantije i pogleda svoje jadne noge u gaćama. I osmjehnu se.
Zatim pusti skute i poče čitati molitve, krstiti se, klanjati se. »Zar će mi ova postelja biti rakom?« čitao je on. I kao da mu je neki đavo došapnuo: »Samačka postelja je ionako raka. Laž je to.« I on u mašti vidje ramena udovice s kojom je živio. Strese se i nastavi čitati. Pročitavši pravila, on uze Evanđelje, otvori ga i naiđe na mjesto koje je često ponavljao i znao na pamet: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« I on potisne sve probuđene sumnje. Kao što ustaljuju predmet nestabilne ravnoteže, on je ponovo učvrstio svoju vjeru na labavom potpornju i oprezno se odmakao od nje da je ne bi gurnuo i prevalio. Ponovo se pojaviše naočnjaci, i on se umiri. Ponovi svoju molitvu iz djetinjstva: »Gospode, primi me, primi!« Od nje mu bi ne samo ugodno, nego i nekako prijatno i milo. Prekriži se i legne na svoj prostirač na uskoj klupi, podmetnuvši pod glavu ljetnu mantiju. I zaspi.
Kroz lagan san mu se činilo da čuje praporce. Nije znao je li to java ili san, ali ga tad iza sna prenu kucanje na vratima. Ustade ne vjerujući sam sebi. Ali se kucanje ponovi. Da, to je bilo kucanje u neposrednoj blizini, na njegovim vratima, i ženski glas.
»Bože moj! Zar je zaista ono što sam čitao u žitijama da đavo uzima ženski lik... Da, to je glas žene. I to nježan, plašljiv i prijatan! Fuj! — on pljunu. — Ne, meni se samo čini« — reče on i ode u kut u kojem je stajalo klecalo i pokleknu onim vičnim, pravilnim pokretom, nalazeći već u samom pokretu utjehu i zadovoljstvo. Spusti se, kosa mu pade na lice i on pritisnu već ogoljelo tjeme na vlažnu, hladnu daščicu. (Kroz pod je puhalo.)
... čitao je psalam koji je, kako mu je govorio stari otac Pimen, izbavljao od napasti. On malo uspravi svoje ornršavjelo i lagano tijelo na svojim snažnim, nervoznim nogama i htjede nastaviti čitanje, ali nije čitao već je nehotice napinjao sluh da bolje čuje. Htio je da čuje. Bijaše potpuno tiho. Kapi s krova su još jednako padale u kacu koja je bila postavljena na uglu. Vani bijaše magla, tama, snijeg koji se topio. Bijaše tiho, tiho. I odjednom nešto zašušta pred prozorom i odjeknu jedan glas — onaj isti nježni, plašljivi glas, glas koji je mogla imati samo zamamna žena:
— Pustite me. Krista radi...
Učini mu se da mu je sva krv pojurila k srcu i zaustavila se. Nije mogao udahnuti. »I uskrsnut će Bog i nestat će đavola ...«
— Ali ja nisam đavo ... — I čuo je kako su se nasmijala usta koja su to izustila. — Nisam đavo, nego prosto grešna žena, zabludila sam — ne u prenesenom, nego u pravom smislu (ona se nasmije), promrzla sam i molim utočište ...
On prisloni lice uz staklo. Kandilo se odrazilo i svjetlucalo po cijelom staklu. On prisloni dlanove uz obje strane lica i zagleda se. Magla, tama, drvo, a tu desno — ona. Jest, ona, žena u bundi duge bijele dlake, u kapi, mila, dobra, uplašena lica, ovdje, dva verška od njegova lica, nagnuta prema njemu. Njihove se oči sretoše i oni poznaše jedno drugo. Ne zato što su se već jednom vidjeli: oni se nikada nisu vidjeli, ali, po pogledima koje su izmijenili, oni (osobito on) osjetiše da poznaju jedno drugo, da razumiju jedno drugo. Nakon toga pogleda bilo je nemoguće i pomisliti da je to đavo, a ne prosta, dobra, mila, plašljiva žena.
— Tko ste? Zašto dolazite? — reče on.
— Ta otvorite! — kapriciozno i zapovjednički reče ona. — Promrzla sam. Kažem vam — zabludila sam.
— Ali sam ja monah, pustinjak.
— E pa zato i otvorite. Ne želite valjda da se smrznem pod prozorom dok se budete molili.
— Ali kako ćete ...
— Neću vas pojesti. Pustite Boga radi. Smrzla sam se, uostalom.
I njoj bivaše sve teže. Izustila je gotovo plačnim glasom.
On se odmače od prozora. Pogleda na ikonu Krista s trnovitim vijencem. »Gospode, pomozi mi, Gospode, pomozi mi«, progovori on krsteći se i klanjajući se do pojasa, pristupi vratima koja su vodila na trijem i otvori ih. U trijemu napipa skakavicu i poče je dizati. Ovdje je čuo korake. Ona je išla od prozora prema vratima. »Ah!« — viknu odjednom ona. On se dosjeti da je ugazila u lokvu koja se stvorila pred pragom. Ruka mu je drhtala i nikako nije mogao podići skakavice koju su pritezala vrata.
— Ta što vam je, pustite me, sva sam promočena. Prozebla sam. Vi razmišljate o spasu duše, a ja sam promrzla.
On povuče vrata prema sebi, podigne skakavicu i, ne proračunavši dobro udarac, odgurne vrata da je ona udariše.
— Ah, oprostite! — reče on poprimivši odjednom potpuno ono nekadašnje, vično ponašanje prema damama.
Ona se nasmiješi čuvši to »oprostite«. »Pa on još nije tako strašan« — pomisli ona.
— Ništa, ništa. Oprostite vi meni — reče ona prolazeći pored njega. — Nikada se ne bih usudila. Ali ovo je izvanredni slučaj.
— Izvolite! — izusti on propuštajući je pored sebe. Zbuni ga snažan miris finog parfema koji nije odavno udisao. Ona prođe kroz trijem u sobu. On zalupi vanjska vrata ne prebacivši skakavice, prođe kroz trijem i uđe u sobu.
»Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku, Gospode, smiluj se meni grešniku« — molio se neprekidno, i to ne samo u sebi, već je nehotice micao usnama.
— Izvolite! — reče on.
Ona stajaše nasred sobe dok je s nje curilo na pod i promatraše ga. Oči su joj se smijale.
— Oprostite mi što sam narušila vašu samoću. Ali vidite u kakvom sam položaju. Desilo se to zato što smo mi pošli iz grada da se provozamo, i ja sam se okladila da ću sama doći od Vorobjevke do grada, ali sam onda izgubila put i da nisam nabasala na vašu ćeliju ... — poče ona lagati. Ali ju je njegovo lice toliko zbunilo da nije mogla nastaviti pa je ušutjela. Ona nikako nije mislila da je on takav. Nije bio tako lijep kakvim ga je ona zamišljala, ali je bio ipak divan u njezinim očima. Valovita prosijeda kosa i brada, pravilan uzan nos i oči, koje su gorjele poput ugljevlja kad bi pravo pogledao, zadivili su je.
Primijetio je da ona laže.
— A, tako — reče on pogledavši je i ponovo oborivši oči. — Ja ću onamo, a vi se ovdje smjestite.
I on, skinuvši svjetiljku, zapali svijeću i, nisko joj se poklonivši, ode u sobicu iza pregrade, i ona je čula kako je on ondje nešto počeo micati. »Vjerojatno se nečim ograđuje od mene« — pomisli ona nasmiješivši se i, svukavši pseću bijelu rotondu, poče skidati kapu koja je bila zapela za kosu i pleteni rubac što se nalazio ispod nje. Nije se bila nimalo smočila kad je stajala pod prozorom i rekla je to samo zato da je pusti unutra. Ali je pred vratima uistinu ugazila u lokvu i lijeva joj noga bijaše mokra do lista, i cipela i kaljače puni vode. Sjela je na njegov ležaj — dasku pokrivenu samo ćilimčićem — i počela se izuvati. Ta joj se ćelija činila divna. Sobica, uska tri aršina, dugačka četiri aršina, bila je čista kao da je od stakla. U sobici se nalazio samo ležaj, na kome je ona sjedila, nad njim police s knjigama. U uglu klecalo. Pored vrata čavli, bunda i mantija. Nad klecalom ikona Krista s trnovitim vijencem i kandilo. Mirisalo je neobično: uljem, znojem i zemljom. Sve joj se sviđalo. Čak i taj zadah.
Mokre noge, osobito jedna, uznemirivale su je i ona se brzo počela izuvati ne prestajući se smiješiti, radujući se ne toliko tome što je postigla svoj cilj, koliko tome što je vidjela da je zbunila njega — toga divnog, neobičnog, čudnovatog, privlačnog muškarca. »A nije odgovorio, ali to nije nevolja« — reče ona sebi.
— Oče Sergije! Oče Sergije! Tako se zovete, je li?
— Šta vam treba? — odgovori tihi glas.
— Oprostite mi, molim vas, što sam narušila vašu samoću. Ali, uistinu, nisam mogla drugačije. Zaista bih se razboljela. A i sad ne znam. Sva sam mokra, noge su mi kao led.
— Oprostite — odgovori tihi glas — ničim vam ne mogu pomoći.
— Ja vas nizašto ne bih uznemirila. Ostat ću samo do zore.
On ne odgovori. I ona ču da nešto šapće, očito se molio.
— Vi nećete ulaziti ovamo? — upita ona smiješeći se. — Moram se svući kako bih se osušila.
On ne odgovori moleći se i dalje jednoličnim glasom za zidom.
»Jest, to je čovjek« — mislila je ona svlačeći s mukom cipelu u kojoj je voda pištala. Potezala ju je i nije je mogla izuti, i to joj bi smiješno. I ona se jedva čujno smijala, ali, znajući da on čuje njen smijeh i da će taj smijeh djelovati na njega baš onako kako to ona želi, ona se nasmijala glasnije, i taj smijeh, veseo, prirodan, prijatan, uistinu je djelovao na njega baš onako kako je ona željela.
»Zaista se takva čovjeka može zavoljeti. Te oči. I to jednostavno, plemenito i — koliko god on mrmljao molitve — strastveno lice — mislila je ona. Nas, žene, ne možeš prevariti. Čim je primakao lice staklu i spazio me, razumio me je i poznao. U očima mu se pojavio blijesak i više nije nestajao. Zavolio je, zaželio me. Zaželio me — govorila je ona izuvši napokon kaljaču i cipelicu i prihvativši se čarapa. Da bi svukla te dugačke čarape s »lastikama«, morala je zadići suknje. Zastidje se i reče:
— Ne ulazite.
Ali s one strane zida ne bi nikakva odgovora, čulo se i dalje jednolično gunđanje i još neko kretanje. »Sigurno se klanja do zemlje« — mislila je ona. — »Ili neće da odgovori« — reče ona. »Misli na mene isto kao i ja na njega. S istim takvim osjećajem razmišlja on o ovim nogama« — govorila je ona svukavši mokre čarape, i prohodavši bosim nogama po ležaju, podvije ih poda se. Sjedila je tako neko vrijeme obgrlivši koljena rukama i zamišljeno gledajući pred sebe. »I ova pustinja, ova tišina. Pa nitko nikada ne bi doznao ...«
Ona ustade, odnese čarape do pećice, objesi ih na odušnicu — bila je to neka osobita odušnica. Ona ju je zavrtjela i zatim, oprezno koracajući bosim nogama, vratila se na ležaj i ponovo sjela na nj podvijenih nogu. Za zidom nasta potpuna tišina. Ona pogleda na sićušan sat koji joj je visio o vratu. Bila su dva sata. »Naši bi morali doći oko tri.« Nije ostajalo više od jednog sata.
»Ta zar ću ja ovdje sjediti ovako sama? Kakva besmislica! Neću! Sad ću ga pozvati.«
— Oče Sergije! Oče Sergije! Sergije Dmitroviču, kneže Kasatski!
Za vratima je bila tišina.
— Čujte, to je okrutno. Ne bih vas zvala da mi nije potrebno. Bolesna sam. Ne znam što mi je — započe ona paćeničkim glasom. — Oh, oh! — zastenja ona rušeći se na ležaj. I, začudo, kao da je osjećala da gubi snagu, da je potpuno gubi, da je sve boli i da je trese jeza, groznica.
— Čujte, pomozite mi. Ne znam što mi je. Oh, oh! — Ona raskopča haljinu, otkrije grudi i zabaci do lakta obnažene ruke. — Oh, oh!
Cijelo to vrijeme on stajaše u svojoj sobici i moljaše se. Izgovorivši sve večernje molitve, on stajaše sada nepomično, uprijevši oči u vrh nosa, i moljaše »umnu« molitvu ponavljajući u duhu:
»Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se!«
Ali je sve čuo. Čuo je kako je šuštala svilena tkanina dok je skidala haljinu, kako je stupala bosim nogama po podu, čuo je kako je trljala rukom noge. Osjećao je da je slab i da svaki trenutak može prsnuti, i zbog toga je neprekidno molio. Osjećao se po prilici onako kako se, vjerojatno, osjećao onaj junak iz bajki koji je morao hodati ne ogledavajući se. Tako je i Sergije čuo, osjećao da je opasnost, pogibelj ovdje, nad njim, oko njega, i on se može spasiti samo ako se ni za trenutak ne osvrne na nju. Ali ga odjednom obuze želja da je vidi. U isti tren ona reče:
— Čujte, to je nečovječno, mogu umrijeti.
Jest, otići ću, ali onako kako je radio onaj otac koji je jednu ruku stavljao na bludnicu a drugu na mangalu. Ali mangale nema. Ogleda se. Svjetiljka. I nadnese prst nad plamen, namršti se, spreman da trpi, i dosta dugo mu se činilo da ništa ne osjeća, ali odjednom — još ne bijaše ustanovio koliko ga boli i da li ga boli, on se namršti i trgne ruku mašući njome. »Ne, ja to ne mogu.«
— Boga radi! Oh, dođite k meni! Umirem. Oh!
»Ta zar ću uistinu posrnuti? Ali neću!«
— Odmah ću doći do vas — izusti on i, otvorivši svoja vrata, ne gledajući u nju prođe pored nje kroz vrata od trijema u kome je cijepao drva, napipa panj na kojem je cijepao drva i sjekiru prislonjenu uza zid.
— Odmah — reče on i, dohvativši sjekiru desnom rukom, položi kažiprst lijeve ruke na panj, zamahnu sjekirom i udari po prstu ispod drugog članka. Prst se odlomi laganije nego što se odlamaju drva isto takve debljine, prevrnu
se i pade na rub panja a zatim na pod.
Začuo se taj zvuk prije no što je osjetio bol. Ali nije ni uspio da se začudi tome što ga ne boli, kad odjednom osjeti neizdrživu bol i toplinu krvi koja je počela teći. Brzo prihvati ostatak zgloba skutom mantije i pritisne ga uz bedro te se vrati natrag kroz vrata pa, zaustavivši se sučelice ženi i oborivši oči, tiho upita:
— Sto vam je?
Ona pogleda njegovo problijedjelo lice na kojemu je drhtao lijevi obraz i odjednom se zastidje. Skoči, dohvati bundu i ogrne je, zamota se u nju.
— Jest, bilo mi je loše ... prehladila sam se ... ja ... Oče Sergije ... ja ...
On je pogleda očima u kojima je svijetlio tihi, radosni sjaj i reče:
— Draga sestro, zašto si željela upropastiti svoju besmrtnu dušu? Sablazni moraju prodrijeti u svijet, ali teško onome preko koga sablazan ulazi... Moli se da bi nam Bog oprostio.
Slušala ga je i promatrala. Odjednom začuje neko kapanje tečnosti. Pogleda i spazi kako niz mantiju teče krv iz ruke.
— Šta ste uradili s rukom? — ona se sjeti zvuka koji je čula i, dohvativši kandilo, istrči u trijem i opazi na podu okrvavljeni prst. Vrati se, bljeđa nego on i htjede nešto da mu kaže, ali on bez riječi ode u sobicu i zatvori za sobom vrata.
— Oprostite mi — reče ona. — Čime ću otkupiti svoj grijeh?
— Odlazi!
— Dajte da vam zamotam ranu.
— Odlazi odavle.
Ona se obuče brzo i šutke. — I obučena, u bundi, sjedila je i čekala. Vani se začuše praporci.
— Oče Sergije! Oprostite mi.
— Odlazi! Bog će ti oprostiti.
— Oče Sergije! Počet ću drugi život. Ne napuštajte me.
— Odlazi!
— Oprostite i blagoslovite me.
— U ime Oca i Sina i Duha Svetoga — začuje se iza pregrade. — Odlazi.
Ona zajeca i iziđe iz ćelije. Advokat joj je išao u susret.
— Dakle, izgubio sam, što se može. Gdje ćete sjesti?
— Svejedno.
Ona sjede i do kuće ne izusti ni riječi.
Godinu dana iza toga bila je postrižena malim postrigom i živjela strogim životom u manastiru, pod upravom pustinjaka Arsenija koji joj je ponekad pisao pisma.
(L.N. Tolstoj, "Otac Sergije")
Post je objavljen 25.08.2008. u 23:30 sati.