Svijet po mjeri djeteta

Zasvijetlile lampice.
Kod tebe raznobojne,
kod susjeda žute,
kod mene toplo bijele.
Iza ugla veliki Bradonja
napuhan i ponosan stoji,
sa svih strana radost -
svi svima sreću i zdravlje žele.

Dok naša djeca uživaju u zagrljajima,
raznim poklonima, manjima, većima
blagodatima što nose obitelji -
ljubav, podrška, riječima "mama" i "tata";
u oronuloj sobici Mia pusti suzu,
Marko sanja o božićnom ručku,
Lucija traži poljubac pod temperaturom,
mališani bježe pod okriljem okrutnog rata.

Zamisli.

Savršen svijet, gdje svako dijete
ima dom, roditelje, drži ih čvrsto i sigurno za ruku,
ne poznaje glad, žeđ, paniku, strah,
ne zna za mržnju niti bilo koju drugu muku.

Zamisli.

Čovjeka koji se uzdigao visoko iznad neke zvjerske snage,
iznad uzavrele divljine i želje za moći,
vidi tek potrebu za mirom, za zajedništvom,
da drugoga shvati, žali, poželi mu pomoći.

Zamisli.

Svijet gdje dijete ne plače,
jer svaka ta suza se stostruko plaća!
Majku koja ne napusti svoje čedo, otac ne naudi mu,
beskrajno se vole roditelji, sestre i braća.

Kad bi stale kazaljke, na satu života,
a vjetar sudbine pomeo, po zaslugama, ljude.
Probrao ih i odnio u beskrajne daljine,
kako bi to savršen svijet mogao da bude...