In memoriam

I stoji tako
na prijelomu svjetova
razbarušene kose
njihajući tkaninu
poderane haljine bijele
u sudaru vjetrova
ruke joj drhtave
u tminu nose

Razrogačenih očiju
zbunjena lica
emocijama rastrgana
između želje i stvarnosti
vlažnih obraza
iskrivljenih usana od bola
čuje, al' ne mari
za jato pobješnjelih
selica ptica
nesvjesna
zapleše ples izgubljenih
onih manje sretnih
takozvanih kamikaza

Lelujajući pod zalaskom sunca
sjena njena
padne na blatnjavu stazu
ugleda prljavi odraz
i lice nepoznato
udahne miris okorjelog
tvrdoglavog
neznanog bića
lokva od kapi
prošlonoćne kiše
postane joj tako mila

Raširi posljednji put
svoju najljepšu
bijelu haljinu
nestade u večeri
obavila ju
najskuplja svila.