Navrati jednom do starog kafića

Još kalići sa žarko ružičastim pelargonijama
krase crnu, metalnu ogradu malene terase.
Nadkrivenu s dva bijela suncobrana.
U samom kutu stoji naš stol,
ispod, tuđem oku nevidljivi, izrezbareni inicijali društva.
I metalna posudica s najmirisnijim ružmarinom.

Poželi vlasniku dobar dan!
Doista isti je čovjek kao i onih popodneva
kad smo mu dosađivali poslije škole
s naručivanjem različitih okusa cappuccina.
Doduše, nešto pognutijih leđa, umornijeg pogleda,
ali iskrenog i širokog osmijeha.
Veli da je samo za nas uzimao sve moguće nove okuse.

Godine su ipak izbrisale pogled na famoznu fontanu
i staro gradsko kino preko puta.
Tu se pružilo sumorno, sivo parkiralište. Šteta.
"Ni sladoled ne kupuju ljudi kao prije" žali se.
A najfiniji domaći prodaju, sjećaš se?
Zlatne ruke njegove žene i baklavu još peku.
Onako, po starinski, s friško vučenim korama.
Po receptu njene bake. Obiteljski naslijeđenim.
Nema takvog kolača ni sladoleda u gradu.
Kad ti kažem, finiji nego prije toliko godina!

Svrati nekad do starog kafića!

Dočekat će te ljudi velikog srca.
Sretni što te nakon toliko vremena vide.
Znatiželjni što se u tvom životu izdogađalo.
I jedva će dočekati da ti se požale na "moderno doba".
Jer, njihove oči i duše vape za prošlom mladosti.
A njihova srca daruju samo sreću...
I najfiniji komad domaće baklave!