Ne dolazi, majko...

Ne dolazi mi majko, u snove!

Mogla bih se opet naviknuti na tvoje tople zagrljaje,
riječi utjehe, i savjete prijeko potrebne.
Pa poželjeti nam skuhati kavu,
da se ispričamo onako ljudski, kao nekad.

Mogla bih osjetiti radost u srcu i ispunjenost duše,
dok gledam te kako se igraš i raduješ djeci mojoj.
Daješ im pažnju, ljubav koju samo baka može dati,
pa se probuditi u surovoj javi, vratiti se na početak.

Tek sam preboljela i suočila se s nedolascima
na sve puste rođendane, krštenje, oporavak od bolesti.
Pokušala uvijek iznova shvatiti,
iako znam da opravdanja za takvo ponašanje nema.

Pozivnica zadnja što je za te napravljena,
još stoji kao podsjetnik da te više neću ni zvati,
jer svaki pokušaj postao je kamen spoticanja,
a svaka upitna rečenica od tebe neodgovorena, nijema.

Da ne boli, boli. Da ne fališ, fališ.
I svaku tugu odgnaju mojih anđela troje.
A sve njihove tuge i upitnike ne opraštam.
Neka dječja nevinost i iskrenost operu obraze tvoje.

Ne dolazi mi majko, u snove!
I danas me rane peku, a suze za tobom bole!