Oda životu

Voljet ću te kao nebo zvijezde
u predvečerje tiho i sneno
još okusom danjeg sunca opijeno.

Dok kapljica jutarnje rose na list zelen pada,
a zrakom se širi opojan, prvi miris nadolazeće jeseni
neću stati, voljet ću te i tada.

Očarana tvojom ljepotom, snagom, željom i moći
volim te svakog trenutka, prije i nakon što otvorim oči.

Iako davno spremila sam cipele plesne moje
još ponekad stavim čarobne, ružičaste naočale svoje.
Pogledam svijet mladenačkim očima,
promotrim slavno "nekad i sad"
zaključak je uvijek isti,
voljela sam, volim te, voljet ću te i tad
- kad ne bude ljepote i žara na mom licu,
brzog i lakog koraka u hodu,
kad nestane želje da steknem još nešto,
kad dođe trenutak da znam da više trčati ne mogu.

Sa šesnaest godina si bio čaroban,
s dvadeset nov i nepoznat,
s trideset uživam u svakom trenutku,
tko zna s pedeset na kojem ću biti putu?!

To je tvoja draž, to je ono što vrijedi
- ne znam gdje putujem, ni što dalje slijedi.
Jedno je sigurno, jedno nitko ne može da mi otme
- želim taj put proći - volim te živote!