Elenin zavjet (1)

...

Gledala je u praznu točku ispred sebe, nije se mogla pomaknuti, vjeđe su joj postajale sve teže. Znala je ona već tog trenutka da je to tek početak svega lošeg što slijedi. O kako je samo dobro znala...
Ipak je uvjeravala neodlučnu sebe da će sve biti dobro. Oblaci će se nekim čudom sakriti iza uzvampirenog sunca, a jesenja će kiša utihnuti, ostavljajući iza sebe tek mirise pokupljene prašine.
Zaklopila je oči.
Duboko udahnula.
Skupila snagu da se probudi iz ružnog sna.
Još udah, pa izdah.
I....
Pogleda ponovno i vidi isto.
Ipak je stvarnost. To se upravo događa!
A u očima se skuplja... Osjeti bujicu.
"A ne! Nećeš sad, ne danas, ne pred njima. Čekaj ludo! Glavu gore... Izdrži, izdrži..." - ponavljala je sama sebi, dok su se dvije tamne sjenke igrale skrivača pred njom...
I stajala je uspravno, gledajući ih pravo u oči, ponosna i mirna, s podsmjehom na blijedom licu. Bez riječi, bez drame, okrenula se i pošla prema izlazu...
A sam Bog zna u koliko je komada lakovjerno srce rasulo se te hladne, rujanske noći...

...