Tumarajući daljinama

Daleko, daleko
tamo gdje je kiša prigrlila sunce,
a sive kuće obojila duga,
nestale su sve bojazni i strahovi,
svaka mržnja, baš svaka tuga.

Priča dalje kaže
da svako jutro osvane u sreći,
nema krikova, ranjavanja niti rata,
obitelji se drže čvrsto zajedno -
majka voli svoje dijete, a sestra svog brata.

Ako kreneš još dalje,
prema samom centru tog posve uvrnutog
i potpuno drugačijeg svijeta,
doista vidjet ćeš beskrajnu, čistu ljubav,
ružu bez trnja kako miriše i cvjeta.

Prijateljstvo je svetinja,
ne postoje oni koji su iznad drugih,
idu svi za jednog i jedan za sve,
poštuju sve vjere, jezike, želje i pojedince,
susjed susjedu pomaže ostvariti sne.

Riječ "vođa" ne poznaju u nikakvom obliku,
u njihovim očima svi su tamo isti,
ne trebaju lijekove, jer nema ni bolesti...

Svaki dan je fešta, dobitak na lutriji,
svi sa svima taj dobitak dijele,
nema humanitarnih akcija, jer za njih nema ni potrebe...

Kad bih samo na tren mogla
vratiti pamćenje kako do tamo stići
i zakoračiti ponovno u te daljine,
jer tamo telefon ni internet svrhu nemaju,
a nikako mi na jezik ne dolazi svijeta tog ime!