Nije meni

Nije sjeta što me pati
ni tuga
ni bol
niti ljutnja
čak ni razočaranje više.
Puno bih odgovora
voljela znati
a s druge strane tupi muk
dok daleka sjećanja
ispiru monotone kiše.

Nije gorka teška suza
što na jastuk tiho pade
ni osmijeh neuzvraćeni
ni prazna ruka ispružena
niti pusti pokušaji
da jednostavno zaboravim sve.
Tek slomljeno srce
što od nemoći na tren stade
ostavljeno djetešce u meni
ljubavi i pažnje lišena
ubili ste što je najsvetije
djetinja nadanja i sne.

Evo me
i godinama nakon
ipak neumorno stojim
čekam
tiho se nadam
da otvorit ćete moja vrata.

Ne mogu si zabraniti
ni pomoći da se ne zapitam...
Kako si mama? Jesi li dobro, tata?